Mima i kvadratura duga | Želimir Periš

21. HRVOJE MEDANIĆ

Cijelu noć je grmjelo i munje su osvjetljavale mračne kutove grada, otkrivajući da mrak u malom gradu ne skriva puno, tek pokojeg usamljenog psa ili druželjubivu mačku. Mali grad noću spava.

Još jedno jutro svanulo je bez sunca. Vrućina se probijala kroz oblake, barometar je ludio, vlaga u zraku povećala se do maksimuma, na vremenskoj prognozi kleli su se u kišu, ali kiše nije bilo.

U ured državnog odvjetnika ova drama nije dopirala. Srebrne žaluzine skrivale su oblake, a zatvoreni prozori održavali vlastitu nezavisnu atmosferu. Gospodin državni odvjetnik ne voli klimu. Zaboli ga grlo.

Mima je sjedio u uredu već gotovo pola sata. „Gospodin državni odvjetnik će doći svaki čas“, tajnica je bila pristojno neinformativna. Državni odvjetnik je zakazao sastanak s njim i inspektorom Babićem, ali jedino je Mima stigao na vrijeme. Dva puta je nazvao Božu, nije se javljao. Vrijeme je ubijao surfajući po vijestima na mobitelu. U svijetu računala nije se događalo ništa posebno. Gradska Wi-Fi mreža koja je pokrivala plaže i trgove grcala je pod brojem korisnika. Najavljivani su hitni radovi prije početka sezone, jer besplatni internet danas je minimum turističke ponude, uz more i sunce. Na državnoj razini aktualna vijest izvještavala je o odluci vlade da informatizira neke svoje resore komercijalnim softverom. Oporba je vrištala kako je to u suprotnosti s europskom praksom korištenja tehnologije otvorenog koda. Daleko, u Americi, neki je informatički gigant promijenio direktora.

Vijesti je filtrirao po temama koje su ga zanimale. Potpuno neupućen u bilo kakve dnevne teme, pratio je uglavnom stvari koje su mu bile bliske zbog posla. Protiv nemoći apsorbiranja silne količine podataka kojima ga se bombardiralo sa svih strana borio se razvivši vrlo suptilne filtere kroz koji su prolazile samo rijetke stvari. Sposobnost ignoriranja, a ne skupljanja znanja, kvaliteta je čovjeka informatičke ere. Ocjenjuje li se tako pojedinac, Mima je bio pri samom vrhu.

Ipak, možda i prvi put u životu, Mima je pogledao i vremensku prognozu. Nikad nije dopuštao da mu vrijeme utječe na planove, ali posljednjih dana stvar je postala neizdrživa. Možda zbog tog paklenog lipnja. A možda zbog starosti. Kad prijeđeš neku godinu, promjenu vremena počinješ osjećati u kostima. Možda se približio toj granici. Današnja prognoza spominjala je kišu. Dodola stiže.

Tajnici zazvoni telefon. Ona se javi i izmjeni nekoliko generičkih replika. „Gospodin državni odvjetnik je na putu, zamolio je da ga pričekate još malo“, objasni Mimi nakon razgovora.

Mima je gledao po uredu. Državni odvjetnik nije unio puno sebe u uređenje ureda. Sve je bilo uredno složeno i pomalo prazno. Nije imao ni okvir s fotografijom na stolu. Tajnica se skladno uklapala u prostor. Punđa na vrhu glave, bez nakita i ostalih suvišnih detalja.

Dohvatio je bilten Ministarstva pravosuđa, koji je stajao na stoliću uz fotelje za goste i nezainteresirano ga prolistao. Hrpa tekstova bez fotografija. Ukazi, pravilnici, pročišćeni tekstovi i ostale dosade. Skoro ga je vratio kad je ugledao naslov Što donosi Zakon o institucijama od posebnog značaja za Republiku Hrvatsku? Institucije od posebnog značaja za Republiku Hrvatsku! To su jebene crne tablice! Agenti u havajkama!

Prelijetao je okom preko članka ali nije iz njega uspio izvući ništa razumljivo. Institucije od posebnog značaja imaju poseban tretman, tek je toliko razumio. No, to je znao i ranije. Pauk služba ih nije dirala, mogli su kršiti prometne zakone, tko zna što još. Postoji cijeli zakon koji se bavi njima. Iz teksta je pokušao saznati o kome je tu riječ. Institucije od posebnog značenja propisuje Vlada RH i potvrđuje Predsjednik Republike. Riječ je o trgovačkim društvima, poduzećima ili ostalim organizacijama kojima tijela RH nisu osnivač. Dakle, riječ je o privatnicima. Privatne tvrtke od posebnog značaja? O čemu je tu riječ?

Dohvatio je mobitel i u pretraživač utipkao Institucije od posebnog značaja. Pretraživač je vratio tisuće rezultata. Promijenio je upit na Institucije od posebnog značaja, komentari. Nekoliko naslova istaknulo se na vrhu: Banke iznad države, Autonomija bankama veća nego i u Vatikanskim ugovorima, Ministar financija: ovaj zakon je veleizdaja.

Državni odvjetnik banuo je u ured poput nevere, vrata su se otvorila tako naglo da su lupnula u zid.

