Mima i kvadratura duga | Želimir Periš

3. KLARA

Mima je sjedio na kauču i gledao mobitel. Postoje pozivi koje mora obaviti, a ne može. Tad sjedi i gleda mobitel. Besmisleno odgađanje traje minutama i svakom idućom je taj poziv sve izvjesniji, a opet, nije u stanju nazvati i prekinuti agoniju.

Izvan njegove sobe dan se već grijao. Čuo je glasove iz dvorišta. Netko je sjeo na automobilsku trubu i dizao nervozu cijelom kvartu. Mima proviri kroz rolete. Automobil gospođe iz susjednog ulaza bio je blokiran na svom parkirnom mjestu pa je trubljenjem pokušavala dozvati vlasnika vozila koje ju je blokiralo.

To nije bila novost, parkiralište pred zgradom u kojoj je živio uvijek je oskudijevalo parkirališnim mjestima. Oni koji su se posljednji vraćali u dvorište redovno nisu imali gdje parkirati, pa bi se namjestili tako da blokiraju što manje parkiranih automobila i nadali se da će ujutro krenuti na posao prije nesretnika koje su blokirali. U tom je dvorištu uvijek netko trubio. Uvijek je netko bio nervozan zbog parkiranja, zbog smrada smeća, zbog buke s ulice, zbog zapišanih uglova. Vijenac sivih zgrada nabacan oko premalenog parkirališta već je desetljećima gnjavio vlastite stanare.

Ponovo dohvati mobitel, u imeniku izabere broj pod imenom Klara, ali ga ne nazove. Uz ime je stajala slika. Mala Klara, stara šest ili sedam godina, gleda u fotografski aparat i smiješi se. Blistave zelene oči pune su iskrenog veselja, a nedostajuće obje gornje dvojke ističu joj sjekutiće, pa izgleda poput krasnog malog glodavca. Slikao ju je možda deset puta u cijelom životu. Samo se na ovoj fotografiji smijala.

Nazvao je.

„Aaa?“ neartikulirano se javila. Probudio ju je. Bilo je osam ujutro.

„Stižem za petnaest minuta“, najavio se.

„Stari?“ mamurno je pitala.

„Ja sam, da. Stižem za petnaest minuta.“

„Dobro“, poklopila je.

Svaki bi se put najavio. Dao joj dovoljno vremena da se razbudi, da baci smeće, da sa stola skloni prazne boce i popušene jointe, da iz kreveta izbaci ikoga tko je možda u njega zalutao. Nije ju želio kontrolirati, a posebno nije želio da izgleda kao da je kontrolira. Bježao je od situacija u kojima bi joj morao išta objašnjavati. Nazvao bi je i dao joj petnaest minuta da se sredi, da odglumi scenografiju u kojoj je sve naizgled super, pa da mogu pričati samo o bezopasnim stvarima. Plašio ga je bilo koji razgovor s njom osim trivijalnih, praznih sljedova retoričkih pitanja i besmislenih komentara.

Vruće je, jelda? – Što si kuhala jučer? – Jesi li bila na Zavodu? – samo pitanja na koja je mogla odgovarati generički. Tek povod da izmjene nekoliko replika, odglume sretan i skladan odnos, pa joj ostavi lovu i pobjegne.

Funkcioniralo je sjajno dok je imao lovu. Bez love je postajao nesposobni majmun, otac bez odgovornosti, jadnik i bijednik koji nema novca ni za sebe, onaj koji je samo zajebava, onaj koji se želi praviti da joj je otac, a otac joj nikad nije bio, jer nije otac onaj koji te napravi već onaj koji se brine za tebe, ukratko – nesposobni majmun.

Sišao je za desetak minuta. Čak i za najveće gužve automobilom bi stigao do nje za pet minuta. To je prednost života u malom gradu, ipak, gradu koji lako postane vlastita noćna mora kad se ljeti prepuni turistima. A sezona je očito već bujala, gužva na parkiralištu to je potvrđivala.

„Susjede Mirna“, zazvala ga je gospođa iz susjednog ulaza čim je izišao. „Susjede Mima, imate li možda mobitel da zovete pauka? Blokirao me, kasnim na posao. Trubim već pola sata. Jebeni turisti“, pokazala je na veliki crni terenac koji je blokirao njen i još dva parkirana automobila pored njenog.

