Mima i kvadratura duga | Želimir Periš

22. JOPA RELKOVIĆ

Da ih je više kao što je bio Jopa Relković, uzdisao bi Lukin otac dok bi Luka već počinjao svađu tvrdeći da nije postojao čovjek koji se zvao Jopa Relković. Otac bi rekao da jest, da je itekako postojao i da on zna čovjeka koji ga je osobno poznavao, ali Luka bi već bio daleko.

Priča o Jopi Relkoviću kaže da je on bio čovjek koji je triput postao najbogatiji u selu. Rodio se u kući bez oca, od ničega je, radom samo vlastitih ruku, stvorio golem imetak, farmu punu konja i staju nabijenu blagom. Kad je počeo rat bio je najbogatiji u selu. Kad je završio, Jopa Relković je ponovo počinjao od nule. Bez puno žaljenja izgradio je spaljeno imanje i znojem umiješao malter za nove zidove. I taman se činilo da će starost dočekat u miru – kad se ponovilo. Ovaj put nisu bili Nijemci nego četnici. Modus je ostao isti, sve je izgorjelo. Misliš da je Jopa tad izgubio volju? Nije. Strpljivo je čekao. Sedam je godina ležao u izbjeglištvu u hotelu u Makarskoj i sedam godina gledao pljesnivi plafon. I čim je ponovo smio natrag u svoje selo, krenuo opet ispočetka. I treći je put postao najbogatiji čovjek u selu.

„Vidiš, to je tipičan primjer manipulacije masama. Plasiraš im dobro odmjerene bajke koje ljude guraju naprijed iako im je i samima jasno da pred njima nema ničega osim crnila i propasti. Al džaba govoriti narodu. Oni uvijek sebi stvore neke svece. Oni misle, doći će neki Jopa Relković i udijeliti im zrno svoje soli. Oni se uvijek uzdaju u neke Jope, vrijedne radnike, da iskupe njihove nepostojeće grijehe i izvuku ih iz bijede i neimaštine.“ Luka je gorljivo napadao seosku legendu. Za njega, sve je to bila laž.

Luka i laži mrzili su se javno. Nije ih mogao prešutjeti. Bio je osjetljiv na nepravdu. Kao dijete puno je plakao. Rijetko je popuštao. Nije se lako povezivao. Čim je završio školu odlučio je otići što dalje od blata vlastitog šora. Zagreb mu se činio preblizu, tri sata vlakom bila su dostižna, zato je upisao filozofiju na moru.

Godinu dana testirao je granice nove okoline. U njemu je bunt uvijek ključao, uvijek se morao boriti, za sebe, za ostale, za sve obespravljene. Tad je počeo mijenjati identitete. Preuzeo je ime ukrajinskog anarhista i postao Nestor. Provocirao je i rugao se svakom sustavu moći. Luka i autoritet mrzili su se javno.

Igrao je igre s policijom. Kad bi vidio policajce na ulici okrenuo bi se i počeo trčati na drugu stranu. Oni bi pomislili da je kakav kriminalac uhvaćen na djelu. Uskoro bi ga pola grada hvatalo. Kad bi ga uhvatili nisu mu imali što reći.

„Zašto ste bježali od policije?“

„Zašto ste pomislili da bježim?“

Kad bi ga legitimirali, legitimirao bi i on njih.

„Kuda ste krenuli, gospodine?“ pitao bi policajac čupavog pankera u ranim jutarnjim satima.

„Kuda ste vi krenuli?“ odgovarao bi on protupitanjem.

„Osobnu iskaznicu“, tražio bi policajac.

„Službenu značku“, tražio bi Nestor. Bio je poput nemogućeg djeteta. Neukrotiv i zaigran. Uživao je u tome. Postao je gorljivi anarhist. Svaka kontrola je opresija, govorio je. Počeo je čitati. Uskoro je odustao od fakulteta i otkrio internet. Cijeli novi svijet neukrotive moći, alat s kojim se moglo sve, samo ga je trebalo usmjeriti. Fascinirano je učio programirati. Shvatio je da je to – to, da je internet novo područje borbe. Bio je spreman za nešto veliko. Personu agresivnog Nestora je zakopao i preuzeo novo ime – Malatesta. Po uzoru na slavnog Talijana, njegovo će oružje biti tipkovnica, ne puška.

