Mima i kvadratura duga | Želimir Periš

32. GUSIĆI

Štedno-kreditna zadruga nalazi se u prizemlju renesansne palače dva ugla južnije od glavnoga gradskog trga. Na pročelju joj je kameni grb s guskom koja oko vrata nosi lanac s medaljonom, simbol da obitelj koja je izgradila palaču vuče podrijetlo od stare loze hrvatskog plemena Gusića. Kad je grad palaču iznajmio Zadruzi, njenog je vlasnika guska vrijeđala, pa je dao da se iskleše mramorna ploča i u nju zlatopisom ukleše natpis Štedno-kreditna zadruga i montirao je preko mrske heraldike. Da je delfin ili lav, ajde, govorio je Krše kad su ga optužili za devastaciju kulturnog spomenika, ali guska! Prosječnom oku sad izgleda kao da je na zgradu montirana nadgrobna ploča. Upućeno oko zna da to i ne može biti ništa drugo do grobne ploče, kad su se već tolike tvrtke u toj zgradi pokopale.

Mima je živ stajao ispod nadgrobne ploče i čekao Dodolin znak. Ona je otključala vrata ključem koji je kopirala iz Ilkove torbice i sad petljala oko protuprovalnog alarma.

Nije pronašla šifru u Ilkovoj torbici, ali se nije nervirala oko toga. ŠKZ ima najjadniji mogući uređaj, probit će ga za pet minuta, tvrdila je. Krše je s pravom smatrao da ne treba previše investirati u zaštitu svog objekta, prvo zato što ne barataju gotovinom, a drugo, i važnije, zato što svatko u gradu zna čiji je ŠKZ. A to je dovoljna zaštita.

Plan upada nije se razvijao glatko. Pivnica koja se nalazi uz ŠKZ-u nije se zatvorila po planu. Iako radi do jedan ujutro, već je otkucalo dva a pivnica se još nije zatvarala. Problem je bio u stolovima na ulici, s kojih se jasno vidio ulaz u ŠKZ i koji su stalno bili puni polupijanih veseljaka. Nisu mogli u operaciju pred znatiželjnicima, pa su im se pridružili. Sjeli su za iste te stolove i pili sok.

U jednom trenutku Mimi se učinilo da je u gužvi pivnice vidio glavu s velikim madežom na čelu. No, pivnica je bila puna prosjedih i proćelavih koji ne moraju sutra na posao, nije to baš mjesto koje bi skvoter Adrijan posjećivao. A opet, u bolnici se ponašao čudno. Na njegovo uobičajeno crnilo kao da se nalijepio neki novi mrak. Mima se mogao samo nadati da to nije doista bio Adrijan. Plan provale u ŠKZ bio je delikatan i svatko treći bi im samo smetao.

Napokon je negdje poslije dva sata slaba kiša potjerala ljude s terase, uvukli su se u pivnicu. Ulica je opustjela. Dodola i Mima ispili su svoje sokove i krenuli. Još jednom su se uvjerili da ih nitko ne gleda pa prišli ulazu u Zadrugu. Mima je zaklanjao Dodolino tijelo dok je ona gurala ključ u bravu. Brava je škljocnula i vrata su se otvorila. Još protuprovalni alarm i unutra su. Dodola je utipkala nekoliko brojeva, no ništa se nije dogodilo. Ne brini, kužim se u ovo, rekla je, stotine sam ovakvih probila. Nastavila je tipkati neke kombinacije u jednostavnu tipkovnicu protuprovalnog uređaja kad ju je presjeklo glasno zavijanje sirene s ulice.

„Sranje! Razbij ga!“ viknula je Dodola.

„Što?“

„Brzo, razbij ga! To je zvučnik na vanjskom zidu, samo ga zvizni kamenom i prestat će. Ako se itko pojavi zadržavaj ga. Ja upadam“, kaže i utrči u Zadrugu.

