Mima i kvadratura duga | Želimir Periš

28. JADRANKO MENAS

Jadranko Menas nosio je svijetloplavu košulju, oko sebe je širio miris sandalovine i gela za kosu i nije prestajao gmizati po njegovoj kćeri. Mima je gledao kako je dodiruje po ruci i laktu, kako je tapša po ramenu dok joj objašnjava besmislice, kako je cijeli ljigavo taktilan. Imao je crne brčine koje su visjele uz usta i na vanjskom dijelu šake tetoviranu stiliziranu sovu. Zbog toga mu se još više gadio, menadžer banke koji glumi da je hipster, jede jelo od dvjesto pedeset kuna i dodiruje njegovu kćer.

Dodola je sjedila u tamnozelenoj suknji protkanom bijelom čipkom, punih usana s tamnim ružem, osjećala njegovu nervozu i dolijevala mu bijelo vino. Sjedili su u restoranu, debelim staklom odvojeni od svijeta. Vani, na ulici, širio se miris friganih ribica i zvuk klape. Na kariranim stolnjacima, stari ribari servirali su ribe koje su milovali kao da su ih sami uhvatili, a gosti su fascinirani ugođajem nazdravljali domaćom bevandom. Nad glavama su im visjele ribarske mreže, po zidovima brodska zvona i ferali, zrakom je titrao zvon mandoline i sve je bilo do bljutavosti umjetno.

Unutra, u restoranu iza debelog stakla, ugođaj je stražnje sobe farmaceutske radnje. Sve je sterilno i bijelo i miriše po čistoći. Zrak ispunjava neka elektronska glazba sa suptilnim tonovima Mediterana, a jela su one iste ribe koje serviraju i na ulici, ali pretvorene u bijelu pjenu iz koje vire apstraktne skulpture složene od alga, morskih ježeva i sličnih bića.

Mima je mrzio i jedno i drugo, i lažiranu idilu otočke ulice s one strane stakla i snobovsku sterilnost s ove. No Dodola je inzistirala na najskupljem restoranu u gradu, bijeloj ambulanti u kojoj poslužuju jestive simbole, a ne hranu. Menadžeri to vole. Moramo ga opustiti, rekla je. Da se osjeća kao svoj na svome.

I sad ga je žestoko opuštala, zapravo sve njih. Lijevala im je vino u čaše i diskretno mahala konobaru da donese novu butelju. Mima je u sebi zbrajao račun. Jela od dvjesto, vina od tristo kuna, a sljedovi su se nizali i čaše su stalno bile pune. Akciju je financirala Dodola. Ona će platiti sve, rekla je. Ovo nije priča o novcu, ovo je priča o slobodi. U ovu akciju ona je ulagala novac, on svoju kćer.

A taman je počeo graditi neki odnos s Klarom. Živjeli su u istom praznom stanu i zajedno dijelili tu prazninu. To je još jedan od građevnih elemenata obitelji – dijeljenje. Kad bi odlazio u trgovinu pitao bi je što joj treba. Ona bi rekla jogurt, ili bi rekla cigarete, ili bi rekla uloške i tako su polako kroz te jednostavne komunikacije gradili svoj prostor intime. Mimi je taj ritam odgovarao. Polako je upoznavao svoju kćer. Bio je spreman pustiti da se stvar razvija sporo, ali Dodola je požurivala stvar. Hitno joj je trebao Jadranko Menas.

A Jadranko Menas je već, činilo se satima, govorio o svome poslu.

„To je jedno konstantno neprijateljsko okruženje, kužiš?“ već ga je vino uhvatilo. „Sve je puno prezira. A kako su samo bezobrazni kad nas treba napadati, pogledaj ti koliko su oni bezobrazni. Njih nitko ne tjera uzeti te novce, kužiš? Dužničko ropstvo, zamisli bezobrazne fraze. Kakvo ropstvo? Svatko ima slobodu raditi što hoće, uzeti kredit ili ga ne uzeti. Svatko je slobodan raditi i biti što hoće, to je divota slobode. Sloboda izbora i sloboda trgovine. Sve je dio iste priče, kužiš?“

Lakat mu je bio na Klarinom ramenu i obraćao se direktno Mimi u lice. Mimu je zapuhivala mješavina daha i parfema i stalno je naginjao čašu da ga neutralizira. Trudio se izbjegavati kontakt očima da mu se taj ljigavac napokon prestane obraćati. Ali mali je bio napadan. Svaka druga rečenica mu je završavala s kužiš. Kužiš?

