Mima i kvadratura duga | Želimir Periš
19. MARGARETA MARŽIĆ, PROF. MAT.
„On je dužan i bogu i vragu“, rekla mu je sijeda glava koja je provirila iza drvenih vrata. Mima je stajao pred vratima ureda javnog bilježnika i spremao se pozvoniti, kad su se odškrinula neugledna drvena vrata s druge strane hodnika i sijeda glava starice izvirila iza njih.
„Bili su mu došli, odnijeli televiziju. Velika ko moj krevet je bila“, rekla je starica.
Dužan i bogu i vragu, još se fraza motala Mimi po glavi. Dug je stvar s kojom se svaki dan budi i odlazi spavati. Ne poznaje nikoga tko nešto nekome nije dužan, no ipak ga je zatekla ova klasifikacija na dugovanje bogu i dugovanje vragu. Dug doista može imati dva porijekla, božansko – dobrohotnog pomagača koji će posuditi da nam pomogne preživjeti, i vražje – zlog lihvara koji se okorištava našom situacijom. Pitanje je, kad bi došlo vrijeme naplate, kome bi prvome vratio dug?
„Svašta rade unutra“, rekla je ponovo starica. Mogla je imati preko osamdeset, bila je niska i klimava. Na vratima joj je bila zalijepljena metalna pločica na kojoj je ugravirano pisalo Margareta Maržić, prof. mat. Bijela ofucana vrata s kojih se gulila boja nisu izgledala kao ulaz u stan, nego kao vrata kuhinje. Gornji dio im je bio od zamagljenog stakla iza kojeg je visjela karirana zavjesa. S one strane hodnika stilizirano obojana vrata stajala su pored velikog znaka Salon za uljepšavanje Zlatna jabuka. S ove, tehnološko čudo javnobilježničkog ureda Ilko Bastioni. Između njih, ruševna zaostavština nekih davnih vremena. Posljednje živo biće koje još obitava u ovoj hladnoj zgradi.
„Sve se vidi kroz prozor. Tu“, pokaže prstom na prozor hodnika, „tu je spojeno s njihovim prozorom. Sve se vidi što oni rade unutra.“
Mima pogleda prozor. Zbilja, uredski prozor bio je gotovo naslonjen na prozor hodnika. Prekrajanje zidova i prostora koje stare zgrade dožive u svom vijeku rezultira i takvim suludim rješenjima. Da se malo nagne mogao bi vidjeti što se događa u uredu. Ipak, Mima zadrži distancu. Pristojno se osmjehne starici i pozvoni.
Potrajalo je dok se vrata nisu otvorila. Nije bilo zujanja brave ni tehnike, kvaka se spustila i vrata odškrinula, a s druge strane je stajala Maša. Zahvaljivala mu se što je došao, govorila mu da će je spasiti i ponovo se zahvaljivala.
Uvela ga u ured i zalupila vrata iza njega spomenuvši kako stara Maržićka stalno nešto priča i da ne obraća pažnju na nju, stalno im pravi probleme. Onda mu se ponovo zahvalila. Rekla da inače sestru moli za takve stvari, ali sestra je često na putu, evo baš je jutros odletio u Bruxelles. Maša je o sestri pričala u muškom rodu, sjetio se da je istu zbrku s rodovima čuo kad su nekidan bili na kavi. Možda zaostavština iz odgoja svoje brutalno patrijarhalne obitelji ili tek obiteljska šala. Svakako čudno.
Nazvala ga je jutros u panici. Opet se pokvarila neka sprava u uredu, a gospodin javni bilježnik vraća se večeras. Mima je već shvatio da se u tom uredu svi pomalo boje gazde, a Maša gotovo patološki. Obećala mu je platiti i zamolila ga da dođe poslije četiri, nakon radnog vremena, kad nema nikog u uredu, da ne bi opet imali probleme s gospođom Vlatkom, robotskom tajnicom. Maša će mu platiti iz svog džepa, samo nek je spasi, očajnički je molila. Mima je u međuvremenu prekrižio Mašu s liste interesa. Maša nije bila Dodola koju je tražio, a druženje s tom histeričnom ženom ga je umaralo. Nosila je u sebi neki mrak, a on nije bio spreman suočavati se s tuđim demonima. Kad u nekome prepozna demona, Mima se okreće i bježi. Ipak, kad je spomenula novac pobudila je njegovu vitešku čast i odlučio je pomoći dami u nevolji.