U to je doba upoznao Mimu. Mima je bio diplomirani strojar koji je preko sezone radio kao frustrirani konobar u ribljem restoranu, a izvan sezone ni to. Mimina pasivnost i flegmatičnost nadopunili su njegovu frenetičnost i vječnu trku. Mima ga je naučio strpljenju, čekanju prilike. Čekali su je godinama, u istom kafiću uz gradsku rivu, sve dok je napokon nisu i dočekali. Smislili su Kolijevku, internetsku utopiju, anarhističku komunu, mjesto za popravljanje svijeta. Bio je to vrhunac. Stvorili su utopiju.

Ali odlika utopije jest da je neostvariva. Luku je to razbilo. Činjenica da nikog nije zanimala borba za idealni svijet, nego samo osobni utržak; da su im opijati bili ispred ideala – tjerala ga je na plač. Dugo se lomio oko ideje da ugase sve, ali Mala pijaca je već počela generirati novac. Bio je to prljavi novac, ali jedini koji su imali. Prije nego dobije priliku svjedočiti porazu vlastitih ideala, čovjek je samo dijete. Onog dana kad su gasili Kolijevku Luka je došao na sastanak u kafić uz rivu i rekao: „Od danas sam Jopa.“

„Nikad čuo. Neki novi anarhist?“ pitao je Mima.

„Ne“, Luka je odmahnuo glavom. „Ne“, rekao je rezignirano. „Ni slično.“

Jopa, seljak koji pušta da ga gaze pa se ponovo diže, samo da bi opet bio materijal za đonove tuđih cokula. Pao je. Nestalo je žara. Entuzijazam je preselio u izmišljene svjetove. Po cijele dane je igrao računalne igre, za ostalo ga više nije bilo briga. Ipak, bio je besprijekoran kad se radilo o vođenju Male pijace. Oboje su poraz prihvatili, svatko na svoj način, i prilagodili mu se. To im je sad bio posao. Od tog su živjeli ili barem pokušavali živjeti. Mima se bavio organizacijom Pijace, Jopa infrastrukturom i sigurnošću. Sigurnost mu je bila na prvom mjestu, bio je pažljiv i pedantan. Nikad nije radio propuste. Zato je Mimi taj samoglasnik budio nervozu. Nešto nije valjalo, a on nije znao što. Je li riječ o tajnoj poruci koju nije razumio ili signalu na uzbunu? U svakom slučaju nije se želio pojaviti pred malom vijećnicom u deset sati. Mogla je to biti klopka. Ako jest, mora je nadigrati, mora kontrolirati situaciju. Što bi Jopa napravio na njegovom mjestu? Jopa je uvijek imao plan. I plan B. I C i D i F.

Stigao je blizu male vijećnice pola sata prije termina. Pred vijećnicom se odvijao nekakav program, s trga je dopirala buka i gužva, glazba iz priručnog razglasa i povremeni pljesak. Čim u grad stignu prvi turisti, za njima se sliju i rijeke uličnih zabavljača. Na svakom gradskom trgu smjesti se neki ulični svirač, mađioničar ili ljudski kip. Danju slikaju portrete i karikature, navečer plešu i žongliraju. Svi tek pokušavaju izvući koji euro turistima, nekad prodajući kakav komad izvedbene umjetnosti, a češće tek proseći s gitarom u ruci i s okrenutom kapom pred sobom.

Motao se ulicama oko vijećnice razmišljajući kako da nađe poziciju u kojoj će moći nadgledati što se događa na trgu, a da se sam ne izloži tuđim pogledima. Promatrao je zgrade oko trga. Redom stare stambene zgrade pretvorene u urede, s pokojim preostalim Amazoncem koji još nije odolio amoralnoj ponudi kakvog odvjetnika, javnog bilježnika ili salona za masažu. Mnoge su imale prozore stanova okrenute prema trgu pred malom vijećnicom, a nekoliko ih je imalo dobro pozicionirane prozore sa stubišta.

Izabrao je zgradu s pogledom na trg. Ulazna vrata bila su zaključana. Na zvonima su bili nabrojani geodet, zubar i nekoliko netituliranih prezimena. Pozvonio je prvo ime s liste. Iz portafona se uskoro začuo šumeći muški vokal.

„Ko’e?“

„Reklame“, kaže Mima.

„Goniihupičkumaterinu matervamjebemreklamnu!“ Portafon prestane šumiti. Mima pozvoni iduće prezime. Portafon zašumi i javi se drhtavi ženski glas.

„Da?“

„Reklame“, kaže Mima.

„Znate li vi koliko je sati?“ Deset je sati navečer.

