Mima i kvadratura duga | Želimir Periš

23. TAKSIST JOAKIM

„Nisam iskopčala peglu“, rekla je majka kad je taksi prežustro skrenuo na raskrižju. Gume su zaškripale i svi u vozilu nagnuli su se na istu stranu.

„Sporije!“ viknula je. U krilu je stiskala prozirne najlonske vrećice u kojima je bilo nagurano nekoliko pari cipela. Na vrećicama se rastezao logotip trgovačkog lanca.

„Brže!“ viknuo je Mima. Sjedio je na prednjem sjedalu taksija i navodio vozača. „Sad desno, desno!“ Taksist naglo skrene desno. Gume ponovo zacvile. Ljuljali su se u ritmu skretanja.

„Sporije, jadni ti smo! Ubit ćeš nas, Emilijo“, jecala je majka dok joj je centrifugalna sila lupala glavom o prozor taksija.

„Brže, što brže možete“, šaptao je Mima vozaču. Taksi je jurio niz aveniju. „Dajte gasa da uhvatimo zeleno.“ Taksist stisne pedalu i automobil projuri kroz žuto. Bježali su. Mima ih je utrpao u taksi i navodio vozača putem koji ih nitko neće moći pratiti. Jutro se tek budilo. Rijetki automobili vukli su se prema poslu, samo su oni jurili.

„Nisam iskopčala peglu“, ponovi majka. „Moramo se vratiti.“

„Nisi ništa peglala, bako“, rekla joj je Klara.

„Jesam, jučer.“

„To je bilo jučer.“

„Ili danas? Emilijo, crni sine, što nam to činiš?“

Sjedile su na stražnjem sjedalu zatrpane torbama. Klara je držala stari kožnati kofer koji se nije mogao zatvoriti, majka vrećice. Pod nogama im je ležao veliki Klarin ruksak i mamin fini crni koferčić u kojem su bile stvari za bolnicu. Dio ormara s odjećom majka je uvijek imala rezerviran za odjeću za bolnicu. Dva kompleta veša, pidžama i platnene papuče, sve novo, oprano i izglačano. U žurbi s kojom su se jutros pakirali, ovaj mali ritual bio joj je spas.

„Jesi li ti uzela ono svoje iz frižidera? Ja sam skroz zaboravila. Tko zna što sam sve zaboravila“, uzdisala je majka.

„Igle? Uzela sam.“

„Koje igle?“ javi se Mima s prednjeg sjedala.

„Za inzulin.“

„Koji inzulin?“

„Emilijo, zlato“, uzdahnula je majka.

„Ti si šećerašica?“ Mima se okrene prema zadnjem sjedalu. Uhvatio je majčin prijekoran i Klarin tužan pogled. Nije imao pojma. Nitko mu nikad nije rekao. U jednom danu u kojem je Klara provela s njegovom majkom sigurno su izmijenili više informacija nego što je on s obje cijeli život.

„Lijevo!“ vrati se praćenju ceste.

„Od tamo smo došli“, primijeti vozač.

„Nema veze, vozite tamo.“

„U krug?“

„Da, u krug.“

Morao je zamesti trag za slučaj da ih prate. Silio je vozača da bira neočekivane smjerove i juri kroz grad. Stalno se osvrtao provjeriti vozi li kakav crni automobil za njima, ali svi osim njih lijeno su se vukli i nigdje nije bilo sumnjivih terenaca. Jutro je tek svanulo, ulične lampe još se nisu ugasile. Iza jednog skretanja na sredini ulice stajao je čovjek i lijeno trljao oči. Taksist je zakočio u zadnji tren. Mehanizam kočnica počeo je lupati, začula se škripa i taksi se zaustavio jedva metar ispred čovjeka.

„E, sad je dosta, izlazim. Vozite nas kao krumpire, poginut ćemo svi ili zgaziti nekoga!“ majka je bila ljuta i na Mimu i na vozača. „Kako se vi zovete?“ pitala je vozača.

„Joakim“, odgovorio joj je taksist.

„Joakim, stvarno? Nikad nisam čula to ime. Odakle ste?“

„Odavde.“

„Odavde, stvarno?“

„Da“, Joakim je bio malo zbunjen njezinim ispitivanjem.

