Mima i kvadratura duga | Želimir Periš

17. SUSJED MIRO

 

Cijelo je jutro proveo boreći se s virusom u arhitektonskom uredu na rivi. Mali biro, s pet zaposlenika i deset računala, smjestio se u nakaradnoj stambenoj zgradi iz doba socrealizma, koja je poput korova izrasla uz samu gradsku rivu. Veliki trosobni stan pretvoren je u još jedan sterilan gradski ured, ali s prekrasnim pogledom na kanal kojim su neprekidno u svim smjerovima klizili skromni čamčići, skladne jedrilice, smrdljivi trajekti i bahate jahte.

Računalni virusi simptom su zdravlja internetske civilizacije. Maliciozni programi koje stvaraju zloćudni genijalci, najčešće bez ikakvog benefita za njih, osim besmislene čežnje da utkaju malo svog intelektualnog genetskog koda u tkivo informatičkog društva. To je bitka zle pameti i naivne dobrote. Bez obzira koliko uznapredovala računalna zaštita, ljudska je priroda uvijek nepredvidiv faktor. Znatiželja ubija mačku i računalni sigurnosni sustav. „Klikni i pogledaj što je učinila dečku usred bijela dana“, poziva najava videa. Rijetki odole.

Želi znati s kojeg je računala krenula zaraza, oštro mu je zapovjedio direktor ureda. Strogo zabranjuje korištenje interneta za privatne stvari, ako je koji od njegovih robova posjećivao pornografske stranice ili bilo koje druge sadržaje on to mora znati. Mimi nije bilo na kraj pameti cinkati jadne ljude. Dobro je znao reputaciju ovog ureda i njegova vlasnika. Još jedan od Kršinih pobočnika u nepreglednoj mreži građevinskih poduzeća koje su zidale golemi zid oko ovog grada. Da je imao izbora nikad ne bi nogom kročio ovdje. Ali izbor je privilegija sretnih. Morao je raditi što je mogao. Dogovorio je tri radna sata, nadajući se da će u toliko vremena uspjeti počistiti deset računala, ali direktor mu je stalno visio nad glavom napadajući ga posebnim zahtjevima i prigovorima. Potrošio je cijelo jutro. Platio mu je dva sata rada, dajući mu usput do znanja da je i s tim preplaćen kad radi toliko sporo i bez računa.

Kući se vratio s nekim neugodnom osjećajem u grudima. Dok je otvarao poštanski sandučić shvatio je da mu se trese ruka. Na ovom mjestu ga je napao Medo diler, sad se osvrtao oko sebe više nego što je to normalno. Već se tjednima osvrće oko sebe, zagledava u lica ljudi koji su iza njega. Razmišlja jesu li slučajno tu i prate li ga, ili žele nešto od njega. Osjećao se stiješnjen u vlastitom životu u kojem kao da je svatko želio nešto od njega, a on nije znao što.

U sandučiću je našao obavijest od distributera vode. Obavještavali su ga da su izmijenili model obračuna mjesečnih novčanih obveza iz linearnog u diferencijalni model. Pogledao je na dno papira da vidi koliko ga to košta. Dugovao im je duplo više nego što je jutros zaradio.

Dizalo nije radilo. Nekoliko naljepnica zapečatilo je vrata lifta s natpisom Dizalo je neispravno za uporabu i brojevima telefona na koje se treba obratiti da se to stanje promijeni. Još i to. Na peti se kat uspeo stepenicama.

Čim je ušao u stan skinuo je mokru majicu i ubacio je u pletenu košaru koja je stajala u hodniku. Golog torza shvatio je da imaju goste. Majka i nepoznata žena su sjedili u foteljama i gledali ga. Na stolu je stajala džezva s turskom kavom i keksi. Obje su na koljenima držale ručna računala.

Instinktivno rukama pokrije prsa kao da je to prizor neprimjeren za gošću. Zapravo, posramio se jer je bila mlada i zgodna, posve drukčija od ostalih majčinih prijateljica. Kraća gusta crna kosa, pomalo i precrna, kao da je upravo obojana, blistala joj je na glavi. Kroz dekolte bijele košulje nazirao joj je konture grudi. Puno nakita oko vrata i ruku, velike okrugle plastične naušnice, nikako nije upadala u model prijateljica koje majci inače dolaze na kavu.

„To je moj Emilijo“, rekla je majka gošći. Emilijo tupavo kimne, ne skidajući ruke s prsiju. Shvatio je da se srami svojih opuštenih grudi i napuhanog trbuha. Nikad se nije sramio svog izgleda, ovo mora da je bio neki zatomljeni evolucijski impuls, reakcija na njenu privlačnost.

