Mima i kvadratura duga | Želimir Periš

24. DIJANA

Kiša je snažno lupala u limene pragove pod prozorima. Vjetar je pojačavao tu buku udarajući debelim kapima po staklu i klepećući roletama. Soba je odzvanjala od zvukova nevere koja je napokon poklopila grad. Nakon što je danima prijetila i nagovještala se, nakon što je svaki večernji dnevnik završavao zaključkom meteorologa da je sutra valja očekivati, jednom kad je napokon pala, sve je iznenadila. Voda je zalila krovove i razlila se po ulicama. Šahtovi su zakazali, ceste su se pretvorile u potoke. Iz sigurnosti stana činilo se kao da vani sviraju prve trube apokalipse.

Prazna prostorija, golih zidova, bez ijednog predmeta i komada namještaja, poput koncertne hale multiplicirala je svaki kišni zvuk odbijajući ga deset puta snažnije o zidove. Udarci kapi o lim zvučali su poput prigušenog čekićanja.

„Wow, ge-ni-ja-lno!“ rekla je Klara.

„Jadni ti smo“, rekla je majka.

Četiri osobe motale su se po stanu i testirale njegovu prazninu. Majka i Klara su pogledavale po sobama, zavirivale u sve prostorije i komentirale ih. Mima je kroz rolete mjerio kišu i povremeno pogledavao u smjeru majčine prijateljice koja ih je uvela u stan i sad stajala ruku prekriženih na prsima naslonjena na okvir vrata čekajući njihovu reakciju. Iritirala ga je ta nadmenost i nije mogao skinuti oči s nje. Izgledala je kao Uma Thurman trenutak prije nego li će zaplesati s John Travoltom. Crna frizura s ravno pošišanim šiškama i široka bijela košulja kroz koju joj se prozirala kontura tijela. Zračila je nekim magnetizmom – način na koji se držala, ritam u kojem su joj šiške plesale po obrvama, sivo sjenilo i, najviše od svega, hladnoća kojom ga je ignorirala. Otkad ih je uvela u stan nisu progovorili ni riječi, a on, čovjek koji se do jutros bojao za svoju glavu sad je u toj glavi vrtio misli o ženi, a ne o ubojicama koji su ga vrebali. To je bila misao koja ga je ljutila.

„Pregenijalno, možemo se rolati po stanu. Možemo plesati po cijele dane!“ Klara se zavrtjela oko sebe raširenih ruku. Suknja joj se podigla poput balerinine.

„Kao derviš si, malena. Ako te tko pita kako izgleda dražesno noćno nebo, ti zapleši i reci – ovako“, nasmijala joj se Dijana.

„Gdje ćemo spavati? Tu nema nijedan komad namještaja. Gdje ćemo sjesti kad nas zabole noge?“ majka je uzdisala. Stan je bio posve prazan. Osim nužnih elemenata kupaonice, kuhinje i nekoliko ugradbenih ormara u hodniku i sobama, sve su prostorije bile prazne. Nijednog stola, stolice, kreveta, kauča ili komode. Samo parket, zidovi i plafon. S plafona su visjela prazna grla žarulja.

„Možete donijete stolice na rasklapanje i madrac na napuhavanje. Sve svoje uspjet ćete ponijeti sa sobom. Kao slobodni ljudi.“ I govorila je nekako senzualno, riječ po riječ, kao Lauren Bacall kad se obraća Humphreyju Bogartu: Samo namjesti usne i zazviždi. Kako ju je majka uopće upoznala?

Vani je snažno zagrmjelo. Kao da je kiša još malo pojačala, buka je postala još glasnija.

„Ima li gromobran?“ pitala je Mimina majka.

„Zgrada je nova, napravljena prije pet godina. Ne brini se za gromove, Mirna.“

„Bar ima prostora.“

„Izabrala sam vam veliki stan, da svatko može imati svoju sobu“, rekla je Dijana.

