Mima i kvadratura duga | Želimir Periš

9. AGENTI

Sstnk htn! Stigao je u kafić u očekivano vrijeme, a Jopa je već bio tamo, naslonjen na zid nešto dalje od stolova. Čim je vidio Mimu kako polako korača prema kafiću, presjekao mu je put, rekao – idemo – i poveo prema rivi.

„Što se događa?“

„Danas šetamo“, odgovorio je Jopa i osvrnuo se.

Devet je sati navečer i sunce je taman zašlo u more. Rivom se polako povlače hrpe ljudi, neki u parovima, neki s cijelom obitelji, djecom i psima, nitko sam. U lipnju je turistička ponuda grada nikakva, nakon što završe s kupanjem, turistima se zabava svodi na besciljne šetnje centrom. Cijela riva tad žubori ljudima koji se poput dvosmjernog potoka slijevaju i prema istoku i prema zapadu, dok im se sa šarenih štandova nanizanih uz rivu pokušavaju prodati imitacije nogometnih dresova, plastične kineske igračke i loše simulacije dalmatinskih suvenira.

„Zašto šetamo?“

„Šetnja je dobra za tebe, Mima. Sjedenje ubija. Pogledaj se kako si pogrbljen. Od ugrušaka u žilama jedva se ispraviš. Ljudi tvojih životnih navika ne dožive četrdesetu.“

Zapravo je Jopa taj koji se ne bavi nikakvim sportom ni aktivnošću, samo po cijeli dan i noć sjedi za računalom i igra svoje igre. Iz sobe izlazi samo kad imaju sastanak. Mima barem nekad hoda. Kad mu crkne akumulator, recimo.

Provlačili su se kroz gužvu sporih šetača kao da bježe od nekoga.

„Sumnjivi su mi neki likovi“, rekao je napokon Jopa.

„Možda je slučajnost, ali, ako jest, pretjerana je.“

„Koji likovi?“

Jopa je oduvijek bio teatralan i pretjerano dramatičan, ali nikad nije bio paranoičan. Otkad je Mala pijaca pokrenuta Jopa je bio glas razuma i sigurnosti, onaj koji je pazio na rupe i propuste. Možda mrvicu pretjeran, ali ozbiljan. Sastanci su im bili opuštene kave, nikad histerične šetnje s puno osvrtanja.

„Američki agenti, profesionalni ubojice, CIA, FBI, Snowden, Assange, Bradley danas Chelsea Manning, Obama i Krše, jebeni Krše! Svi, Mima, svi su nam za vratom!“ vrištao je ispod glasa Jopa.

„Baš svi?“ Mima nije imao emocija prema američkim špijunskim zvijezdama, ali na spomen lokalnog moćnika stiskao mu se želudac. Krše je izvor previše Miminih strahova. Već dvadeset godina pažljivo korača ovim gradom i pazi da ne stane na neki od Kršinih krakova. A tih je krakova svugdje. U ključno vrijeme bio je blizak ključnoj stranci i u roku od nekoliko godina od brutalnog nasilnika iz teretane postao vlasnik nekoliko propalih poduzeća. Kažu da je počeo kao vozač tadašnjeg gradonačelnika. Stotinu i deset kila mišića za volanom crne limuzine. Mima je upoznao ljude koje je Krše istukao u to vrijeme. Bio je sirov i hladan. Ni dvadeset godina kasnije postao je vlasnik previše tvrtki i previše moći. U njegovim poduzećima radilo je preko dvije tisuće ljudi, svaki peti radnik u ovom gradu bio je ovisan o njemu. Za novine je izjavio da je u ovom gradu on gospodar života i smrti.

Mima se bojao mnogih stvari u životu i tisuće mu je problema poticalo grčeve u želucu i bol iza čela, ali ništa ga nije toliko plašilo kao samoprozvani gospodari života i smrti.

