Mima i kvadratura duga | Želimir Periš

32. LUKA

Kroz zgrade na Gradini bura fijuče posebno zloslutno. Uhvati zalet na malenom brijegu pa lupa prozorima i vratima, cijelom naselju nameće jedinstven ugođaj. Vrata podrhtavaju, struja zraka pod njima zviždi, plahte koje se suše na balkonu udaraju ritam, a zavijanje kroz ventilaciju melodiju. Cijeli se stan na buri pretvara u čudnovat instrument.

Skladbi bure pridružilo se zvono na vratima.

„Evooo!“ viknula je majka prvo prema vratima, pa onda na drugu stranu stana.

„Klara, otvori vrata!“

„Ne mogu! Tuširam se!“ vikala je Klara iz kupaonice.

„Emilijo!“ zvala je majka dalje.

„Rekao sam ti da me ne zoveš Emilijo!“ urlao je Mima.

„Vrata!“ vikala je majka.

„Ne mogu!“ vrisnula je Klara.

Postoji neki šarm u toj vici. Kad dižu toliku buku, kad viču jedni na druge, kao da pokazuju da ništa ne skrivaju, da je jedino što postoji ovdje i sad i zato se komunicira glasno i direktno. Nije svugdje tako. Negdje se glasovi previše odbijaju pa treba govoriti tiho. U kršu Dalmacije zvuk razbiju valovi i odnese huk bure što se lagano budi pod planinom. Nije pogrešno tvrditi da je baš ta vika ono što razlikuje dalmatinsku od neke druge obitelji.

Zvono se ponovi.

„Emilijo!“ vikne opet majka.

„Rekao sam ti da me ne zoveš Emilijo!“ odgovori on istim tonom.

„Jebemu mater, da mu jebem mater! Ofarbala sam nokte, nemoj da se sad moram dizati! Luka! Eto ti, Luka!“

Majka je rijetko psovala. Kad opsuje, znači da joj nije svejedno. Mima ustane i otvori vrata. Pred vratima je stajala Dodola. Žarko našminkana, uvukla se u usku crnu suknju i oko vrata nanizala blještave ogrlice. Imala je tijelo burleskne plesačice, linije kao preslikane s kontura otoka na horizontu.

Teško je skidao pogled s njenih oblina. Zar nam to sve to može učiniti samo šaka hormona? Da nismo svoje ime, to je znao od ranije. Ime je samo zapis na nekom drugom mjestu, ono što su nam drugi smislili da nas kontroliraju njime, ništa što je utkano u nas. Da nismo ime, to je jasno, ali da nismo ni svoj spol, na to se još nije naviknuo.

„Spremni?“ pitala je Dodola.

„Klara se tušira, majka farba. Potrajat će.“

„Što ti radiš?“

„Kopam po Jopinom laptopu. Dođi.“

Mimina soba izgledala je poput izloga supermarketa u kojem se nudi sezonska ponuda s početka srpnja. U kutu sobe ležao je luftmadrac, na njemu ručnik i napuhan kolut za plivanje. Po sredini sobe namješteni su plastični stol i dvije stolice, do njih plastična ležaljka na preklapanje i nad njom rastvoren veliki žuti suncobran, sve s motivima Spužva Boba. Nasmijano psihodelično lice spužve pratilo ju je po sobi.

„Suncobran, Mima?“

„Bio je veliki popust za kupovinu cijelog paketa. Komplet za plažu“, objasni Mima.

„Ali suncobran?“

„Gle“, pokaže joj crno računalo upaljeno na stolu.

