Mima i kvadratura duga | Želimir Periš

13. JAVNI BILJEŽNIK ILKO BASTIONI

Put do javnobilježničkog ureda Ilka Bastionija bio je skriven u ulazu stare zgrade u strogom centru grada. U veži zgrade pod zakrivljenim svodom s kojeg se gulila žbuka i otkrivala stara cigla, smjestila se galerija sa suvenirima. Zidovi su bili načrčkani naplavljenim daskama oslikanim motivima mora i brodova i redovima šalica s pozlaćenim otiscima gradskih znamenitosti. Nekoliko Japanaca oduševljeno je fotografiralo kameni reljef uzidan u vežu. Provukao se kroz njih i krenuo k stepenicama. Penjao se uskim stepeništem, pod nogama su mu škripale daske svježe obojane bijelim lakom. Stepenište je djelovao kao da je nedavno renovirano, ali bez puno truda. Zidovi su se već gulili otkrivajući prljavi žuti sloj ispod svježeg sloja bijele, a na nekim mjestima otpali su i cijeli komadi žbuke otkrivajući narančastu ciglu i malter koji se rasipao poput pijeska. Čitav je grad bio takav. Na brzinu skrpan da izgleda kao da funkcionira, a iznutra ispran. Kad zagrebeš prstom samo pijesak curi.

Prvi kat zauzela su dva odvjetnička ureda. Javni bilježnik i salon za uljepšavanje posjeli su se na kat iznad. U ovoj je zgradi stotinu godina živjelo šest obitelji, a onda su ih malo po malo izgurali odvjetnici i maseri svih vrsta. Prizemlje je rezervirano za turističke klopke, male šarene zamke koje suvenirima naivnima kradu eure. Viši katovi bili su zauzeti ozbiljnijim klopkama. U centru grada jedva da je itko živio. Pola godine to je bilo napušteno mjesto, sablasno praznih ulica kojima prolazi samo tko mora, a drugu polovicu bilo je prenatrpano kičem i glumljenim ugođajem Mediterana kakav je nekad bio.

Mima je rijetko imao posla u centru. Gotovo svaki njegov odlazak do centra imao bi u pozadini neki loš povod. Nije bilo dobrog razloga za posjet odvjetniku, javnom bilježniku, pošti ili banci. Isključivo nevolja i nesreća, to je za Mimu bio centar grada.

Pokucao je na bijela vrata, a kad se nitko nije odazvao, pozvonio je. Brava na vratima zazuji, on gurne vrata i korakne u savršeno čistu, potpuno bijelu i pretjerano rashlađenu prostoriju. Kao da je ušao u hladnjak. Razlika u temperaturi s obje strane tih vrata bila je viša nego što mu je tijelo moglo olako podnijeti. Osjetio je kako se naježio i kako mu trnci gmižu preko kože. Nije volio javne bilježnike, smatrao ih je oholim birokratima, parazitima ionako neučinkovita pravnog sustava. Kao mladi anarhist vjerovao je da baš otud treba početi čistiti sustav. Od slijepih crijeva kakva su javnobilježnički uredi. Danas, kad je stariji i skloniji porazima, veselio se javnom bilježniku jer bi mogao zaraditi za akumulator i, važnije od toga, približiti se Dodoli.

Dvije muhe jednim udarcem, kaže narod. Mima, ipak, nije volio ubijati muhe. Otvorio bi prozor i mahao novinama. Obično je ne bi uspio ni istjerati, tek omogućiti ulaz nekoj drugoj.

Za stolom, koji je stajao odmah do ulaznih vrata, sjedila je žena u bijelom sakou.

„Izvolite“, obrati mu se žena robotskim tonom. Zvučala je kao sintetiziran glas iz računala. I izgledala je slično.

„Gospođa Maša mi je ugovorila dolazak. Zbog popravka printera.“

„Vaše prezime?“

„Donatov.“

„Pričekajte“, rekla je žena robot.

Dolazak mu je ugovorila gospođa Maša, na Maloj pijaci poznatija kao Dodola, a njemu kao brutalni psoubojica. Nakon krvavog čina u parku za pse Mima je inzistirao da zataškani zločin prikriju zajedno. Nazvao je Čistoću i prijavio leš psa kojeg je zgazio automobil, pa odvukao Maksov leš do ruba ceste. Pokušao se postaviti kao prijatelj i čovjek od povjerenja, ali Dodola je bila u prevelikom šoku da bi to primijetila, samo je tupo gledala ispred sebe. Na kraju je odustao. Odlučio joj je pozvati taksi pa početi brinuti o vlastitom problemu, kako Babiću vratiti krvavu Pepu. Dodoli je napisao svoje ime i broj telefona na papirić i rekao da se javi ako joj išta treba, ako joj može pomoći na bilo koji način, popraviti onaj pokvareni printer ili slično. Tek je tad reagirala. Popraviti printer, ponovila je puna nade. Znate popraviti pokvareni printer? Naravno, rekao je.