Mima požuri pred zgradu gdje ga iznenadi ulica koja je treperila u crvenoj boji. Zvučnik i rotirajuća lampa bili su montirani na zidu palače točno iznad nadgrobne ploče. Zvučnik je glasno zavijao, a lampa se vrtjela bacajući crveno svjetlo po cijeloj ulici. Nije bio visoko, moći će ga skinuti kamenom, zaključi Mima. Osvrne se i shvati da tu nema kamenja. Kameni zid, kamene ploče pod nogama, ali nigdje nije bilo nečega čime bi mogao razbiti zvučnik.

Neki su ljudi izvirili iz pivnice. Vidio je kriglu u rukama jednoga. Dozvao ga je, mahao mu da priđe. Čovjek je požurio prema njemu.

„Što je bilo? Što svira?“ pitao je čovjek s pivom, a Mima mu uzme kriglu iz ruke i zavijori je prema sireni. Promašio je. Krigla se razbila o zid, pivo i staklo su se rasprsnuli po njima, ali zavijanje i svjetlo nisu prestali.

„Ja ću“, kaže netko iza njega. Mima shvati da se već nekoliko znatiželjnika skupilo oko njih. Neki su predlagali svoja rješenja za utišavanje iritantnog zvuka. Jedan je sklapao ruke i pozivao drugog da se popne preko njega pa tako dohvati sirenu. Lik u zelenoj majici stao je pred ploču s gotovo punom kriglom i rekao: „Pazi sad“. Nagnuo je kriglu i brzo je utankao u sebe. Svi su fascinirano gledali kako čovjek atletski savladava litarski gutljaj. Kad je popio do kraja, podrignuo je, obrisao se podlakticom i precizno plasirao kriglu prema alarmu. Ulicom su se razletjeli dijelovi krigle, rotirke i zvučnika. Sirenu je zamijenio pljesak svih prisutnih. Uslijedile su čestitke junaku, a i Mima je bio na rubu da čovjeku pruži ruku, kad na dnu ulice ugleda policiju.

„Policija!“ vikne netko i gosti se u trenu razbježe. I Mima je instinktivno krenuo u bijeg, ali se sjetio da ih mora zadržati, a ne pobjeći od njih. Kako? Pokušao se sjetiti Jope i njegovih metoda provociranja autoriteta. Mogao je početi trčati, odvesti policajce na krivi trag i dati Dodoli još vremena ili je mogao ući u diskusiju s njima, usporavati ih birokratskim besmislicama.

„Hej!“ viknuo je jedan policajac i potrčao prema njemu. Mima jurne na drugu stranu. Opet je bio Bambijeva mama, klizio klizavim gradskim kalama i spašavao svoje mlado. Ali sad nije bio pijan, imao je prikladniju obuću i upravo atletski spretno savladavao oštre uglove starog grada. Samozadovoljno je zaključio da je možda malo i predobar u bijegu pa je prije zavoja koji je vodio prema rivi zastao i pogledao gdje su policajci. Nije ih bilo na vidiku. Pričekao je, pozorno osluškivao. Grad je bio tih i mrtav. Nigdje ni policajca ni pijanog turista. Mima oprezno krene natrag istim putem. Odmakao je možda i predaleko od ŠKZ-a. Kvragu, shvati napokon, oni možda nisu ni trčali za njim nego ostali istražiti razlog paljenja alarma. Kako mu je misao o Dodoli s policajcima dobivala oblik sve je brže trčao natrag. Ako je uhvate u ŠKZ-u ni Babić je neće izvući.

Dotrčao je natrag u ulicu koja ga je iznenadila tišinom. Nigdje nijednog čovjeka, samo razbijeno staklo i prigušena glazba iz pivnice. Prišao je palači i pažljivo provirio unutra. Nije vidio ništa. Korakne u prostor Zadruge i shvati da se nešto nalazi na sredini prostora. Čovjek u plavim hlačama i svjetloplavoj košulji ležao je na trbuhu ispred pultova. Ispod glave mu je bila lokva krvi. Drugi je ležao pored vrata kojima se prolazilo iza pultova. Mrtvi policajci.