„Joakime, molim vas zaustavite taksi. Ja ovo više ne mogu podnijeti. Ja sam prestara žena za ovakve pizdarije.“

Isto je rekla i noćas, dok im je Mima govorio da moraju bježati.

„Ja ne idem nikud. Ja sam prestara žena za ovakve pizdarije.“

„Majko, samo me poslušaj do kraja“, molio ju je Mima, no ona je bila prkosna. Probudio ju je bez pravog opravdanja i sad od nje traži previše. Ne ide nikud, ponavljala je.

Mima se vratio u stan prije zore, nakon što je cijelu noć proplakao na hitnoj. Jopa je bio kritično. Izgoren, s višestrukim otvorenim prijelomima. Bazen je po sredini bio podstavljen spužvom, plinski plamenici bili su složeni samo oko ruba bazena, akrobat bi s balkona lako skočio na sigurno, ali Jopa nije pao na pravo mjesto. Dva plamenika zabila su mu se u rebra i trbuh. Vjerojatno se u njemu i ugasili. Izgorio je na vatri ostalih plamenika.

Oko ponoći na prijemu se pojavio Babić. Došao se informirati o nepoznatoj osobi koja je te večeri primljena u bolnicu. Istraživao je nesreću pred malom vijećnicom. Očevici nisu znali reći je li čovjek sam skočio s prozora turističke zajednice ili se dogodio nesretan slučaj. Nije imao dokumente, nisu znali identitet mladića.

Kad je Babić u čekaonici ugledao Mimu i kad je vidio u kojem je stanju, sjeo je do njega i stavio mu ruku na rame. Mimi je trebala utjeha. Bilo mu je jasno da je Mima poznavao zapaljenog mladića, ali bio je dovoljno uljudan da ne inzistira. Samo je sjedio tamo i držao mu ruku na ramenu.

„Ako ti išta treba…“ rekao mu je Babić prije nego ga je ostavio tamo. „Nazvat ću te ujutro.“

Doktorica se pojavila tek pred zoru. Rekla je da je ozlijeđeni stabilno, ali loše. Oni su napravili što su mogli, sada će ga paziti. Rekla mu je da ide kući, spavati. Trčeći je stigao do stana. Vrišteći uletio u njega. Zora je tek svanula i probuđene žene nisu bile sretne.

„Moramo bježati“, rekao im je. Nije ih smio prepasti. Odlučio je prezentirati im stvari što blaže. Prešutjeti sve što se može prešutjeti. „Moramo odseliti. Privremeno, dok se stvari ne smire. Nema mjesta panici.“

„Što se dogodilo, Emilijo? Što se događa, Tatice?“ pitale su ga.

„Dogodile su se neke stvari i mi trenutno nismo sigurni u ovom stanu. Zato moramo ići dok se stvari ne smire.“

„Ne idem ja nigdje prije kave. A kavu neću piti usred noći“, rekla je majka i okrenula se prema svojoj sobi. Klara je zijevnula. Mima se uznemirio. Pred očima mu je još bilo Jopino tijelo, krv i prah, crveno-bijela smjesa koja je curila po glatkim kamenim pločama gradskog trga i upijala se u fuge, a njih dvije su ga ignorirale.

„Bit ću iskren s vama“, morao ih je probuditi. „Klara je kriva. Kupovala je kokain i zamjerila se nekim dilerima. Znaju našu adresu i dolaze.“

Majka je napokon reagirala i šokirano pogledala unuku. Unuka je uvukla glavu među ramena. Pustio ih je da riješe to između sebe. Majka će se brinuti, Klara će se kajati. Kad ju je doveo kući lagao je da je morala iseliti jer je gazda primio turiste. Sad je ponovo ublažio istinu, servirajući im kokain, a ne ubojice. Doziranje informacija je oružje manipulacije. To je još jedina moć koja mu je ostala.

Za manje od sata jurili su gradskim ulicama.

„Joakime, zaustavite taksi“, ponovila je majka. „Ja ovo više neću trpiti.“

Taksi se nije zaustavio dok nije stigao do nebodera. Najviši neboder u gradu, ujedno je i zgrada u kojoj je živio Božo, jedini prijatelj na kojeg je Mima trenutno mogao računati.

„Oprostite ako sam bila neugodna“, rekla je majka vozaču Joakimu dok je izlazila iz vozila. „Vožnja je bila strašna, ali niste vi krivi.“

„U redu je“, kurtoazno se nasmiješio vozač.