„Hvala vam, Mima, što ste došli“, ponovila je valjda deseti put.
„Mašo, molim te, govori mi ti.“
Objasnila mu je da su im odnijeli onaj printer koji je Mima prošli put tako uspješno popravio a da je ona morala hitno ispisati neki ugovor, jer je klijent bio tu, a nije imala taj printer, pa je otišla u ured gospodina javnog bilježnika i onda se dogodila tragedija.
„Ekran se zaplavio i sve je počelo pištati“, rekla je. „Ja sam od straha samo ugasila računalo. I onda ga poslije više nisam mogla upaliti, kad god bih ga pokušala upaliti on bi počeo pištati.“
Pisača koji je Mima prošli put popravio, doista više nije bilo. Mima se osvrnuo po uredu i primijetio da nema ni velikog zaslona koji je bio zakačen za suprotni zid. Na zidu je ostao samo nosač i dva kabela koja su virila iz zida. Bili su mu došli, odnijeli televiziju, govorila mu je stara Maržićka pred vratima. Dakle odnijeli su i pisač. Tko zna što još. Dužan i bogu i vragu. Bog ili vrag očito se naplatio najvrjednijim primjercima računalne opreme.
Maša ga je uvela u ured gospodina javnog bilježnika. Iza kožom tapeciranih vrata skrivalo se pravo gnijezdo neumjerenosti. Veliki bizarno osvijetljen akvarij s jedne strane, prozor s pogledom na jednu od prominentnijih gradskih ulica s druge. Radni stol presvučen kožom ili imitacijom kože egzotične životinje, na njemu pretjerano velik monitor, te pokraj njega još jedan manji. Po zidovima slike nedavno preminulih hrvatskih slikara i u kutu prostorije ogroman metalni sef.
Na stolu, pokraj monitora, stajao je okvir za fotografiju. Mima je nagađao što je na njoj – javni bilježnik, sam, na konju. Provirio je i ugledao mlađeg muškarca na plaži s koktelom u jednoj ruci i cigarom među zubima. Pogriješio je, javni bilježnik puno je mlađi nego što je očekivao. No, mogao je razumjeti zašto ga se Maša boji. Odavao je bahatost, onu brutalnu demonstraciju moći koju tako simptomatično pokazuju mladi i bogati.
„Ovo je glavno računalo gospodina javnog bilježnika, to ne smijemo dirati, a ovo malo računalo pokraj je pomoćno. Na njega je spojen printer. Taj pišti.“
Mima upali manje računalo i ono zapišta. Potom upali i glavno.
„To ne smijemo dirati.“
„Moram provjeriti jesu li povezani. Možda je jedno uzrokovalo kvar drugog“, lagao je Mima.
Maša mu je stala iza leđa i pažljivo gledala što radi. Pištanje malog računala odmah je prepoznao. Zvuk koji računalo ispušta prilikom paljenja signal je za potrebe dijagnostike kvara. Na plus trideset pet stupnjeva sustav hlađenja koji nije adekvatno održavan skupio je prašine i zaštopao smjerove protoka zraka. Ne cirkulira li zrak, računalo se grije i tad se ne pali zbog previsoke radne temperature koja bi mogla oštetiti sklopovlje. Stvar se popravlja na licu mjesta banalnih ispuhivanjem ili usisavanjem prašine iz sustava ventilacije. Međutim, Mimu je privlačilo veliko računalo koje gospodin Ilko zabranjuje drugim službenicima ureda.
„Mašo, možete li mi molim vas skuhati makijato? Dok ja to malo pogledam i pokušam popraviti.“
Maša potvrdi i ode iz ureda. Čim je izišla pokušao je ukucati šifru za ulaz u veliko računalo. Pokušao je redom: ilko, ilko123, okli, okli123, maks, max, max123, max321, bastioni, bastioni007, basti. Stvar je u tome da je provaliti tuđu šifru smiješno jednostavna stvar. Ljudi su skloni za šifre koristiti vlastita imena, nadimke i rođendane, imena djece i ljubimaca, ili neke uopćene fraze. Devedeset posto šifri upada u te okvire. Lijeni su razmišljati o vlastitoj privatnosti. Bahati su u vjeri da kontroliraju sliku o sebi. U pet minuta Mima je mogao utipkati stotine kombinacija, uz nekoliko jednostavnih informacija o autoru šifre mogao je postići izuzetnu vjerojatnost uspjeha.