„Gdje je Dodola?“ pitao je ženski glas iza njega. Okrene se i zaslijepi ga crveno svjetlo. Pod izvorom svjetla prepoznao je prigušivače na cijevima pištolja. To su bili oni, agenti. Muškarac i žena. Muškarac je imao veliku žutu mrlju s tamnocrvenim rubovima preko jednog oka. Mima mu je dao taj biljeg. Bio je to turist kojeg je prije deset dana udario na ulici. Pravio se Nijemac, vikao je nixferšten, nixferšten i dizao ruke u zrak. Sad u zraku drži pištolj i cilja mu u čelo.

„Gdje je Dodola?“ ponovila je žena pitanje. Što je Jopa učinio kad su ga pitali isto?

Žena podigne pištolj i opali Mimi iznad glave. Prigušeni udarac metka završi u plafonu. Komadi žbuke padali su mu po glavi. Mima klekne i zarije lice u šake. Strah od smrti srušio ga je na pod.

„Zadnji put, gdje je?“ čuo je iznad sebe. Želio je odgovoriti, ali glas mu nije izlazio iz grla. Stisnuo se poput fetusa. Plakao je. Nije se mogao suzdržati, samo se tresao i ridao. Glasni pucnjevi prekinu mu plač. Bang! Bang! Bang! Bang! Čuo je komešanje i tup tresak. Bang! Bang! Bang! Pucnjevi nisu prestajali, sve je odzvanjalo od zaglušujuće buke. Bang! Bang! Bang! I nakon pucnjeva – kliktaji. Nekoliko kliktaja zaredom. Pištolj je bio prazan. Onda tišina. Čuo je samo teško disanje. Podigao je glavu, a na vratima je stajao skvoter Adrijan. U ruci mu je bio pištolj. Na podu su ležali agenti. Tamne mrlje širile su im se na sivim košuljama.

„Jopa je umro“, rekao je Adrijan i ispustio pištolj.

Mima ga je izgubljeno gledao. Adrijan je stajao tamo poput utvare i govorio mu da nema više Jope. Nije to u potpunosti ni registrirao kad je shvatio da ne zna gdje je Dodola.

„Dodola!“ vrisnuo je. Nitko mu nije odgovorio. Ustao je i pojurio prema uredima. Skočio je preko pulta da ne bi morao pomicati tijelo mrtvog policajca.

„Dodola!“ vikao je. Pronašao ju je u stražnjem uredu stisnutu ispod stola. U krilu je držala laptop i ubrzano tipkala.

„Idemo!“

Nije mu odgovorila.

„Idemo, ostavljaj sve. Bježimo!“

„Ne. Treba mi još vremena.“

„Nema vremena. Tamo leže četiri mrtvaca. Nema vremena. Gotovo je.“

„Nisam uspjela.“

„Što?“

„Ne mogu mu ništa. Ne može se uništiti. Nijedna skripta ne radi.“ Pogledala ga je. Izgledala je poput psića koji je nešto skrivio. Gledala ga je kao da ga je razočarala.

„Možeš li čitati iz njega?“

„Mogu.“

„Jesi li našla Jopu?“

„Jope nema u baznom sustavu. Nikad nije imao račun u banci.“

„Možeš li naći mene?“

„Mogu.“

„Možeš li pisati u bazni sustav? Možeš li mi promijeniti identitet kao što si i sebi?“

„Mogu.“

Dohvatio je mobitel i nazvao Babića. Deset je puta zazvonilo prije li nego se javio.

„Halo?“ javio se hroptavim glasom tek probuđenog čovjeka.

„Božo, Mima je. Imam ime čovjeka u bolnici.“

„Reci.“

„Branimir Donatov. Zove se Branimir Donatov.“