Izabrala im je. Bilo je jedva podne kad se Mima vratio s piva na koje je Babić poveo njega i Pepu, kad je majka obznanila: „Moja prijateljica Dijana ima stan za nas.“

Rekao je da to ne dolazi u obzir, tko zna tko je i čija je ona. Mima je već imao plan, ići će ukrasti vlastiti auto od bivšeg Klarinog stanodavca i odvesti ih sve kod tetke na selo. Majka mu je rekla da ne izmišlja, da je tetka umrla prije pet godina, a da s njenom djecom i nisu u nekim odnosima. Da idu u Dijanin stan i gotovo. Sjeli su u taksi, dovezli se do Gradine i onda je počela kiša.

Gradina je donedavno bila mala enklava u gradu. Niski brežuljak u relativnom gradskom centru na kojem su rasli samo borovi ograđeni bodljikavom žicom. Prije devedesetih bio je to dio sustava gradskih kasarni, međutim, za kasarnu je bio prilično jadno opremljen. Nikakvi vojni objekti, samo borovi, bodljikava žica, jedan par drvenih stražarnica i rampa na ulazu. Govorilo se da su u brdu prokopani tuneli u kojima su skladišta oružja. Nitko nikad nije našao ulaze u te tunele. Rijetki su ih i tražili jer se također govorilo da je vojska minirala cijelo brdo kad je odlazila. Stajala je ta bodljikava žica tamo još desetljećima, sve dok prije nekoliko godina, u doba najveće ekspanzije gradskih građevinskih poduzeća, nije ponestalo atraktivnih građevinskih lokacija u gradu pa su bacili oko na taj skromni brežuljak. U nekoliko mjeseci sve su poravnali i izgradili kompleks stambenih zgrada. Krše je presjekao vrpcu.

„Ima i balkon“, rekla je Dijana i dopola podigla rolete balkonskih vrata. Balkon od jedva nekoliko kvadrata bio je uvučen u strukturu zgrade. S tri strane okovan zidom, s četvrte je imao betonsku ogradu i pogled na dvorište.

„Da imamo di objesiti veš“, rekla je majka, „šteta što ga nemamo di oprati.“

„Pravi mi društvo uz cigaretu“, pozove Dijana Mimu i izađe na balkon. Prvi put mu se obratila. Nervirala ga je. Imala je obraza obraćati mu se tim tonom, gotovo naredbom. Sagnuo se i izišao za njom. Balkon je bio okrenut prema ostacima dječjeg igrališta smještenog između tri zgrade. Između nekoliko platana stajali su okviri za ljuljačke, nekoliko temelja klackalica i više ostataka metalnih penjalica. Sve je bilo razbijeno, zahrđalo ili jednostavno nefunkcionalno. Za kvart izgrađen prije pet godina okoliš je bio drastično derutan. To je modus operiranja građevinske industrije tog doba. Što više i što brže. Ne i što bolje.

Kiša je i dalje pljuštala nesmanjenom žestinom. Kapi su se razbijale o betonsku ogradu i prskale ih po nogama. Mimi je smetala hladna kiša po golim nogama u sad već posve mokrim sandalama, ali nije želio ustuknuti pred Dijanom. Ona je odnekud izvukla vrećicu s duhanom i pažljivo motala cigaretu. Papirić cigarete je lizala polako i senzualno, na pola je zastala i pogledala ga, a onda nastavila jezikom niz papir. Bilo je nečeg seksipilnog u njenim radnjama. Mrko je skrenuo pogled s nje i gledao dvorište. Voda s neba lijevala je niz sve betonske i asfaltne staze i formirala brze potočiće koji su se slijevali u svim mogućim smjerovima. Tako je curio i potočić Jopine krvi. Sve su tekućine iste, samo su neke tjerane iz oblaka, neke iz srca.

„Kiša“ rekla je milo i zaljubljeno gledala u potop u dvorištu. Nije joj vjerovao. Dok se grad pekao na trideset pet stupnjeva, dok su se đonovi patika lijepili za asfalt, svi su zvali – samo da padne kiša, samo da nas rashladi. Kad su oblaci zamijenili sunce, kad je vlaga i sparina pritiskala svačija prsa, svi su zvali – samo da pljusne, samo da olakša malo ova težina. Sad, kad je pljusnulo, svi su psovali. Svi su je mrzili.