„Prate nas ljudi u kravatama. Tip i žena. Sive košulje, bijele kravate, crne cvike, izgledaju kao profesionalni ubojice iz američkih serija.“

„Nas prate?“

„Prvi put sam ih vidio poslije prošlog sastanka. Sjedili su u kafiću do nas i čitali novine. Nimalo sumnjivi, ali primijetio sam ih. Znaš da se naježim svaki put kad vidim te košuljaše? Prirodna reakcija, samo što osip ne dobijem od takvih likova. Debeli turisti u raskopčanim košuljama na palme i delfine iz kojih im vire runjava prsa – ništa, ni gađenje. Posve sam otupio na takve. Ali ljudi u opeglanim košuljama – odmah alergijska reakcija!“ Jopa se osvrne pa nastavi.

„I onda jutros, krenem u dućan, ali ne izađem na normalan ulaz, nego se provučem kroz šupe u susjedni. Tuda izlazim po danu, jer izbjegnem par metara sunca. I krenem van, kad – njih dvoje tamo. Stoje iza ugla i vire prema mom ulazu. Kužiš, da sam izišao na svoj izlaz ne bi ih ni vidio, ali ovako sam ih iznenadio s leđa.“

„Siguran si da su to isti?“

„Nema greške. Kažem ti, da su bili u košuljama i sandalama ne bih se ni osvrnuo, a ovakvima se zagledam u lice. To su oni. Muškarac i žena, uredno počešljani, zalizane frizure, stari ko mi.“ Jopa je bio deset godina mlađi od Mime, ali kategorija stari kao mi još je postojala.

„Kršini ljudi?“ Mimi je još u glavi bila Kršina slika.

„Ma kakvi. Kršini ljudi nisu vidjeli kravatu ni na slici.“

To je bila istina. Trenirke i tenisice, metalni sat na lijevoj ruci i izbrijana glava, tako su izgledali Kršini pobočnici. Tako je izgledao i sam Krše. Opuštena prsa i široka ramena nekad formirani pretjerano ekspandiranim mišićima, danas su neoblikovana mlohava hrpa mesa koja se gega dok prelazi cestu. Svejedno, nosi ih najopasniji čovjek u gradu.

„Zašto si spomenuo Kršu?“

„Opet se javio Rebus, mali histerični haker koji si je za sveti cilj postavio preuzeti Pijacu. Bio je nekako drukčiji. Nije pokušao srušiti web, niti je prijetio ili pisao gluposti. Zvučao je nekako, skoro pa prijateljski. Znaš da sam već radio psihološki profil tog mulca. Pročitao sam ga kao knjigu: šesnaest godina, po cijele dane visi na računalu, otkrio je Malu pijacu pa želi sebi dokazati da je najveći haker na svijetu. Da skratim priču, čini se da sam bio u krivu.“

Jopa stane, pogleda iza sebe, pa povuče Mimu za rukav i odvuče ga iza štanda sa svjetlećim igračkama. Štand je složen u nastavku bijelog kvadratnog šatora u potpunosti ispunjenog plastičnim pištoljima, svjetlećim lopticama, slamnatim šeširima i sunčanim naočalama svih boja i oblika. Jopa odvuče Mimu iza šatora, čučne i da mu znak da šuti.

Kroz grm oleandra promatrali su gužvu na rivi. Ljudi su i dalje bezbrižno šetali u oba smjera.

„Što je bilo?“

„Ne znam. Valjda mi se priviđaju ti agenti.“

Čučali su, šutjeli i pažljivo gledali prema rivi. Stotine ljudi hodalo je amo-tamo i nije bilo lako prepoznati uljeza. U jednom trenutku neka majka se progura pored grma oleandra. Za ruku je vodila malu djevojčicu. „Tu!“ rekla je majka, podigla suknju djevojčici i skinula joj gaćice. „Tu kakaj.“ Djevojčica čučne na travu iza grma. Majka tek sad pogleda oko sebe i ugleda Jopu i Mimu kako čuče pored šatora.

„Pedofili jedni, što gledate!“

„Gospođo mi smo ovdje čučali davno prije nego što ste vi došli kakati.“

„Stidite se“, odbrusi im i pomakne se tako da svojim tijelom sakrije djevojčicu od njihovih pogleda.

Jopa i Mima su je pokušali ignorirati.

„Zašto si spomenuo Kršu?“ pitao je Mima.