„Ima jedna pjesma“, menadžer se nije prekidao, „kaže, što ne napraviš kako rade i drugi milijunaši? Izađi na tržište pa sam zaradi svoj milijun, kužiš? Nitko njih ne tjera da žive od socijalne pomoći i naknade za nezaposlene. Izvolite, svijet je pun radnih mjesta! Samo što su njima guzice prelijene da bi se prljale, kužiš? Mi smo u ŠKZ-u zakupili skladište i znaš li koliko mjesečno objavimo oglasa za istovar brašna? I javi li se itko na taj oglas? Ma kakvi. Nitko. A petnaest tisuća nezaposlenih u gradu! Kako je onda moguće da se nitko ne javi na oglas za posao? Evo, reci, kužiš?“

Trusio je vino koje mu je Dodola ulijevala i strateški pomicao ruku po Klarinom tijelu.

„I onda se bune. Protestiraju. Zovu na bojkot, kužiš? A zašto? Zato što netko ima više od njih. To je čista ljubomora, kužiš? Da bezvrijedna stoka nameće stavove čovjeku koji bi ih sve mogao kupiti. Koji jedini vrijedi.“

„Znači, tvrdiš da oni koji više imaju više vrijede?“ prekinuo ga je Mima svadljivo.

„Naravno.“

„Naravno?!“

„Zato smo i stvorili novac da bude mjera vrijednosti. Da možemo znati što vrijedi više od čega, što je bolje, što lošije. Sve se lijepo prebroji u nekoj konvertibilnoj valuti i eto mjere vrijednosti. Pa tako i čovjek. Koliko para ima, toliko vrijedi, kužiš? Eto kako je to jednostavno.“

„Jednostavno?!“

Mima takve stvari nije trpio ni trijezan, a pijan je imao još manje ograda. Smrknuo se i popio za novi protuargument. Dodola je osjetila da atmosfera klizi u krivom smjeru i reagirala. Ustala je i povukla Mimu za ruku. Nisu smjeli uplašiti menadžera.

„Dragi, idemo do šanka po koktele.“

„Nisam ništa rekao.“ Nazvala ga je dragi. Nisu posve definirali svoje uloge za ovu večer. Glume li oni možda par?

„Kokteli!“ uzviknuo je menadžer oduševljeno.

Odvukla ga je od stola i posjela za šank. Mima se okrenuo i vidio da je menadžer ponovo stavio Klari ruku na rame. Nešto joj je govorio i ona se smijala.

„Koliko će još ovo trajati?“ mrko je pitao.

„Pusti ih još malo, kužiš?“ Dodola ga je imitirala.

„Neka popije još koju i otići će pišati bez torbice, kužiš?“

Menadžer je u torbici držao ključeve Štedno-kreditne zadruge. Trebaju nam ti ključevi i ostalo što ima u torbici – kombinacija za isključivanje protuprovalnog alarma, planirala je Dodola. Baznom se sustavu može pristupiti samo iz infrastrukture banke kojoj je privremeno odobren ulaz. Račun su otvorili, Mima je promijenio ime, to znači da će u ponedjeljak ŠKZ dobiti pristup prema baznom sustavu. Samo im je trebao ključ i šifra za alarm i u ponedjeljak kreću u akciju.

Jadranko Menas bio je meta. Stalno se motao po ŠKZ-u a Klara je potvrdila da tamo bude i navečer, rješava ili se pravi da rješava neke važne poslove. To je značilo da ima šifru protuprovalnog alarma. Odlučili su odigrati na tu kartu.