„Koji je rođendan gospodina javnog bilježnika?“ upita.
„Jedanaesti veljače, zašto?“ javi se Maša iz druge prostorije.
1102, ilko112, ilko1102, 1102ilko, okli1102, bastioni1102, maks1102. Ništa.
„Ima li možda ženu ili djecu?“
„Nema.“
„A koje je godine rođen?“
„Sedamdeset i pete“, dovikne Maša.
ilko11021975, ilko110275, ping, računalo se oglasi ugodnim tonom i upali početni zaslon. Gospodin Ilko, ovisnik o gadgetima i aktualnim tehnološkim inovacijama, računalni je neuki naivac. Usto i običan egoist koji za šifru koristi vlastito ime i datum rođenja. Po šiframa koje ljudi koriste mogao bi im se izraditi psihološki profil.
Maša mu donese kavu. Mima brzo isključi ekran da prikrije neovlašteni upad. Srkne piće koje mu je stavila na stol i napravi grimasu gađenja.
„Imate li možda svježe mlijeko?“
„To je svježe mlijeko, od jutros“, iznenadi se Maša.
„Malo je kiselo. Na ovoj vrućini vjerojatno se pokvarilo.“
„Probala sam ga i bilo je u redu.“
„Imam vrlo osjetljiv trbuh“, Mima napravi boležljivo lice. Maša je djelovala zabrinuto.
„Mogu otići u trgovinu po novo mlijeko.“
„Samo ako ti nije veliki problem.“
Čim je Maša izišla, Mima upali veliki ekran i počne vrtjeti po datotekama koje je Ilko Bastioni držao u zabranjenom računalu. Spisi, ugovori, ovjere, akti, zapisnici, potvrde, hrpa nezanimljivih dokumenata i jedna posebna mapa imena „SEF“. Mima pogleda veliki sef koji je stajao u kutu sobe. Sef može biti mjesto za zanimljive tajne. Mima proviri u mapu, ali i tamo je sve bilo puno sličnih dokumenata.
Mima ustane i priđe sefu. Za sustav sigurnosti je koristio četveroznamenkasti broj. Možda vrijedi pokušati. Jedanaesti veljače, sjeti se Mima, pokuša sa 1102, 0211, no sef ne reagira. Zatim pokuša 1975. Sef se oglasi glasnim – klik. Ilku nasušno nedostaje lekcija iz računalne sigurnosti. Mima otvori sef, a u njemu, nekoliko polica ispunjenih fasciklima, vjerojatno svim onim dokumentima koje je vidio i u računalu i jedna neočekivana kutija cipela. Mima je izvuče i otvori i u njoj ugleda snop računa Čistoće. Moglo ih je biti stotinu ili dvije. Različiti korisnici s različitim adresama. Računi su imali datume dospijeća plaćanja obveze od početka ove godine. Javni bilježnik u sefu drži kutiju s neplaćenim računima Čistoće. Što bi susjed Miro rekao na ovo? Ilko Bastioni nešto opako spletkari. Nije li to baš onaj Ilko Bastioni kojem je dužan dvije stotine kuna troškova ovrhe za neplaćeni račun za vodu?
Iza kutije s cipelama nalazila je još jedna kutija, nešto manja i crna. Mima je dohvati i u njoj otkrije desetak DVD-ova. Na njima su flomasterom bila zapisana ženska imena Maša, Vlatka, Marija i datumi. Izabere DVD s Mašinim imenom i posljednjim datumom koji je pronašao, star nekoliko dana. Ugura ga u računalo i vidi da se na mediju nalazi nekoliko datoteka s video zapisima. Upali posljednji od njih.
Na ekranu se upali slika jedne od prostorija ureda gospodina javnog bilježnika, soba u kojoj se nalazi tehnika i gdje je bio pisač koji je nekidan popravljao. Soba je snimana odozgo, dakle, kao što je i pretpostavio, uređaj na plafonu je kamera. Gospodin javni bilježnik snima svoje zaposlenike. Brojač u donjem desnom kutu snimke je pokazivao vrijeme snimka, nešto nakon šesnaest sati. Sekunde i minute su se izmjenjivale velikom brzinom, a onda se odjednom usporile. Kamera je programirana tako da snima fotografiju po minuti, osim kad prepozna pomicanje, tad snima u realnoj brzini dok god se pred kamerom nešto događa.