„Rebus je poslao mail. On je Kršin čovjek.“

Mima osjeti komešanje u čeonom režnju. Stotine malih iglica spremalo se zabosti mu se u um. Prvi put je pomislio da je to možda nešto neurološki, ta bol koja mu se vraća svaki put kad ga poput miša satjeraju u kut. Možda je to tumor koji ga stišće i stvara neugodu. Možda stvari uopće nisu tako crne kako se njemu čine. Biti meta gradskog mafijaša možda nije toliko tragično. Možda je samo pesimist pa stvari vidi crnje nego što jesu. Možda bi trebao zapjevati pa će mu biti bolje. Njegovoj majci pomaže.

„Gospođo! Oleandar je otrovan!“ viknuo je Jopa na ženu. „Ne smijete listom oleandra brisati djetetu guzu!“

„Nećeš ti meni govoriti što ću ja smijem svom djetetu. Stidite se! Tu se pederišete u mraku!“

„Oleandar je vrlo otrovan.“

„Ako je toliko otrovan zašto onda raste na svakom koraku?“ Žena dovrši brisanje, baci listove na hrpicu izmeta, navuče djevojčici gaćice i vrati se u gužvu s one strane oleandrovog grma.

U neku ruku, žena je imala pravo. Oleandar je rastao na svakom gradskom uglu, uz svaku prometnicu, bilo ga je u svakom gradskom vrtu i parku, šetnicama, čak i u raspuklinama u asfaltu. Divlji ili pažljivo kultiviran grad je pola svog zelenila dugovao jednoj od najotrovnijih biljaka sjeverne polutke. Negdje u tome krio se neki snažan simbol, ali Mima ga nije bio u stanju prepoznati.

„Eno ih“, šapne Jopa.

Oboje se instinktivno sagnu još niže. Sad je i Mima vidio agente. Visoki muškarac i žena u sivim košuljama. Nosili su crne naočale iako je sunce odavno zašlo i sumrak se već razlio nad rivom. Pomalo jesu izgledali poput likova iz američkih filmova.

Agenti su se ogledavali oko sebe. Činilo se kao da su nekoga izgubili. Nešto su govorili jedan drugome. Mima je vidio da je muškarac slegnuo ramenima. Stajali su još neko vrijeme na istom mjestu pa krenuli prema parkiralištu.

Jopa ga rukom pozove da krenu za njima. Mima mu znakom odgovori da ne želi. Jopa šapne „Ajde, Mima, to ti je rekreacija.“

Pažljivo su, na sigurnoj udaljenosti, krenuli za njima. Lako su ih vidjeli i u daljini, bili su jedini ljudi na cijeloj rivi koji su nosili sakoe i duge hlače. Prešli su cestu i skrenuli na parkiralište. Jopa i Mima ostali su skriveni iza otrovnog grmlja.

„Jesi li ih vidio? Traže nas.“

Mima nije bio toliko siguran u to.

„Jesi li siguran da su baš nas pratili?“

„Nas, koga drugoga! Mima, nisam slijep, gluh ni mutav“, dramatizirao je Jopa. „Ovo je treći put da mi se pojavljuju ispred nosa. Prvi put je normativ, drugi put slučajnost, treći put drži gaće i skrivaj se.“

Mima nije bio uvjeren. Da su agenti čudna pojava, to priznaje, ali još nije bio spreman prihvatiti činjenicu da je u istom danu postao predmet interesa gradskog mafijaša i američkih agenata. Čitav je život vjerovao da svijetom upravlja samo slučajnost, pa se i sad uzdao u nadu da su svi ti zli ljudi samo slučajno oko njega. I Rebus i Krše i agenti u košuljama, možda su svi samo posljedica neočekivanih podudarnosti. Nešto kao kad žabe padaju s neba. Nikako splet kriminalnih okolnosti koji radi o njegovoj glavi. To nikako.

„Eno ih“, rekao je Jopa za veliki crni terenac koji je izlazio s parkirališta. Golemi automobil, potpuno crn sa zatamnjenim staklima. Mima nije raspoznavao modele automobila pa mu ni ovaj nije budio neke emocije, ali kad je vidio tablice smrznuo se. Terenac je imao crne tablice s bijelim znakovima i hrvatskim grbom koji se ponosno kočoperio između njih.