Mima i kvadratura duga | Želimir Periš

2. JOPA

Sstnk, poslao mu je Jopa poruku. To je Jopin pažljivo osmišljen plan – slati poruke bez samoglasnika. Suptilna šifra koju nitko ne može razumjeti osim njih dvojice. Poput tajnog jezika, osim što to baš i nije. Ali nema veze, kaže Jopa, uhvate li nas, to im ništa neće vrijediti na sudu. Jer, misle li iskoristi naše poruke protiv nas, morat će dovesti vještaka za hrvatski jezik da obrazloži je li je riječ bez samoglasnika jednoznačno prevodiva u riječ sa samoglasnicima ili je policija svoju metodu razumijevanja temeljila na pukom nagađanju. Na toj će analizi vještak poslije moći cijeli doktorat napisati. Ovo kriptiranje poruka je velika stvar za znanost o hrvatskom jeziku, uzbuđeno bi argumentirao Jopa. Genijalna ideja, sarkastično bi mu dobacio Mima. Gnjln.

Mima se uputio prema podrazumijevanom mjestu u podrazumijevano vrijeme. Kad stigne poruka Sstnk onda se nalaze uvijek u istom kafiću s pogledom na more, točno šezdeset minuta nakon primanja poruke. To je također jedna od mjera predostrožnosti koje je Jopa osmislio. Jopa je ljubitelj dramatike. Učio je od najvećih revolucionara i anarhista i u sve uvlači dozu romantične teatralnosti.

Mima je u kafić stigao desetak minuta prerano. Sjeo za stol naslonjen uza zid zgrade i naručio kratku kavu. Unutarnji prostor kafića bio je posve prazan, svi su stolovi bili izbačeni na ulicu. S druge strane ceste protezala se gradska riva. Iako je podne tek prošlo, bila je puna ljudi. Kupači su skakali s rive u more ili se sunčali uz rub šetnice makar je i jedno i drugo, zbog sigurnosti kupača ili estetskog dojma najvećeg gradskog parka, bilo zabranjeno.

Jopa je stigao točno u minutu. Sjeo je za stol, osvrnuo se lijevo i desno, uvjerio se da nikoga nema u blizini i da ih nitko ne sluša pa dramatičnim tonom rekao:

„Tri loše vijesti.“

„Kod mene jedna loša.“

„Oh, živote, kakav dan! Mislim da je ovo rekord. Četiri loše vijesti, Mima, nikad nismo imali četiri!“ Jopa je mahao rukama i duboko uzdisao iza svake rečenice. Imao je preduge ruke i kad je gestikulirao izgledao je poput mahnite vjetroturbine. Bio je pretjerano mršav i nosio majice u kojima je izgledao još krhkiji. Mima je, pedalj viši i sa svojih nekoliko kilograma viška, izgledao duplo krupniji od njega. Obojica su se odijevali jednako. Nosili su jednobojne majice bez natpisa i kratke karirane hlače ljeti, a traperice zimi.

Kad se ljudi dugo druže počnu nalikovati jedni na druge. Prvo razviju isti stil za oblačenje, a uskoro im se sinkroniziraju i navike brijanja, ustale im se i frizure pa se izdaleka doista može pomisliti kako među njima ima krvne veze. No čim bi im promatrač prišao, dojam bi nestao. Jopa je imao suho izduljeno lice i pomalo izbuljene oči koje su treptale više nego je to bilo očekivano. Miminom okruglastom fizionomijom dominirale su blage oči koje su zračile posebnim spokojem, tko bi se zagledao u njih i sam bi osjetio da mu se prispavalo.

„Veliku ledenu kavu, bez leda, s puno pjene, bez šećera i dvije slamke. I pored toga velika čaša vode, od tri deca, molim lijepo, isto bez leda“, naruči Jopa od konobara.

„Mrzim kad mi stave led u ledenu kavu, mislim, razumijem da se zove – ledena, ali što da radim s tim ledom, otapa se i samo razvodni kavu?“ objasni Jopa Mimi. „A znaš oni ljudi što s dva prsta zgrabe led iz čaše i bace ga sa strane, jel tebi to nije degutantno? Gurati dva prsta u čašu?“ Jopa zakoluta očima.

„Da čujem vijesti.“

„Loše vijesti, Mima, loše vijesti. I to tri. Uopće ne znam odakle da počnem. Ajde ti prvi, ti imaš samo jednu.“

„Sjećaš se Mede dilera?“ počne Mima.

„Medo diler s Pijace? Onaj što si mu pregledavao računalo?“

„Da, onaj što su ga uhvatili pa policiji ispričao o Maloj pijaci. Ispada da su svi zagrizli za tu priču i ne puštaju je tako lako. Sumnjičavi su. I Babić i državni odvjetnik.“

„Pa rekao si im da to ne postoji.“

„Rekao sam, ali odvjetnik je bio vrlo sumnjičav, a i Babić mi sve manje vjeruje. Loše izgleda, mali. Dileri su počeli pričati o tome, murija misli da je to neko leglo za prodaju droge. Sve je otišlo na krivu stranu. Ja bih to gasio.“

„Što bi gasio?“ Jopa naglasi svaku riječ.

„Malu pijacu.“

„Bože, Mima, kako ti dramatiziraš. Jedna sitnica i ti odmah dižeš paniku. Koliko smo puta već vodili ovaj dijalog?“

Konobar donese Jopi piće, zamijeni pepeljaru i ode. Jopa promiješa ledenu kavu s dvije slamke, pa sumnjičavo srkne i onda počne slamkama manijakalno bockati po pjeni.