„To je Dijana, prijateljica iz dijamanata. Donijela mi je kupon za Antarktiku, zamisli. Dvadeset nivoa s pingvinima do kojih se ne može regularno, nego samo s kuponima.“

Dijana mu se kurtoazno nasmiješi. U ruci joj je bila upaljena cigareta. Majka nikom nije dozvoljavala pušenje u stanu. I dok je sama bila pušačica izlazila bi na balkon, nikad ne bi zapalila u sobi.

„Emilijo, zlato, ispekla sam pitu od jabuka. Stavi na lijepi tanjur i odnesi susjedu Miri.“

Mima kimne pa pobjegne u hodnik. Iz košare s prljavim rubljem izvuče onu majicu, otrese je i ponovo obuče. Ormar s čistom odjećom stoji mu u primaćoj sobi, ali nije dolazilo u obzir da se oblači pred tom ženom. Mima i majka žive u pedeset dva kvadrata dvosobnog stana, u kojem je majka zauzela vlastitu sobu, a Mima kauč u primaćoj. Ovaj odnos mu nikad nije smetao, imao je svoj stol u kutu sobe i većinu vremena provodio za njim, teatralno ignorirajući sve prijateljice, susjede ili kolegice koje su povremeno posjećivale majku. Ali majka nikad nije kući dovela mladu i zgodnu crnku.

Znao je da to nije učinila namjerno, davno je shvatila da joj Mima neće olako pružiti čari bivanja bakom. Bio je prilično pasivan i nezainteresiran za ljubavni život. Govorio bi – prvo posao, pa vlastiti stan, pa ćemo onda vidjeti. Zapelo je već na prvom koraku. A nije bio ni pretjerano zaljubljiv. Krug prijatelja koji je stvorio oko sebe nije imao previše žena, a mjesta u kojima je tražio zadovoljstvo obično nisu imala veze s romantikom.

I samog ga je nervirala vlastita uzbuđenost što se sad tako ponaša pred ovom djevojkom. Uhvatio se kako pred ogledalom uređuje frizuru. On nema frizuru, nema čak ni češalj, kosa na glavi mu je uvijek bila više smetnja nego modni detalj, a sad se gledao u ogledao i pokušavao je pretvoriti u nešto privlačno. Gadio se sam sebi. Bili su to samo jeftini biološki porivi. Mima je mrzio sve biološki uvjetovane nagone, ali teško im se odupirao. Otud poveći trbuh. Otud sram.

Prošao je kroz dnevnu sobu do kuhinje. Djevojka ga nije primjećivala. Pričala je s majkom o životu u znanstvenim bazama na Antarktiku, što jedu i kako izdrže hladnoću. Valjda je imalo smisla razgovarati o hladnoći na plus trideset pet.

Pitu od jabuka je pažljivo prebacio na tanjur i omotao folijom. U povratku kroz dnevnu sobu malo je zastao, dao im priliku da ga primijete, ali još su razgovarali o Antarktiku i bonus levelima.

„Idem kod susjeda Mire“, rekao je.

„Dobro, zlato. Zahvali mu za struju“, rekla je majka ne prekidajući pokazivati gošći nešto na računalu. Gošća ga nije ni pogledala. Zato mu se susjed Miro razveselio. Otvorio je u bijeloj potkošulji i gaćama. Tijelo mu je bilo posuto bijelim točkama. Bilo ih je po rukama, nogama, licu i kosi.

„U pravo vrijeme, Mima. Daj ruku, krečim.“

„Donio sam pitu od jabuka.“

„Nema ti to ko sad pojesti. Završila škola, djeca i žena otišli kod babe na otok. A ja rekoh, da ne stojim besposlen, uhvatio se farbanja.“

Soba je bila gotovo prazna, na sredini je stajao kauč, pokriven plastičnom folijom i pred njim televizor obložen listovima iz novina iz kojeg je svirao neki dalmatinski hit koji je slavio kamen, maslinu i draču. Po podu su bili posloženi listovi istrgnuti iz dnevnih novina i letaka trgovačkih kuća. U kutu je stajala stolica. Susjed Miro se uspne na nju i valjkom krene mazati plafon.