„Jopin laptop? Što ima na njemu?“

„Nema skoro ništa, sve je čisto. Ili je pobrisano na vrijeme ili je imao neke skripte koje su brisale stvari automatski. To mi više sliči na Jopu, neki mehanizam koji se upali sam ako se on ne prijavi sedam dana ili slično. A možda i nije razvijao na ovom računalu. Ovo je ostavio kod Adrijana. Možda se na ovome samo igrao.“

„Koje igre?“

„Jopine političke. One masovne igre gdje uzgajaju paradajze ili tenkove. Digitalne utopije.“

„Zar mu nije to bilo najvažnije? Jesi li ih palio?“

Mima je pogleda. Istina, Jopi je stalo do njegovih igara. Taj mu je život bio barem jednako važan koliko i ovaj, uvjetno rečeno, stvarni. Mima pokrene aplikaciju imena Djeca utopije, igre koju je Jopa stalno igrao. Ekran se ispuni mapama i grafikonima.

„Pa gdje si ti dosad kapetane?“ ispisalo se u prozoru. Korisnik MiSmo99 ga je pozdravljao.

„Kapeeetaaaneeee!!!!!“ ispisao je Chomsky1989.

EatTheRich je napisao „Tri tjedna, Kropotkine, to nije u redu. Ne možeš otići bez najave.“

Mima pogleda korisničko ime pod kojim je u igri bio identificiran. Kropotkin2. Ruski anarhist. Jopa u igri nije bio Jopa, tu je još živio neki svoj san, nosio neki od svojih borbenih pseudonima. Ovdje je bio doista živ, izvan igre bio je onaj koji je odustao.

„Care, falio si“, napisao mu je Fabbri. Prozor za poruke za tren se ispunio pozdravima. Komentirali su njegov izostanak i pozdravljali ga.

„Vole ga.“ Mima pogleda Dodolu.

„Javi im se“, kaže ona.

„Gdje si, Kropa, budalo jedna?“ napisala je Bakunjinka.

„Jesi živ?“

Jesi živ? Jedna od najbesmislenijih retoričkih fraza koju neprestano čuje. Sretnu se dvoje na ulici i pita jedan drugoga – jesi živ? I baš sad, valjda jedini put kad to pitanje ima smisla, odgovor nije potvrdan. Stisnulo mu se grlo.

„Što da im napišem? Da je mrtav?“

„Nije mrtav. Ti si sad on, Mima.“ Dodola mu stavi ruku na rame.

Osjetio je bol u prsima. Boljela ga je tamna strana srca. Tamo gdje je taložio osjećaje koji su ga zaustavljali u svakodnevnim stvarima. Tamo gdje je potiskivao bol da bi mogao funkcionirati. Sad je sve izviralo.

„Živ sam“, utipka. Oči su mu se punile suzama.

„Care, idemo dalje! Stotinu se stvari dogodilo! Svijet te čeka! Hasta la victoria siempre!“ napisao mu je Fabbri.

„Kapetane moj“, upalio se prozor s privatnim porukama. Pisala mu je Bakunjinka: „Arkadija nas čeka.“

Gorčina mu je izbila iz grla. Jopa je ovdje još bio živ. Nije bio samo ime na Miminoj osobnoj iskaznici, bio je stvaran, razgovarali su s njim i voljeli ga. Jopa je tu mogao nastaviti živjeti, doista živjeti, na mjestu gdje je život uredio po svome.

Luka je umro sam. Nije imao rodbine, on i otac ostali su sami na onom dalekom selu u Slavoniji i kad se Luka odselio na more otac je malo po malo kopnio, dok se nije posve predao. Kad je umro, Luka više nije imao nikoga svoga, nikoga da ostane iza njega. Mima je odlučio u trenutku. Znao je da više ne smije ostati onaj čovjek koji je bio dotad. Rebus mu je bio za petama. Previše se stvari okrenulo protiv njega. A imao je bazni sustav pod rukom. I šansu da, makar imenom, produži život svog prijatelja.

Čovjek se danas ne može skriti iza imena, pisao mu je Rebus u onom mailu. Možda je bio u pravu. Samo ime ne znači ništa, ali zapis tog imena u službenim evidencijama – to je identitet današnjeg čovjeka. Onaj koji kontrolira te liste upravlja ljudskim slobodama. Promijenivši identitet u baznom sustavu stari Mima nestao je u očima države. Za državu on je ostao zapaljen u nerazjašnjenoj nesreći pred malom vijećnicom.