„Stavio je led! Stavio je led, Mima, stavio je led, pa dobro koji je kurac svijetu? Jel to toliko teško – ne staviti led? To je klasičan kapitalizam, prodaju ti ono što nisi kupio, pod izlikom da te ništa ne košta. Ali košta, naravno da košta. To što se nije dogodila novčana transakcija ne znači da netko ovaj led nije platio“, Jopa se uzmahao.

Mima Jopu poznaje godinama. Još je bio konobar u ribljem restoranu i očajnički pokušavao pronaći posao u struci kad je naletio na njega, krhkog i osjetljivog ali izuzetno borbenog i nabrijanog programera, koji je cijeli dan buljio u ekran, spreman rušiti sisteme i države, i boriti se za bolji svijet. Tad je nosio nadimak Nestor, poslije ga je promijenio u Malatesta, i tako godinama nizao razne imaginarne identitete inspirirane slavnim anarhistima, dok negdje u doba nastanka Male pijace nije obznanio poraz svih ideala i napokon postao Jopa.

„Da čujem tvoje loše vijesti, mali.“

Jopa duboko udahne.

„Prvo“, dodirne palac, „Pijaca je noćas opet bila srušena. Tako da ne moraš puno brinuti oko policije, taj jebeni web više ne radi nego što radi. Zajebavao sam se jutros dva sata i sad to radi, ali taj frik je svaki put sve iritantniji.“

„Rebus?“ upita Mima. Rebus je haker koji im je već neko vrijeme prijetio. Jedan od problema koji dolaze s poslom.

„Da. Prvo je poslao mail da slijedi najjači DDOS napad dosad i onda je krenulo. Server se srušio u roku keks.“

„Što je još napisao?“

„Iste stvari – da želi preuzeti Malu pijacu inače će nas sve razotkriti, da je u stanju napraviti puno više nego što je dosad pokazao, da nas može skroz zajebati kad bi samo htio, bla-bla, uobičajeno preseravanje. Prazne priče, ja se ne bih puno uznemiravao. Al da je iritantan – jest.“ Jopa srkne kroz obje slamke istovremeno.

Vijest je bila napola loša. Rebus jest iritantan, ali nije bio pretjerano opasan. Međutim, već i sama ta spoznaja da tamo postoji netko tko konstantno radi protiv tebe nije ugodna.

„A ostale loše vijesti?“

„Druga – Velouria se opet registrirala pod novim imenom. Sad je Allison, mislim, prozirno, pjesme od Pixiesa, kužiš? Tužio se neki prodavač da mu Allison nije platila tri narudžbe pa sam joj išao provjeriti profil. Novo ime, ista adresa, glupača. Skužio sam je istu sekundu. I sad ne znam što da joj radim, ostala je dužna ljudima još od prošli put, a sad ima tri nove narudžbe.“

„To ću ja riješiti“, Mima se smrkne.

„Ako je opet samo izbacimo opet će iza nje ostati dug. Znaš da seronje onda nas krive zbog toga. Cijela Pijaca dođe na zao glas, svi se počnu buniti da neće plaćati proviziju. Velouria nas je puno koštala, ne želim da se sad opet sve ponovi samo zato što je kučka promijenila ime. Vučica mijenja ime, ali dlaku rijetko.“

„Rekao sam da ću ja to riješiti.“

„A znamo joj adresu, uvijek je možemo zajebati, poslati joj nekoga za vrat. Prepasti je nekako.“

„Rekao sam – ne! Velouria je moj problem“, Mima je viknuo toliko glasno da se Jopa stresao. Podignuo je obje ruke u zrak. „Ok, Mima, ok. Smanji nasilje. Nema potrebe za dizanjem glasa. Galami u banci, ne na kavi.“

„Rekao si da imaš tri loše vijesti. Koja je treća?“ Jopa puhne i otpije još malo kave. Čaša mu je bila pri kraju, samo su se dva komada leda sudarala na dnu.

„Nema para“, kaže tihim glasom i spusti pogled. Mima se uhvati za čelo.

„Žao mi je.“ Jopa slegne ramenima „Blokirali su mi račun s kojeg sam prebacivao lovu. Posljedica zakona kojim se ograničava internetsko kockanje. Ne možeš imati račun koji nije vezan na neki bankovni račun u RH. Kontrola, jebena kontrola. Banke ne daju da niti jedna kuna proteče bez da se one ogrebu o nju. Sad nemam kanala kojim mogu prebaciti novce. To je problem s virtualnim novcima – teško se pretvore u prave. Za njih sve možemo kupiti, ali ih ne možemo lako pretvoriti u keš.“

„Treba mi keš.“

„Znam. Velim ti da mi je žao. Riješit ćemo to nekako, samo mi treba vremena.“

„Kad, mali? Kad?“

„Uskoro.“

Mima se još držao za glavu. Nešto ga je probadalo s unutarnje strane čela. Neka mala i britka igla koja mu se sustavno ubadala u onaj dio mozga zadužen za unutarnji mir i balans. Kući su ga čekale opomene za neplaćene račune. Novac što mu je uplatila policija za pregled Medinog računala istog mu je trena skinula banka koja mu sjedi na računu već punih godinu dana. Uskoro će prvi rođendan ovršnoj ljubavi banke i njegovog tekućeg računa, a hitno mu je trebao novac i za Klaru. Trebao mu je novac da kupi mir. Prošli mu je put napravila scenu. Rekla je: – nesposobni majmune. Pravio se da je nije čuo, ali čuo ju je. Pravio se i da nije nesposoban majmun, ali jest. Kad nije u stanju održati obavezu na koju se sam vezao – nesposoban je.

„Imaš li za posuditi?“

„Samo ljubavi, Mima. Ljubavi imam i za dijeljenje.“