Menas je Klaru nagovorio da kupi kokain za prodaju po uredu i nikad joj ga nije platio. Motao se oko nje, šarmirao je pričama, izbio joj dvije tisuće eura u kokainu i glavu servirao na pladnju dilerima. Mima je podmirio Klarine minuse na Maloj pijaci čim je saznao za njih. Natjerao ju je da kaže pod kojim je korisničkim imenom kupovala, pa od zalihe Bitcoina koju Jopa nije uspio prebaciti na hrvatske račune, redom poplaćao sve što je kupovala. Nije više gledao ni kod koga ni što, sve je platio i ugasio joj račun u nadi da neće ponovo otvoriti novi. Otplatio je njene grijehe i zabranio joj da ikad više komunicira s Menasom, štoviše, tražio je od nje da preda otkaz i u Zadruzi. Predomislio se već nakon nekoliko dana. Klara, rekao joj je tad, jel bi htjela pomoći Dodoli i meni da spasimo svijet od hegemonije banaka?

Na šanku snobovskog restorana bile su poredane dnevne novine i časopisi o moru i jahtama. Mima dohvati prve novine i rastvori naslovnicu. Izglasano povjerenje vladi pisalo je na naslovnici ukrašenoj velikom slikom nasmijane premijerke.

„Sredila ih je“, hladno je komentirala Dodola. „Sad može što hoće. Više joj nitko neće proturječiti. Jebena banka, nitko nema toliku moć.“

Mima pročita podnaslov. Nakon što je srušila čak deset od dvanaest svojih ministara i bila žestoko napadana i od strane smijenjenih ministara, vlastite stranke, oporbe i javnosti, Sabor joj je ipak izglasao povjerenje. Djelovala je svemoguće.

„Mi smo zadnji, Mima. Ako im mi ne razbijemo jaja, pobijedit će.“

Kraj njih prođe menadžer. „Pustiti pijetlu krv“, naceri se i nastavi put toaleta. Nije nosio torbicu.

„Idi s njim. Brzo, idi s njim i usporavaj ga“, šapne mu Dodola i otrči prema stolu. Mima krene za menadžerom i uđe za njim u toalet. Sanitarni čvor restorana izgledao je jednako kao i ostatak restorana, bijel, sterilan i mirisan, sa slikama apstraktnih motiva po zidovima. Menadžer stane pred pisoar i otkopča hlače. Mima stane odmah do njega. Kako usporavaš nekoga u pišanju?

„Dobra je mala“, rekao je je Menas. Menadžer nije znao da joj je Mima otac. Klara ga je pozvala na izlazak u četvoro. S prijateljima. Bez suvišnih detalja.

„Dobra“, ponovio je. Mima je osjetio navalu roditeljskog zaštitničkog impulsa. Poželio mu je zviznuti glavom u pločice, koljenom mu zgnječiti menadžerska jaja i na kraju mu zagnjuriti lice u pisoar. Bila je to izuzetno nasilna slika, ali je u Mimi budila spokoj. On, koji je čitav život bježao od bilo kakvog oblika nasilja, sad se veselio viziji mlaćenja tog jadnika. Bio je to finalni dokaz. Mima je postao otac.

„Prčit ću je do jutra“, nastavljao je ljigavac.

Mima je ovo doživljavao kao test. U njemu su kuhali roditeljski nagoni koje do večeras nije ni znao da ima i povrh svega, bio je solidno pijan. Bijelo vino od tristo kuna koje je Dodola dolijevala u njegovu čašu uzelo je danak, ako se ne uspije suzdržati da ga ne udari bit će to poraz. Bit će čovjek koji nikad nije želio biti. Onaj koji udara.

„Kladim se da ima pirsing i na klitorisu“, nije prestajao. „Znaš da se klitoris može pirsati okomito i vodoravno? To je stvar karaktera pičke, kužiš? Ne može svaka pička primiti svaki pirsing. Kladim se da je njena cijela roza i nerazrađena.“

Mima je zagrizao usnu. Menadžer je otresao mlohavi penis u pisoar.