Prišao je vozilu. Terenac prevelik za normalno parkirno mjesto, još ako je sinoć ušao u dvorište nije imao gdje parkirati, to se događalo stalno. Na tom je parkiralištu i inače manjak mjesta, a još kad koji turist zaluta među to betonsko sivilo, nema mjesta za sve.

Gradovi na moru uvijek imaju dvije strane. Jedna je ona divna šarena, razdragana palmama i oplakana morem, oko koje se motaju turisti i ližu svoje sladolede, a druga je sivo betonsko industrijalizirano stanovanje, u kojem se tri četvrtine stanovnika grada ugura u stambene blokove zaostale iz socijalizma, predviđene za duplo manje stanovnika, i tamo postaju taoci onih istih plaža i turista na njima.

„Pauk služba“, javio se ugodan ženski glas s druge strane linije.

„Htio bih prijaviti nepropisno parkiranje kojim su blokirana tri parkirana vozila“, prijavi Mima.

„Molim vas vašu adresu.“

Dok joj je govorio adresu Mima je polako koračao oko vozila. Veliki crni terenac zamračenih stakala i bez vidljive marke i modela djelovao je pomalo zastrašujuće. Nikad nije vidio takvo vozilo. Još čudniji detalj bio je što je vozilo imalo registarske tablice crne boje s bijelim oznakama.

„Marka i model vozila koje treba ukloniti?“

„Ne znam marku. Velik je i crn.“

„Možete li mi pročitati registarsku oznaku?“ pitala je operaterka.

„Mogu. Ali nije normalna registracija, tablica je crne boje. Ima hrvatski grb, kao domaća, ali je crne boje.“

„Crne boje?“

„Crne boje s bijelim znakovima“, opiše Mima.

„Samo trenutak.“

Linija je zašutjela na neko vrijeme. Mima pokuša proviriti kroz crna stakla, ali se ništa nije vidjelo. Vidio je samo svoje lice rastegnuo na zakrivljenom staklu.

„Kad sam se probudila provirila sam kroz prozor i nije ga bilo. Bit će je došao maloprije“, kaže susjeda. „Jebeni turisti, samo seru i pišaju i blokiraju nam parkirališta. Što da ja šefici kažem, zakasnit ću najmanje pola sata.“ Susjeda gleda na sat.

„Gospodine“, javi se operaterka pauk službe. „Vozila s crnim tablicama nisu u nadležnosti naše službe.“

„Nego koga?“ iznenadi se Mima.

„To ne znam, ali mogu vam reći da to vozilo nije u našoj nadležnosti i mi ga ne smijemo ukloniti. Hvala na vašem pozivu, želim vam ugodno jutro“, i operaterka prekine vezu.

Ostavio je tuđe probleme iza sebe i stigao kod Klare s pet minuta kašnjenja. Klara živi u podrumu stare neožbukane kuće uz rub gradske zaobilaznice. Kroz godinu je imala relativno pristojan smještaj bliže centru, ali taj se smještaj ljeti prazni od uobičajenih podstanara da bi primio turiste za petnaest puta višu cijenu. U gradovima uz more kalendar se dijeli na dva dijela: sezona i ostalo.

„Tatice!“ viknula je i zagrlila ga. Bacio je oko na sobu. Stol je bio čist i krevet prazan. To bi mu inače bilo dovoljno za izbjeći problematične razgovore, ali danas mu je bilo svejedno, nije bilo prostora za bijeg.

Apartman je imao jedva trideset kvadrata, spojenu kuhinju i odvojenu kupaonicu. Na betonskom podu nije bilo ni parketa ni pločica, samo kratak i debeo prastari tepih. Na zid je nalijepila veliki plakat na kojem je nadmeno pozirala goloprsa pjevačica. Na plakatu je bijelim slovima pisalo Pixies Surfer Rosa Special. Mala kuhinja nadovezivala se na sobu. Neožbukani zidovi, neoprano suđe i naljepnice na hladnjaku. Sličice nogometaša i reklama za sokove iz osamdesetih. Prepoznao je naljepnicu s motivom Vučka, maskotom sarajevskih olimpijskih igara. Kako je moguće da taj hladnjak još radi?