„Nisam htjela biti nepristojna zbog vašeg imena. Čovjek se ne stigne upoznati ovako na brzinu.“

„Nema problema.“

„Moj Emilijo stvarno nema život. S njim je ili ništa ili ovakav cirkus. A slažete li vi dijamante?“

Petnaest minuta kasnije bili su u Babićevom stanu. Božo je živio u dvoiposobnom stanu na petom katu nebodera. Balkon mu je bio okrenut prema sjeveru, s pogledom koji je pucao na polja narančastih krovova susjednog kvarta i grubo završavao golim brežuljkom na vrhu kojeg se sjajila crkva.

Mima i Babić stajali su na balkonu naslonjeni na ogradu. Mima je pio kavu iz velike šalice, Babić pivo iz limenke.

„Nije ti rano?“ pitao ga je Mima.

„Odvikavam se od kave. Škodi mi.“

Na podu sobe po sredini tepiha stajala je hrpa torbi i vrećica koje su iznijeli iz taksija. Mimina majka sjedila je na kauču i tipkala na svom ručnom računalu. Klara je sjedila na podu i grlila kuju.

„Divna je. Kako se zove?“ Ljubila ju je u nos. Kuja se izvalila na leđa.

„Pepa. Zove se Pepa.“

Posljednji put kad ju je vidio ponovo se zvala Petra. Svejedno, mijenjao bih se s njom bilo koji dan, rekao je jednom Babić. Divno je biti pas, bez obzira što si samo lutka, mijenjaju ti identitete kako im se digne i razbijaju glave kamenom. Sklopio je oči. Kad mu treptaj potraje predugo iz mraka mu izbije slika krvavog Jope. Kavom je ispirao gorčinu u grlu.

„Nije problem što ste došli. Samo se nadam da ćete se snaći do četiri. U četiri mi se vraća žena… razumiješ?“

Mima kimne. Razumio je. Prošli ga je put skoro gađala cipelom. Od incidenta s Pepom-Petrom gospođa Babić ne voli Mimu i jasno je da ne bi bila sretna da mu mora trpjeti i cijelu obitelj zajedno s hrpom stvari na tepihu.

„Snaći ćemo se. Ne brini.“

Mima nije imao puno alternativa. Prijatelji su mu ili u bolnici na intenzivnoj njezi ili ne zna gdje. Skvoter Adrijan bi ga spasio, taj je sjajno baratao lokacijama za skrivanje, ali je i sam bio predobro skriven. Bez Jope ga nije znao naći.

U sobi, Klara upali televizor i prostoriju ispuni zvuk jutarnjih vijesti. „Sabornici prikupljaju potpise za glasovanje o povjerenju vladi. Nakon što je premijerka s dužnosti razriješila čak deset od dvanaest ministara, javnost je reagirala burnim pritiskom, što je rezultiralo ovakvom jutrošnjom reakcijom predsjednika Sabora. Ispred Banskih dvora izvješćuje naša Lada. Lado, kakva je atmosfera na Markovom trgu?“ dramatičnim tonom govorila je voditeljica vijesti. Babić priđe vratima balkona i zatvori ih. Zvuk iznutra naglo se priguši.

„Mima“, obrati mu se ozbiljno, „što se događa? Tko je onaj dečko u hitnoj?“

„Prijatelj.“

„Znam da ti je prijatelj, Mima. Ali ne znamo tko je. Bi li pošao sa mnom u stanicu dati izjavu i identificirati ga?“

„Ne bih.“

Babić se promeškolji. Nije poznavao ovog prestrašenog i zatvorenog Mimu.

„Akrobat ga je vidio samo na tren. Rekao je da je izgledao kao da je bio totalno pijan i već u nesvijesti.“

„Nije bio pijan“, mrko kaže Mima.

„Možda se išao nasloniti pa je izgubio ravnotežu. Vrata zgrade cijelo su vrijeme bila otvorena, da cirkusanti mogu ići na balkon. U onoj gužvi svatko je mogao ući unutra. Možda je netko htio vidjeti predstavu iz blizine pa se spotaknuo i nesretno pao.“

„Nije bila nesreća.“

„Što je onda bilo? Moraš mi reći njegovo ime.“

Mima je šutio.