„Marija, čaj!“ vikne tajnici. „Donatov, hvala što ste me čekali. Bio sam na uviđaju“ obrati se Mimi. „Sad ćemo sve riješiti, dajte mi samo trenutak da dođem sebi, vani je pakao.“

Sjedne za stol pa iz aktovke izvuče papir. Preleti ga pogledom, nasloni se i fiksira u Mimine oči.

„Donatov, jeste li sigurni u ovo?“ prstom pritisne papir koji je položio na stol između njih dvoje. Mima prepozna ispis maila koji mu je poslao u petak.

„Siguran sam.“

„I ja bi htio biti siguran da znate što radite. Kad ovo zavedemo više neće biti prilike za predomišljanje.“

„Razumijem to.“

Državni odvjetnik bio je direktan i britak, nije okolišao, nije glumio. Gledao je Mimu u oči kao da pokušava pročitati što se krije iza njih. Mima je osjećao da ga uspješno čita. Davao je sve od sebe da ostane hladan.

„Znači, gospodine Donatov, želite povući izjavu koja je rezultat uvida u računalo osumnjičenog Hrvoja Medanića i u kojoj ste izjavili da ste na njegovom računalu pronašli podatke koji upućuju na to da je osumnjičenik prodavao drogu.“

„Tako je.“

„Tvrdite da ste došli do novih spoznaja koje negiraju raniji zaključak.“

„Da.“

„Tvrdite da tablica koju ste pronašli ne predstavlja informacije o transakcijama prodaje droge, već, navodite“, odvjetnik pogleda Mimin mail, „podatke iz računalne igre.“

„Da.“

„Računalne igre kojoj je tema trgovina drogama, što onda, citiram vas – može navesti na krivi zaključak.“

„Tako je.“

Mima je osjetio da mu državni odvjetnik ne vjeruje. Odvjetnici su morski psi, pet redova oštrih zuba i rep kojim mogu ošamutiti žrtvu iz neočekivanog smjera. Opasni sa svih strana, najopasniji su kad ostaju bez plijena. Kad nemaju što drugo, u stanju su jesti jedni druge. Nema morala u morskih pasa. A Mima je sjedio preko puta jednog i upravo mu uzimao zalogaj iz usta.

„U igri se prodaju sve droge, i marihuana, i hašiš, i kokain, trguje se, kupuje i prodaje, stvara mreža klijenata, baš kao i u stvarnom životu. Postoji više igara sa sličnom mehanikom i tematikom, a Medanić je igrao najmanje jednu od njih“, diktirao je Mima unaprijed naučen tekst koji je pripremio s Jopom. Državni odvjetnik nije bio fasciniran.

„Razumijem. Sve ste to vrlo jasno naveli i u vašoj poruci, međutim, gospodine Donatov, zanima me ono što niste napisali u poruci. Želim znati je li netko utjecao na vašu odluku da promijenite iskaz.“

„Nije.“

„Sami ste se, svojom voljom, dva tjedna nakon prvotnog iskaza, sjetili da ste pogriješili i odlučili promijeniti iskaz.“

Državni odvjetnik nije postavljao pitanja. Sve njegove izjave bile su samo izrečena mišljenja ili namjere nakon kojih je u zraku ostajala neugodna tišina koju je Mima popunjavao svojim potvrdama ili negacijama izrečenog. Državni odvjetnik razgovor je vodio kao marionetski ples, precizno je potezao konce u smjeru kojem je htio.

„Da. Svojom sam voljom promijenio iskaz.“

„Mene zanima koji je bio povod toga.“

„Slučajno sam se, na posve drugom mjestu upoznao s tim igrama.“

„Slučajno.“

Tajnica odvjetniku donese čaj. On se zahvali i puhne u šalicu pa otpije gutljaj.

„Vi ništa ne pijete.“

„Ne, hvala“, odgovori Mima, iako je teško gutao.

„Gospodine Donatov, sad ću vam postaviti nekoliko pitanja. Jeste li ikad vidjeli ili upoznali osumnjičenika Hrvoja Medanića?“

„Ne, nisam.“

„Jeste li ranije imali priliku raditi neki posao, za policiju ili bilo koga drugog, u kojem ste se susreli s imenom ili osobom Hrvoja Medanića?“

„Ne.“

„I tvrdite da vam nitko nije prijetio ni utjecao na vašu odluku da promijenite iskaz.“

Rezao je Mimino samopouzdanje oštro poput žileta. Sloj po sloj gulio se na toj fotelji. Ne pređe li uskoro u protunapad izgubit će ovaj razgovor.

„Ne razumijem čemu sva ta pitanja. Zašto je sve to toliki problem?“ pokušao je prebaciti lopticu na drugu stranu.

„Oprostite“, odgovori državni odvjetnik, „nisam htio nastupiti nepovjerljivo. Samo me zanima kako se dogodilo da baš danas mijenjate iskaz. Iznenadila me koincidencija.“

„Koincidencija?“

„Da. Vidim da vas inspektor Babić nije obavijestio, Hrvoje Medanić je mrtav. Jučer ga je more izbacilo pokraj luke, u kupaćim gaćama i perajama. Tijelo je bilo u moru nekoliko dana. Tek su ga maloprije identificirali, zato sam i kasnio.“