„A ova tvoja, čuj, ja sam tolerantan čovjek. Ko što voli, nek izvoli, kužiš?“ Zakopča šlic i krene prati ruke. „Ali ako misliš da ćemo mi nešto u četvoro, na mene ne računaj. Volim ja avanture, ali guram samo u prave rupe, kužiš? Ne bih ovu tvoju, bez uvrede, ali ne bih je štapom dirao.“

„Kako to misliš?“

„Onako. Kolko ljudi, tolko čudi. Slobodno tržište, kužiš? Stavi svoje stvari na tržište i naći će se netko tko voli. Ja ne, molim lijepo. Mene zaobiđi, hvala lijepo.“ Dok je prao ruke gledao se u ogledalu. Okretao je glavu u jednom i u drugom smjeru i promatrao se iz svih kutova. Vidjelo se da je zadovoljan sobom.

„Kako to misliš slobodno tržište?“ Mima nije uspijevao povezati o čemu Menas govori.

„Hoćeš li ti oprati te ruke? Daj, što samo stojiš tu, operi ruke, pa gadi mi se to. Gnjusno mi je kad ljudi ne peru ruke poslije pišanja, to je baš ono, ma daj. A okej si lik, zato ti kažem. Pitao sam ja Klaru što ćemo s tim penzićima na večeru, ono, okej, svatko može imati prijatelje kakve hoće, meni je svejedno, ali isto, miješanje generacija nije neki preduvjet zabave. Ljudi u dvadesetima i ljudi u tridesetima nemaju previše zajedničkih tema, kužiš?“

„Klara ima osamnaest.“

„Stvarno?“ Menadžer gurne ruke u spravu za sušenje ruku i sprava se oglasi glasnom bukom.

Mima krene prati ruke samo da bi u ogledalu ugledao vlastit mutan pogled. Nije bio siguran koliko je popio, ali je shvaćao da ga vino usporava i mijenja. Menas je u međuvremenu osušio ruke i krenuo natrag. Morao ga je usporiti.

„Čekaj!“ Mima vikne za njim. „Nisi mi rekao što ono znači – ona moja – ko voli, nek izvoli?“

„Pa ti ni ne znaš?“ Smijao mu se.

„Što ne znam?“

„Onda ti neću ja kvariti zadovoljstvo otkrivanja, kužiš?“ nasmije se i izađe iz toaleta. Mima nije bio siguran je li ispunio svoj zadatak i je li imalo usporio metu. Gledao se u ogledalu svjestan da je popio previše. Čovjek na svetoj misiji spašavanja svijeta od dominacije banaka si ne bi smio dopustiti ovo stanje, a opet, koja je uopće bila njegova odgovornost u svemu ovome? Sve je smišljala i konce povlačila Dodola. On je bio samo usputni zabavljač. On je bio Robin, a ona Batman. On Rodney, ona Del Boy. Što je mislio s onim – ko voli, nek izvoli?

Iz restorana se začula vika. Mima obriše ruke o hlače i izjuri iz toaleta. Oko stola za kojim su večerali dizala se galama. Menadžer je držao mobitel na uhu i vikao u njega. S druge strane stola stajala je Dodola i pružala mu njegovu torbicu. On je prstom davao znak da je ne želi i derao se u mobitel – policija! Iza stola je histerizirala Klara. Vikala je čas na njega, čas na nju. Okružili su ih konobari.

„Policija! Krađa!“ vikao je menadžer u mobitel.

„Ne seri budalo, tražila sam maramice!“ vikala je Dodola na njega.

Mima nije znao što točno treba učiniti. Konobari su pokušavali smiriti situaciju, menadžer je urlikao. Dodola mu baci torbu u lice.

„Idemo odavde“, kaže.

„Ne idete vi nikud dok ne dođe policija! Ovi ljudi su lopovi! Zatekao sam je s prstima u mojoj torbi. Zadržite ih!“ zapovijedi konobarima.

„Pijan je, psihoza“, kaže Dodola konobarima.

„Policija stiže. Već sam ih zvao.“

Mima bi za sebe rekao da ne pije. Popio bi povremeno koje pivo, no gotovo ih nikad ne bi vezao u niz, čak ni s Babićem, a svakako ne s Jopom koji je nizao samo ledene kave. Drugih prijatelja Mima i nije imao, pa ni društva za piće, a piti sam – to je pak odlika očajnika. Zato, kad mu je Dodola punila čašu vinom koje je on iz čiste nervoze prelijevao u sebe, nije mogao osjetiti trenutak u kojem je pretjerao.