Kako je moguće postati netko drugi u gradu u kojem je čovjek rođen, u kojem je odrastao, u kojem na ulici susreće prijatelje iz djetinjstva koji znaju s kojim se imenom rodio? Zapravo, posve lako. Ljudi nisu ono što im piše u osobnoj iskaznici. Njegov se identitet neće kompromitirati dok god pred ljudima koji su ga znali iz starog života ne bude morao izvući osobnu ili zdravstvenu iskaznicu. Dosad je radio na crno, odsad će i živjeti na crno. Nije li to očekivani razvoj situacije?

„Moramo ići, Emilijo, taksi je stigao“

„Luka, majko. Ne smiješ me više zvati Emilijo.“

„Teško se naviknem, zlato. Ja sam ti dala to ime, nije mi lako zaboraviti ga.“

„Onda me zovi zlato.“

Majka i Klara pojavile su se na vratima. Obje su izgledale poput vlastitih voštanih figura, blještave i pretjerano našminkane s neprirodnim frizurama. Maša ih je pozvala na večeru. Dodola se klela da joj je sestra zadnjih dana odlično. Došla je sebi, upoznala je nekog novog, sredila se. Javila je i da je našla novi posao i zato ih sve želi počastiti. Želi ih izvesti na večeru, da se time ispriča Mimi što je bila luda i da svi zajedno mogu započeti iznova kao pravi prijatelji.

Mima se bojao lude Maše i njenih ispada. To što je našla novog dečka nije ju iskupljivalo, dobro je znao povijest njenih veza. I Filipov otac i Ilko Bastioni su u zatvoru. Vjerojatno je samo kanalizirala svoju histeriju na nekog novog kretena i nasilnika zbog kojeg će opet jednog dana podizati kamen iznad glave i razbijati glave nevinih životinja, ili čak ljudi. Od Maše se trebalo držati što dalje. Pristao je samo zato što je Dodola to željela. Izvukao je najfiniju košulju koju je imao, majka mu ju je izglačala na podu kuhinje. Svo četvoro taksijem su stigli do restorana.

Visoko bijelo zdanje na rubu grada sastojalo se od restorana u prizemlju i četiri kata apartmana. Sva sela oko grada pretvorila su se u apartmanske resorte, uz more više nije postojala nijedna obiteljska kuća. Sve su porušene ili nadograđene višekatnim tumorima od dodatnih soba i apartmana, bilo kakvih prostora u koje se može ugurati krevet i iznajmljivati za pedeset eura po noćenju.

Izašli su iz taksija i osjetili britku buru koja je vijorila sa sjevera. Stisnuli su se i promrmljali kako su možda trebali ponijeti više odjeće. Srpanj je počinjao neočekivano hladan. Bura je brijala i nije se obazirala na kalendar.

Dok su cupkali prema ulazu, pred restoranom se parkirala velika bijela limuzina. Stražnja vrata su se otvorila i iz njih je izišla Maša. Lepršava i blistava, izgledala je poput razigrane djevojčice. Bila je to posve nova Maša, iskreno sretna i radosna. Veselo je pozdravila Mimu, zagrlila sestru i poljubila majku i Klaru. Za njom je iz limuzine izišao poveći muškarac, prosijede kose. Bijelo odijelo stezalo mu je velika napuhana opuštena prsa, a kravata stiskala debeli vrat. Mima je poznao to lice. Ma koliko izbjegavao novine i televiziju, ma koliko zatvarao oči pred stvarima koje nije želio gledati, to lice nije mogao propustiti. Uz Mašu je stajao Šime Kršević, poznatiji kao Krše.

Maša ga primi pod ruku i stisne obraz uz njegovo rame. „Ovo je moj prijatelj“, kaže ponosno.

Bura zanjiše oleandre, zaobiđe cvjetnjake s điranima i zavuče se Mimi direktno pod košulju. Osjetio je kako mu se dlake na rukama ježe.