Klara je u grad doselila prošlo ljeto, nakon što je maturirala. Vraća se gdje je začeta, rekla je. Nikad tu nije živjela, jedva da je koji put i prošla tuda. Još trbuh njene majke nije ni narastao kad su obje otišle, njena trudna majka s njom u trbuhu. Nije dala ni prve ispite kad im se dogodila trudnoća. Kao da se zaledila. Stala je u koraku, stala sa svime što je radila dotad i pobjegla roditeljima u Zagreb. Mima je ostao ne znajući što da radi – da joj se baci pred noge i moli je da odjebe svoje roditelje i ostane s njim, snaći će se nekako – ili da bude sretan što se rješava te čudne i ćudljive žene, s kojom nije znao što bi, niti voli li je uopće.

Klara je odrasla daleko od njega. Viđao ju je dvaput godišnje. Šetali bi Maksimirom i jedva izmijenili koju riječ. Bili su manje od poznanika. Osamnaest godina joj je bio samo Mima i onda je prošlo ljeto doselila i počela ga zvati Taticom.

Čuvaj je, sklona je glupostima, rekla je majka o njoj. Dogovorili su se da će joj Mima nastaviti plaćati isti iznos koji je uplaćivao za alimentaciju. Plaćao je uzdržavanje osamnaest godina, to je bila jedina očinska stvar koju joj je dao. Sad, kad je doselila u isti grad i kad su živjeli udaljeni samo pet minuta, nisu postali nimalo bliži. Nije znao kako. I dalje je jedini način komunikacije, jedini iskaz očinstva bio taj novac.

Plaćat će joj ga i dalje, dogovorili su se. Dok se ne snađe, to jest, dok se ne zaposli, dok ne nađe neki stabilan posao. Obećao je i pomoći joj naći posao. Rekao je da će dati sve od sebe. To što sebi nikad nije našao normalan i stabilan posao nije ga pokolebalo. Za nju će se potruditi. Ona mu je kći.

„Si donio novce?“ pitala ga je. Imala je srebrnu kuglicu u obrvi i ruke na kukovima. Oštar nos i blage oči naslijedila je od njega, pozu od majke.

„Nemam.“

„Jebi ga.“ Klara slegne ramenima, pa ode u kuhinju, odnekud izvuče cigaretu i zapali na plinskom štednjaku.

„Duguješ mi za dva mjeseca.“

Prošli put je pobjesnila i nazvala ga nesposobnim majmunom. Sad se valjda pomirila s njegovom nesposobnošću.

„Donijet ću ti ih uskoro. Imaš li čime platiti stanarinu?“

Klara samo puhne. Prvi put je vidio da ima tetovažu na ruci. Ispod kratkog bijelog rukava virio je apstraktni crni crtež.

„Znam da kupuješ travu na Maloj pijaci“, rekao je.

Klara razrogači oči. Na licu joj je vidio šok i nevjericu. Na trenutak je izgledala kao malena i preplašena djevojčica.

„Travu?“ rekla je samo da kaže bilo što. Prve reakcije nikad nisu smislene. A onda je iznenađenje brzo preraslo u rezignaciju. „Kako znaš?“

„Radim za policiju, Klara, sve znam. Budi sretna što oni ne znaju.“

„Samo sam taj put…“ nevješto je pokušala improvizirati laž. Prekinuo ju je prije nego što ode preduboko.

„Znam i da si Velouria i Allison. Znam da si ostala dužna pod oba imena. Radiš krive stvari, Klara. Zamjerila si se nekim ljudima.“

„To uopće nije za mene. Kupujem za prijatelja“, Klara se povuče. Sjedne na madrac i prekriži noge.

„Klara, nije me briga za travu. Ali Mala pijaca je opasno mjesto. To su dileri. Ako im ne platiš tražit će te, to nije zajebancija. To su opasni ljudi.“

„Platila bih im da ti meni plaćaš što si rekao da ćeš platiti“, pogledala ga je hladno. „Ti si kriv za to. Da mi plaćaš alimentaciju ne bih morala krasti okolo.“