To, što se smijao ideji u kojoj kuju plan za rušenje bankovnog sustava sa svevišnjim svojstvima dok su im hladnokrvni ubojice za petama, to je bila vesela posljedica pijanstva i to ga je gotovo zabavljalo. Nevolji se valja smijati u lice, što je veća to više. Ali to, što je dohvatio metalnu kantu punu leda u kojoj se hladila nova boca preskupog vina i svom snagom je tresnuo o glavu menadžera Štedno-kreditne zadruge Jadranka Menasa, koji mu je čitavu večer pred očima zavodio jedva punoljetnu kćer, to ga je iznenadilo.

Menas je zacvilio poput svinje. Krv mu je s čela curila u oči, izgledao je poput stigmatika poslije ukazanja. Spletkarska skupina se pogledala i složno izjurila izvan restorana, dok su za njima još vikali konobari i zavijao krvavi menadžer. Istrčali su na ulicu, spoticali se jedno preko drugog i glasno se smijali. Utrčali su među stolove s kojih je mirisala pečena riba i skoro se zabili u klapu koja je uz pratnju tamburice tiho pjevala o nemirnom moru koje kule ruši, a ostavlja bol u duši.

Kiša je napravila jednosatnu pauzu i ugostitelji su odmah izbacili stolove na ulicu, da poput parangala hvataju zalutale turiste. Sve je mirisalo po hrani, klapa je tiho pjevala, a oni se nisu mogli prestati smijati. Mima je pijano ponavljao potez kojim je zamahnuo kantom leda i onda oponašao kako se Menas uhvatio za glavu. Glasno se smijao i nije mogao doći do daha i, kad je napokon uspio malo udahnuti i otvoriti oči, ugledao je ljude s kravatama na kraju ulice. Čovjek i žena, tamne naočale usred tamne noći. Crne kravate i crne misli. Skinuli su masku palmi i stajali tamo, hladni i opasni. Isti tren se rastrijeznio. „Čučnite tu, čučnite tu“, viknuo je prema Dodoli i Klari koje su se još smijale, a onda se dignuo, iz sveg glasa viknuo „Seronje bankarske, uhvatite me ako možete“ i otrčao u suprotnom smjeru.

Osjećao se poput srne koja odvlači pažnju bijesnih vukova da zaštiti svog Bambija. Trčao je najbrže što je mogao, ali noge ga nisu slušale. Ploče kamenih ulica su još bile klizave od kiše. Prvi put je pao na skretanju prema trgu. Nabio je koljena i laktove i vidio da su agenti iza njega. Ustao je i odjurio u suprotnom smjeru. Što više puta bude mijenjao smjer, teže će ga pratiti.

U ustima je osjećao dah ishlapjelog alkohola. Nije bio trkač u formi, nestajalo mu je daha, ali nije usporavao. Na trenutak se poskliznuo na mokrom pločniku i zalamatao rukama i nogama, ali održao je ravnotežu. Da sad padne, bilo bi mu to zadnje. Čuo im je korake. Bio je dobar mamac. Pravi otac.

Istrčao je na malen trg. S druge strane trga nova je zgrada kojoj je cijelo prizemlje ostakljeno velikim neprozirnim izlogom iz kojeg se čuje potmulo udaranje basova. Jazz-klub, uvijek pun ljudi. Desetak ih je stajalo ispred ulaza, pušilo i pričalo. To mu je spas, utrčat će u gužvu, pobrinuti se da ih svi dobro vide, skinuti im krinku, okrenuti ploču, njih pretvoriti u bjegunce. Dotrčao je do ulaza u klub i zastao. „Bankovne ubojice!“ zaurlao je. Sad su svi gledali u njega. „Ubojice!“ pokazao je prstom na njih. Prokazao ih je. Svi na ulici su ih vidjeli, više nisu bili ubojice iz sjene. Ali kao da im to nije smetalo. I dalje su svom brzinom trčali prema Mimi i jednom rukom iz sakoa izvlačili oružje. „Kurac!“ uzviknuo je Mima i skočio prema ulazu. Zadnje što je čuo bili su pucnjevi i lom stakla.