Na snimci preko sobe prođe Maša. Nosila je bijelu suknju i košulju u kojoj ju je prvi put vidio, onda kad ju je pratio od malog parka do psećeg kaveza. Onda kad je Maksu smrskala glavu. Za Mašom u ured uđe mlađi muškarac u sivom odijelu. Mima pogleda fotografiju na stolu, bio je to čovjek s fotografije, bilježnik Ilko. Stavi Maši ruku na rame i ona se okrene. Govori joj nešto, snimak nema ton. Ona ga zagrli. On je ljubi u obraz ili govori u uho. Ona se odmiče i odmahuje glavom. Njegova je poza oštra, dominantna, s puno gestikulacije. Ona se brani, objašnjava, podiže ramena. Približi mu se pa se odmakne. Stoje pored pisača. Po datumu snimke, to se dogodilo dva dana prije nego što je on pozvan u taj ured i prije nego što je popravio taj pisač kopčajući ga ponovo u struju. Maša na snimci ustukne unatrag i tijelom gurne uređaj. Ilko na snimci i dalje joj nešto objašnjava. Gestikulira rukama. Ona se prestala braniti. Potvrdno kima glavom. Onda klekne pred njim. On otvara prorez na hlačama. Vadi penis i gura joj ga u usta. Miče kukovima. Ona ga hvata za guzove. On otkopčava hlače do kraja i pušta da mu spadnu na gležnjeve. Miče kukovima sve energičnije. Ona se ljulja u tom ritmu, čvrsto se pridržavajući za njega. Leđima udara u stol iza sebe na kojem se nalazi pisač. Cijeli uređaj se ljulja u njihovom ritmu. Ilko diže pogled prema plafonu. Mimi se čini da gleda direktno u kameru. Smiješi se. Hvata Mašu za kosu i energično joj nabija glavu na svoj penis. Onda ga naglo izvlači iz njenih usta i svršava joj po licu i kosi. Otrese ga i podigne hlače. Dok se zakopčava govori nešto. Ona izvlači maramicu i briše se. Sjeda na pod. On izlazi iz sobe. Ona ostaje sjediti u istoj pozi. Onda diže dlanove i pokriva si lice. Zatim izvlači novu maramicu i puše nos. Ustaje i izlazi.
Mima je i dalje bez glasa gledao u snimak prazne sobe. Slika se nije mijenjala i minute su ponovo jurile. Brojač u desnom kutu označavao je da je prošlo nekoliko desetaka minuta. Mima čuje zvukove u predsoblju i shvati da se Maša vratila iz trgovine.
„Vratila sam se“, čuje Mašu iz susjedne sobe. „Skuhat ću vam novu kavu.“
„U redu“, Mimi glas teško izlazi iz grla. Kreće ugasiti video, izvaditi DVD, vratiti sve u sef i što prije zaboraviti, kad shvati da su se minute na snimci ponovo usporile. U šest poslije podne u kadar polako i šepavo ušetava sijeda starica. Mima je prepoznaje. To je Margareta Maržić, prof. mat. Stara Maržićka. Starica se ogledava po prostoriji i zaviruje u kutove. Ništa ne dira, samo gleda. Svugdje gura nos. Lupka prstom po akvariju. Gleda kroz prozor. Gleda slike na zidovima. A onda stane na sredinu sobe, zadigne haljinu i čučne.
Zadnje što je Mima vidio na snimci, prije nego je shvatio da mu Maša stoji iza leđa, bila je velika žućkasta lokva koja se širila oko staričinih nogu.
Sadržaj
1. Državni odvjetnik2. Jopa
3. Klara
4. Viša inspektorica Enka
5. Dodola
6. Medo diler
7. Petra
8. Majka
9. Agenti
10. Kafka
11. Maks
12. Krše
13. Javni bilježnik Ilko Bastioni
14. Skvoter Adrijan
15. Maša
16. Emilijo
17. Susjed Miro
18. Gospođa s krafnama i gospodin s bocama
19. Margareta Maržić, prof. mat.
20. Dorica
21. Hrvoje Medanić
22. Jopa Relković
23. Taksist Joakim
24. Dijana
25. Propovjednik sedam jedan
26. Branimir
27. Filip
28. Jadranko Menas
29. Bankari
30. Rebus
31. Gusići
32. Luka
Impresum