„Žao mi je, gospođo, ali to mi je jedini posao. Tako šef kaže.“

„Ne otvaramo više portun. Kradu nam račune po sandučićima.“ I ovdje. Sjetio se računa u sefu javnog bilježnika. Pozvoni na treće zvono. Nitko ne odgovori. Četvrto i posljednje.

„A?“ muški glas.

„Besplatna pizza!“ veselo izgovori Mima.

„Ko?“

„Pizza! Dobili ste pizzu!“

„Nisam naručio pizzu.“

„Naravno. To je poklon! Besplatna pizza za vas!“

Vrata zazuje. Besplatno je ključ. Čovjek nije pitao niti od koga je poklon. Iz ulaza zgrade Mimu zapuhne vlaga i miris plijesni. Crne mrlje po zidovima odavale su još jedan gradski tumor. Renovirana i obojana fasada tu je za turiste i njihove fotoaparate. Iznutra je gnjilež.

Popeo se na prvi kat. Prozor na stubištu bio je okrenut prema trgu. Odavde je sve vidio – i žonglere koji su si dodavali zapaljene baklje, i krug publike koji se formirao oko njih, i ostale, nezainteresirane prolaznike koji su migoljili trgom u svim smjerovima.

Između žonglera nalazio se crni bazen iz kojeg je sukljala vatra, preko kojeg su se dodavali bakljama. Plameni jezici lizali su zapaljene čunjeve i činilo se kao da su posve užareni. Na bazenu je pisalo Colorado Fire Dancers. Iznad vatre na balkonu palače stajao je čovjek u crnom fraku s visokim cilindrom i na krnjem engleskom pozivao publiku da nagrade vrijedne izvođače. Dvije djevojke u žuto-crvenim kostimima prolazile su pred okupljenima s okrenutim šeširima u rukama. Publika im je nevoljko ubacivala sitniš. Za to vrijeme čovjek u fraku ispraćao je žonglere i najavljivao novu atrakciju.

U renesansnoj palači koja se nalazila uz malu vijećnicu već su duže smješteni uredi turističke zajednice, a balkon koji se nadvio nad trg često je mjesto za prigodne govore i slične atrakcije. S tog balkona najavljuje se karneval ili pozdravlja nogometni tim kad se vrati s uspješnog turnira. Sad je na balkonu stajao čovjek u cilindru i vikao: „The fabulous, the fantastic, the one and the only – Burning man!“

Nakon svoje točke žongleri su s obje strane vatrenog bazena na brzinu montirali male rampe. Sve je izgledalo poput dobro uigranog montažnog cirkusa. Vidio je i prijenosne, crvene protupožarne aparate. Kostimi boje vatre i visoki plamenovi koji su sukljali iz bazena bili su fascinantni.

„Everybody, please cheer the Burning Man!“ vikao je čovjek s balkona. Kad se pred bazenom pojavio čovjek na monociklu trgom se prolomio skroman pljesak. Bio je obučen u blještavo srebrno odijelo, a na licu je imao masku kakve su koristili vatrogasci, s filterom pred ustima i velikim reflektirajućim vizirom. Srebrni je balansirao na jednom kotaču i uskoro je postalo jasno da će na njemu pokušati preskočiti bazen. Glazba koja je dopirala s priručnog razglasa dizala je tenziju. Čovjek se zaleti na rampu, preleti preko bazena, no u zraku ga plamen lizne i on isti tren plane poput buktinje. Neki u publici vrisnu, on skoči s monocikla i klekne. Žongleri mu prilaze i šire ruke, publika je na rubu panike. Uigrana točka ili stravična nesreća? A onda se zapaljeni čovjek teatralno uspravi. Dva žonglera ga u ritmu glazbe omotaju srebrnim pokrivačem i vatra se ugasi. Čovjek skine masku i nakloni se publici. Kao pljusak krene pljesak. Šeširi ponovo krenu kroz publiku. Prilozi kao da su bili nešto izdašniji.

Mima je pažljivo promatrao trg. Osim predstave nije se događalo ništa. Ostatak trga skoro se ispraznio, svi su bili nagurani oko vatrenih plesača. „Now, the fabulous Burning Man will climb to this balcony and do the magnificent fire jump!“ vikao je najavljivač.

„Di je pizza?“ prekinuo ga je u praćenju predstave glas iza leđa.

Mima se okrene. Čovjek u bijelim gaćama i potkošulji je stajao iznad njega na stubištu.

„Koja pizza?“

„Jeste vi donijeli pizzu?“ mrko je pitao čovjek.

Na trgu se nešto događalo. Mima baci pogled. Srebrni čovjek je negdje nestao, a u bazenu kao da su pojačali vatru. Narančasti plamenovi dizali su se i do dva metra u vis.