Bijeli javnobilježnički ured zazvoni. Netko je bio pred vratima. Žena-robot pritisne gumb na uređaju koji joj je stajao na stolu i brava zazuji. Da se malo nagnula mogla je rukom dohvatiti kvaku vrata i sama ih otvoriti. Ipak je pritiskala gumb.

U ured uđu dva muškarca. Jedan je u ruci nosio papire, drugi vrećicu sa srdelama. Iz vrećice je kapalo po bijelom podu. „Mi smo za ugovor“, kaže ovaj s papirima. Robotica ih prostrijeli laserskim pogledom i kaže „Molim pričekajte red, vidite da je gospodin prije vas.“ Potom pritisne gumb na nalickanom uređaju i izgovori u zrak „Gospođo Vlakić, stigao je gospodin Donatov za printer.“

Jedna od dvoje bijelih vrata na suprotnom zidu se otvore i iz njih proviri glava s ravnom plavom kosom. Mima joj se tupavo nasmiješi. Maša odgovori pristojnim osmijehom i pozove ga u ured. Ured je bio prostorija gotovo identična prethodnoj, sterilno bijelih zidova i namještaja.

„Kako ste?“ upitao ju je kad su ostali sami. Pokušao ju je pogledati u oči, otkriti zavjerenički bljesak koji imaju ljudi koji dijele tajnu, ali ona je izbjegavala njegov pogled. Držala se vrlo distancirano. Pokazala mu je pisač i objasnila da ne radi od subote ujutro i koliko se gospodin javni bilježnik ljuti zbog toga. Djelovala je tužno. Obrve su joj borale čelo.

„Možete li ga popraviti?“ pitala ga je pretjerano emotivno. Izgledala je kao da će se sad rasplakati.

„Pogledat ću“, kimne Mima i procijeni pisač. Bio je to uređaj vrijedan nekoliko tisuća eura. Činio mu se pretjeran i preskup za ovu vrstu posla. Vjerojatno na njemu samo ispisuju kopije ugovora koje ovjeravaju, a za to im je mogao poslužiti i desetak puta jeftiniji uređaj.

„Gospodin javni bilježnik ga je kupio prošli mjesec. Jako skupo ga je platio, a sad je prestao raditi. Uopće ne reagira. Nijedna lampica ne radi. Na servisu su mi rekli da nisu ovlašteni za tu marku.“

„Vrlo skup printer“, rekao je Mima i ponovo se tupavo nasmiješio. Htio je reći nešto osobnije, ali nije znao kako.

„Gospodin javni bilježnik cijeni kvalitetnu tehniku“, objasni Maša namršteno.

Mima se osvrne po uredu. Gospodin javni bilježnik doista je volio tehnologiju, sve je bilo prepuno trendovskih uređaja i naprava. Na zidu je bio veliki zaslon na kojem su se vrtjele slike prirode, posvuda su bili postavljeni uređaji s gumbima kojima su se kontrolirale razne besmislene funkcionalnosti ureda, od roleta do otvaranja vrata. U sjecištu svih tehnoloških razmetanja, na plafonu po sredini sobe stajao je crni stakleni polukrug.

„A to?“ pokaže prstom.

„Protiv požara“, objasni Maša.

Mima sumnjičavo pogleda uređaj. Crni stakleni polukrug izgledao mu je kao kamera.

„Da nije to kamera?“

„To je instalacija protiv požara. Prije dva tjedna su nam to instalirali. Protiv požara.“

„U sve prostorije?“

„Da. Molim vas, hoćete li pokušati popraviti printer“, Maša zamoli na rubu suza.

Kamera, bio je siguran Mima, ali je zadržao misao za sebe. Gospodin javni bilježnik voli tehnologiju. Nadgledanje zaposlenika jest jedna od divnih tekovina tehnološkog napretka.

Pokušao je proniknuti u glavu Dodoli. Osjećao je neki strah u njezinu tonu, neki drhtaj. Možda je znala da je policija traži. Možda se bojala da je baš on, Mima, tajni agent policije. Ta ideja ipak nije zvučala vjerojatno, u tom ga slučaju ne bi pozvala da popravlja pisač. Bizarno je to što je on, Mima, stari anarhist i vječni protivnik sustava sad doista i bio nešto kao policijski tajni agent. A ona, plaha i tehnološki ignorantna tajnica – misteriozna hakerica, zamalo državni neprijatelj broj jedan.

„Što mislite?“ pitala je tajanstvena hakerica.

Mima zagnjuri glavu iza uređaja i shvati da kabel od struje nije pričvršćen do kraja. Gurne ga do kraja i pisač se javi piskutanjem. Uključi mu se zaslon na prednjem dijelu i lampice zasvijetle.