„Teško mi je stalno silaziti i umakati valjak. Ako mi pomogneš bit ćemo gotovi za tren.“

„Majka se zahvaljuje za struju. Zato je i ispekla pitu.“

„Ma kakva pita, Mima. Rekao sam ti već, čemu susjedi služe nego da daju jedan drugome struju. Kad bi ljudi uvijek pekli kolače jedni drugima da im zahvale za uslugu…“ Miro se napne da dohvati kutove spoja plafona i zida. „Znaš što bi se dogodilo kad bi ljudi uvijek kolačima zahvaljivali? Znaš li?“

„Ne znam.“

„Vlada bi uvela porez na kolače! Eto, to bi se dogodilo. Ajde mi umoči“, Miro pruži valjak. Mima umoči valjak u posudu sa bijelom zidnom bojom ocijedi ga o rubove posude i doda susjedu. Susjed Miro ga zarola po plafonu dok su mu bijele kapi boje curile po glavi.

„Nisam za farbanje, jebemu farbanje, stvarno nisam“, obriše čelo o nadlakticu. „Ali znaš što ću ti reći? Da ne radim ništa poludio bi. Zato farbam. Čovjek uvijek mora nešto raditi. Oduzmi čovjeku posao i prokleo si ga zanavijek. A ovdje nitko ne radi. Zato nam i je ovako kako nam je.“

Pjesma s televizije se naglo prekine i na ekranu se prikaže sat.

„Vijesti, pojačaj“, vikne susjed Miro sa stolice.

Vijesti su počele senzacionalno. Voditelj je govorio o krizi vlasti i mogućnosti raspuštanja Sabora. Prvo je prikazana izjava predsjednika.

„U ovom trenutku ne mogu tvrditi hoću li ili neću raspustiti Sabor, to je proceduralno pitanje, zavisno hoće li i pod kojim uvjetima biti pokrenuto pitanje nepovjerenja vladi premijerke Zajec.“

„Hoćete li zauzeti stav u sukobu premijerke i ministara?“

„Moja uloga predsjednika svih građana brani mi zauzimanje strana u ovom sukobu.“

Predsjednik po običaju nije zauzimao strane niti iskazivao stavove. Bio je bljutavo ničiji, usiljeno se dodvoravajući svima. Jedini put kad je pokazao imalo emocija bilo je kad su ga optužili za pogodovanje tvrtki s kojom je imao obiteljske veze. Jadna je država s takvim predsjednikom, pomislio je Mima. Jadna je država s bilo kakvim predsjednikom, vjerovao je.

„Što se događa?“ pitao je Mima.

„Gdje ti živiš, Mima? Ferčec je napao premijerku da je igračica bankovnih lobija. Većina je ministara stala na njegovu stranu, a ona ih je sve izbacila iz vlade. Sad hoće izglasati nepovjerenje vladi, a predsjednik zavlači. Taj je tip vrlo sumnjiv, slušaj što ti kažem. Vrlo sumnjiv. Kao, drži se sa strane, a sve nešto odugovlači.“

Sljedeća je govorila premijerka. Bila je vidljivo uzrujana i uznemirena.

„Ono što govori bivši ministar i svi koji su se dopustili zavesti njegovim idejama, potpuno je nerazumijevanje pozicije Republike Hrvatske u današnjem globalnom selu, da se tako izrazim. Hrvatska se ne može ponašati kao da je odvojena od ostatka svijeta, na kraju krajeva, to nam ne dopuštaju ni ugovori koje smo sklopili s Europskom središnjom bankom. Zbog toga smo obvezni naše kartoteke spojiti na bazni sustav i tako se uskladiti s europskim, i ne samo europskim, već i sa svjetskim normama. To nije pitanje državnog integriteta već pitanje elementarne obveze.“

Mima se naježi.

„Što je rekla?“ izustio je šokirano.

„Banke, banke, nego što. A što si ti mislio zbog čega se svađaju? Sve je to oko love, moj Mima.“

„Je li rekla bazni sustav? Što je bazni sustav?“

„Ono oko čega se svađaju. Ajde mi umoči opet“, susjed Miro ponudi valjak.

„Tko se svađa?“

„Jebiga, Mima, ti ko da si s neba pao. Ajde umoči mi valjak da dovršimo ovo, pa ćemo popiti po pivo da se rashladimo malo. Zaslužili smo.“

„Bazni sustav je nešto bankovno?“ Mima još nije vjerovao da se o tajni oko koje se on bezuspješno mota već danima javno govori na nacionalnoj televiziji.

„Hoćeš li mi pomoći s tim valjkom ili nećeš?“

Mima umoči valjak u boju pa ga pruži susjedu na stolici a da ga nije ocijedio. Boja mu se s valjka slijevala niz ruku i s lakta curila na pod. Bijela lokva stvarala se na reklamnom letku.

Fleksibilni krediti

– pisalo je na reklami.

Sami kontrolirajte svoju ratu.

Sami izaberite način otplate kredita.