„Mima, mi smo možda prijatelji, popijemo pivicu povremeno, sve je to fino, ali ovo su ozbiljne stvari… Mladić je u kritičnom stanju. Moraš mi reći tko leži u bolnici.“

Mima, otpije gutljaj kave. Negdje ispod njih netko je trubio i psovao. Na cesti ispod nebodera jedan je automobil neočekivano skrenuo. Mima shvati da ne bi trebali stajati na balkonu. Sjedne na pod balkona da skrije lice s ulice.

„Sjedi sa mnom.“

Babić sjedne uz njega. Mima se sjetio kako ga je zagrlio noćas u hitnoj. Babić mu je bio prijatelj. Samo se nadao da i on to shvaća. Nije si mogao priuštiti još jednog neprijatelja.

„Znam da te stišću“, rekao mu je. „Onaj dan kad si mi dao laptop na popravak, stigla je poruka: Kolega, moje strpljenje je pri kraju kao što će uskoro biti i tvoja glava, što si izvukao od Mime. Znam da te Enka jebe i znam da jebu i nju. Ovo ide negdje s vrha. Sve je povezano. Oni su ubojice. Oni su ubili Medu dilera. Oni su učinili i to sinoć. To je poruka za mene. Sve je to poruka.“

„Stani malo. Medanić se utopio na ronjenju. Patolog je potvrdio, našli su mu more u plućima.“

„Sve su to oni namjestili.“

„Koji oni?“

„Vaši agenti.“

„Koji agenti, Mima?“ Babić je izgledao iskreno zabrinut.

„Ti ne znaš za agente?“

„Koje agente?“

„Institucije od posebnog značaja za Republiku Hrvatsku, Božo.“

„Crne tablice?“

„To su agenti koji traže Dodolu. Sve je ovo zbog Dodole. Samo nju žele. Svi mi drugi nismo bitni. Nas redom ubijaju. Jedan se utopi, drugi padne. Ja sam idući. Ako im ne dam Dodolu pregazit će me auto ili će me probiti gromobran s vrha crkve, Božo, vjeruj mi. Pogledaj.“ Mima na mobitelu otvori sinoćnju poruku i pokaže Babiću. Babić se smrkne. Ispije pivu do kraja i šakom zgužva limenku.

„Znaš što je najgore?“ kiselo se nasmiješi Mima. „Nemam pojma tko je jebena Dodola. Dao bi im je stotinu puta, ali nemam pojma tko je ni kako je mogu naći.“

Šutjeli su. U daljini se čula sirena. Nekoliko kapi smoči beton balkona. Mima ispruži ruku i pokuša uhvatiti koju kapljicu.

„Je li to kiša?“

„Stalno me stišću“, Babić spusti glavu na prsa. „Oni su uvjereni da ti možeš do nje. Baš ti. Nitko drugi.“

Ruka mu je bila suha. Možda mu se samo učinilo. Nebo je izgledalo kao da će svaki tren početi padati, ali tako je izgledalo svaki dan. Svaku noć je grmjelo i sijevalo i svako je jutro svitalo suho. Kad bi pala kiša to bi bio neki znak. Mima pogleda nebo, ali nebo mu isplazi jezik.

„Dat ću ti nešto“, rekao je Mima.“ Dat ću ti nešto, a ti mi daj vremena za ostalo. Zataji moje ime pred Enkom. Kao sveti Petar.“

Babić se kiselo nasmiješi.

„Sjećaš li se da sam ti spominjao slučaj krađe računa iz poštanskih sandučića? Ne znam jeste li već primili koju prijavu, ako niste, uskoro ćete. Već neko vrijeme se po gradu sustavno kradu računi raznih usluga, čistoće, možda i struje i vode… tko zna čega još. Znam i tko ih krade.“

„Zašto bi netko krao račune?“

„Božo, jesi li ikad dobio ovrhu za račun vode ili čistoće koji si zaboravio platiti? A da nisi ni primijetio da si zaboravio? Jer ti nikad uplatnica nikad nije ni stigla?“

Babić se namršti. S lica mu je mogao pročitati da je i on jedan od ovršenih. Vrata balkona se otvore i proviri majka.

„Emilijo, zlato, kako se ono zvao onaj taksist? Baš prepričavam Dijani.“