„Jeste li ga popravili?“ reagira Maša odmah na znakove života pisača.

Mima se našao pred malom etičkom dilemom: hoće li priznati da pisaču nije bilo ništa ili petljati oko uređaja još neko vrijeme, pa proglasiti da je popravio kompleksan kvar i naplatiti poštenu satnicu. Nije imao akumulator. Banka mu je sjedila na računu, a kćer mu je trgovala kokainom. Još je i dugovao novac najmanje trima komunalnim poduzećima i majčinoj prijateljici. Dodatno, dugovao je i dvjesto kuna ovršnih troškova Vodovodu koje mora platiti, možda baš ovom, javnom bilježniku. Ovo je bila prilika da se naplati. Ovo je bila prilika da osveti nepošten dug i sve što ga stiska i da se debelo naplati baš od tog slijepog crijeva birokracije.

„Nije ni bio pokvaren“, slegne ramenima. „Izvukao se kabel od struje. Vjerojatno je čistačica povukla kabel usisivačem ili tako nešto, događa se. Dolazi li čistačica petkom poslije posla?“

Maša rukom pokrije usta kao da skriva šok. Skoro zaplače, vidio joj je suze u očima. Previše emocija za običan pisač, ma koliko koštao.

Maša je inzistirala da mu plate njegovu satnicu, bez obzira što kvara nije ni bilo. Mima je to do određene razine pristojno odbijao, a onda popustio pred njenim inzistiranjem. Nadao se da će imati prilike još malo prozboriti s njom, približiti joj se, ali ga je vrlo vješto izvela u predsoblje i gurnula u ralje žene-robota.

„Gospođo Vlatka, molim vas riješite honorar za gospodina Donatova koji je popravio printer.“

„Dat ću vam podatke da nam izdate račun za vaše usluge“, najavi robotica Mimi.

„U stvari, ne mogu vam izdati račun. Ako to može…“ bilo kako drukčije, pomisli Mima.

„Vi ste serviser?“ pita robotica.

„Da.“

„Imate li obrt?“

„Ne.“ Mima nije imao tisuću i tristo kuna mjesečno za mirovinsko i zdravstveno, plus gradu porez na ime, plus članstvo komori, plus deseci ostalih davanja koja se samo množe bez ikakve šanse za onoga tko bi htio naučiti plivati u presušenom moru samozapošljavanja. Jedini način da privatni poduzetnik opstane u poslovnoj klimi ovog grada jest da prodaje drogu.

„Onda ćemo vam morati isplatiti na ugovor o djelu.“

„Banka mi sjedi na računu, ako ikako može.“

„Možda mu se može platiti iz crnog fonda?“ založi se za njega Maša. Oho, javni bilježnik ima i crni fond! Svi imaju crni fond. U ovom gradu, u ovoj državi, u svakoj državi – svoju državu svi lažu i kradu. Što se Mime tiče to država i jest.

Žena-robot mrko pogleda prvo Mašu, pa njega, pa opet Mašu.

„Morat ću nazvati šefa.“

Na glavu je stavila slušalice s mikrofonom i na onom istom uređaju s puno gumba, kojim je upravljala vratima i uredskom komunikacijom, pritisnula neki novi gumb. Šef, javni bilježnik Ilko Bastioni poludio je kad je čuo da su mu u ured uveli servisera kojeg nije on odobrio. Vikao je na roboticu, a njegov se glas prelijevao kroz slušalice i Mima je jasno mogao čuti riječi glupača, slaboumnica i viku da nitko ne smije dirati njegove stvari.

„Žao mi je, jako mi je žao“, govorila mu je Maša nekoliko trenutaka kasnije ispred vanjskih vrata ureda bilježnika Bastionija. Još je brisala suze. Briznula je u plač nakon šefove reakcije.

„U redu je“, slijegao je ramenima Mima. Već se pomalo navikao pješačiti. Malen je to grad, svugdje stigne za najviše petnaestak minuta. Može se i bez akumulatora.

„Stvarno mi je žao. Zaslužili ste honorar, ipak ste popravili printer.“

„Mašo, možete mi se odužiti ako pristanete sa mnom popiti kavu.“

„Ne mogu, još radim.“

„Ne sad. Jednom.“

„Jednom?“

„Ili više puta“, pokušao je Mima biti šarmantan.

„Ne mogu, ja… imam dečka“ Pogledala ga je oči. Mima shvati da mu je ta žena sad prvi put stvarno uhvatila pogled. Komunicirajući s njim uglavnom bi gledala u pod ili tek preletjela preko njegovog lica, nikad im se pogled nije sreo dovoljno dugo da joj pročita izraz lica. Bila je tužna. Maša je definitivno bila tužna.