„Jel vi nosite pizze?“ uznemireno je pitao je čovjek.

Mima se okrene prema njemu. „Ne, ne nosim pizze“

„Što onda radite tu?“

Iza leđa mu je dopirao žamor. Ponovo je pogledao na trg. Čovjek u srebru sad se nalazio na balkonu i gledao pokraj sebe. Netko je stajao na prozoru pokraj balkona.

„Što se dolje događa?“ pitao je Mima.

„Jeste mi vi zvonili?“

Čovjek na prozoru se ljuljao. Kao da je pijan, a netko ga pridržava. Mima je osjetio neku neugodu. Nije dobro mogao vidjeti s ove daljine, ali ta mu je silueta budila jezu.

„Pitam jeste li vi zvonili?“ muškarac mu je grubo gurnuo rame.

„Nisam.“

„Nego što radite tu?“

Netko je vrisnuo. Mima se okrenuo i vidio da na prozoru više nema nikog. Čovjek u srebrnom naginjao se preko ograde balkona i vikao prema dolje. Pod njim su žongleri trčali prema bazenu s aparatima za gašenje požara u rukama.

„Ajde, van! Van iz mog ulaza!“ vikao je čovjek.

Dole su aktivirali protupožarne aparate i sve je skrio bijeli dim. Kroz oblak praha vidio je kako jedan žongler ulazi u bazen i nekoga podiže. Ljudi su vrištali. Dio publike se razbježao. Izvlačili su tijelo iz bazena.

„Dogodila se neka nesreća“, rekao je Mima još gledajući na trg.

„Rekao sam – van!“

Tijelo koje su izvukli iz bazena bilo je bijelo, posuto prahom kroz koji se probijalo crvenilo. Glava mu se klatila na prsima, kosa bila spaljena. Dronjci izgorene majice vukli su se za njim. Mima shvati da je crvenilo krv. Shvati da mu to tijelo koje su vukli izgleda poznato. Te preduge ruke, kriva kičma… Čak i ovako, posve opušteno tijelo zadržalo je neku pozu koju je poznavao. Preplavi ga užas.

„Van!“ grubi udarac u rame ga trgne. Čovjek u gaćicama gurao ga je prema dolje. Otrči niz stepenice i izjuri iz zgrade. Trčao je pravo prema vijećnici. Nije razmišljao. Nije dopuštao da ga strah paralizira. Samo se probijao kroz gužvu, odgurivao je svakoga tko mu je bio pred nogama. Utrči na brisani prostor pred bazenom oko kojeg su znatiželjnici stvorili krug.

Pred nogama mu je ležalo beživotno tijelo. Neki čovjek mu je pridržavao glavu. Žongler mu je iz plastične boce pokušavao uliti vodu u usta. Svi su vikali, spominjali hitnu, ogrnite ga, zalijte ga, ne dirajte ga. Mima klekne. Bio je to Jopa. Krvava hrpa bijelo-crvenog mesa, izobličenog i oteklog lica, smrdio je na paljevinu i jetki miris sredstva protiv požara. Uhvati mu šaku. Bila je vruća i opuštena. Stiskao ju je i nije osjećao da mu uzvraća stisak. Jopa se nije micao, nije disao, oči su mu bile zatvorene. Policiju, hitnu, vatrogasce, brujali su glasovi oko njega. Mima mu je tresao ruku, htio je neki povratni signal, htio je da Jopa otvori oči, da jaukne, da učini bilo što samo da ne leži tamo mrtav.

Mobitel mu se oglasio zvukom pristigle poruke. Znao je da to nije slučajnost. Bojao se onoga što u njoj piše. Suze su mu krenule na oči. Zaridao je. Glasno je jecao dok je izvlačio mobitel iz džepa. Ruka mu se tresla i uređaj je pao na pod. Poklopac baterije se odvojio i kliznuo u lokvu Jopine krvi. Od suza nije vidio ispred sebe. Laktom je brisao suze iz očiju.

Dodolu ili si ti idući

– pisalo je u poruci. Ispustio je mobitel na tlo i glasno zaplakao.

Živ je! viknuo je netko. Iz Jopinih usta, niz bijelu bradu curila mu je crvena pjena. Grgljao je i pokušavao udahnuti. Okrenite ga na bok, okrenite ga na leđa, ne dirajte ga, vikali su svi. Živ je.

„Neka netko zove hitnu!“ kriknuo je. „Zovite jebenu hitnu!“