„Voliš li ti kišu, Emilijo?“

„Ne“, odgovorio joj je odrješito, ali to nije bila prava istina. Nije se želio uvući u polemiku o glupostima. Činilo mu se zgodno da prva stvar koju joj kaže bude baš – ne, da odmah postavi odnos u kojem neće raditi što mu ona kaže. Kišu nije ni mrzio ni volio. Želio je biti indiferentan prema njoj, baš kao i prema svim drugim stvarima na koje ne može utjecati. Imati emocije prema vodi koja pada s neba je besmisleno.

Naslonila se na ogradu i gledala na tlo četiri kata ispod sebe. Kiša joj je padala po glavi i ramenima. Živcirala ga je. Crna suknja joj se nategnula preko stražnjice. Njene obline su mu bile servirane pred očima i on nije mogao skloniti pogled. To ga je još više nerviralo. Mrzio je nagone. Čovjek je u osnovnom smislu svoje funkcije to čovječniji što se bolje nosi s vlastitim porivima, što ih bolje kontrolira i što im se više odupire.

Mima nije bio prijatelj sa svojim nagonima niti bilo kojim drugim biološkim funkcijama. Spavanje je trpio kao nužno, makar iz njegove perspektive posve besmisleno gubljenje vremena. Hranu je prezirao, nije imao nimalo gurmanske znatiželje. Mrzio je pozive prirode, odlaske sa strane, a posebno je mrzio kad bi osjetio da mu tijelo ovako reagira na neku posve nepoznatu ženu, to ga je izuzetno frustriralo. Taj gubitak kontrole nad vlastitim tijelom je zastrašujući. Ta činjenica, da su svi životinjski porivi uvijek s nama i da kad-tad isplivaju i preuzmu kontrolu, to ga je plašilo. Prikrio je rukama erekciju i skrenuo misli na drugu temu.

„Čiji je ovo stan?“ pitao ju je.

„Ničiji“, nasmiješila mu se.

Svakom novom rečenicom, svaki put kad otvori usta, kao da mu je trljala njegovu nemoć o nos. U ulozi čovjeka koji mora spasiti svoju obitelj nije se snalazio. Nije ni želio tu ulogu, do jučer nije ni smatrao da ima obitelj, samo majku i kćer. A sad, svi su bili u istoj nevolji. Možda je to definicija obitelji – skup ljudi koji dijele isti usud.

Tko je ta žena, otkud joj stan, otkad je poznaješ, kako znaš da joj možeš vjerovati, pa to je samo neka žena koju si upoznala preko glupe igrice, vikao je na majku, ali majka se smrknula na njegov ton. Rekla je samo, Emilijo, ako nas ti nisi u stanju skriti od Klarinog dilera, Dijana jest. Ja joj vjerujem, a ti ćeš vjerovati meni, je li to jasno?

„Stan je ostatak ovršenog hipotekarnog kredita. Kad ih kredit pojede, ljudi spašavaju živu glavu, a stan ostave paukovima.“

„Znači stan od banke?“

„Zakonski nije. Stan trenutno nije ničiji. Banka se nikad nije uknjižila na njega da ne mora platiti porez na nekretninu. Kad je tržište puklo i svi prestali kupovati stanove, kvadrati su im postali mrtvi kapital. Stave li ih na tržište srušit će cijene nekretnina, a banke to ne vole. Zato čuvaju te stanove u tajnoj zalihi. Nitko i ne zna da postoje.“

„Kako ti znaš?“

Nije odgovorila. Na balkon je provirila majka i rekla da su se dogovorile, majka uzima najmanju sobu, Mimi srednja, Klari najveća. Sad žele ići po deke i stolice da imaju gdje sjesti. Dijana je majci ostavila ključeve, sve pozdravila, poželjela ugodan boravak i otišla.

„Kako ti se sviđa?“ pitala ga je majka.

„Bit će dobar čim nabavimo neke osnovne stvari.“

„Ne pravi se lud. Pitam za Dodolu.“