Mima i kvadratura duga | Želimir Periš

29. BANKARI

 

„I mislio sam da si to ti“, rekla je proćelava glava inspektora Babića kad je provirila u najmanju sobu zgrade policijske uprave, koju su zvali samica. U sobi je bio samo stol i nekoliko stolaca, te prozor s rešetkama iza kojih se vidjelo košarkaško igralište. Dvorište je bilo zasuto grumenima leda koji su se maloprije sručili s neba. Čim je tuča prestala vratila se kiša, još snažnija nego prije koja je ubrzano topila bijele kuglice.

„Koji kurac izvodiš, Mima?“ rekla je Babićeva glava pa se povukla iza vrata i Mima ju je mogao čuti kako viče: „Jel bi mogli upaliti klimu unutra, vruće je ko u paklu!“

Babić napokon uđe i zatvori vrata iza sebe. Iz klime ugrađene u plafon lagano počne puhati hladan zrak.

„Tu se prozor ne može otvoriti, zakucali smo ga“, Babić pokaže prozor. „Ovdje držimo klijente prije nego ih odvedemo istražnom sucu. Jedan je otvorio prozor pa se probao provući kroz rešetke i pobjeći. Zaglavila mu glava. Vatrogasci morali doći prepiliti rešetke. Poslije toga smo zakucali prozor da se ne ponovi, ali sad je unutra uvijek vruće.“

Babić stavi dvije limenke piva na stol. Jednu gurne prema Mimi, drugu otvori i s uzdahom otpije.

„Nije više trideset pet u hladu. Viša inspektorica ti i dalje dopušta da piješ na dužnosti?“

„Nema više inspektorice, Mima. Nema više više.“ Babić se nasmije „Više – više, smiješno.“

„Ubili su je?“

„Koji ti je kurac, Mima? Nije nitko nikoga ubio. Dobila je premještaj. Eno je Ministarstvu.“

„A slučaj? Dodola?“

„Zatvoren.“

„Zatvoren!?“ Što je to značilo? Mima je vrtio kombinacije u glavi. Agenti su još bili tu, njih nitko nije zatvorio. Tko je skinuo Enku? Da li je otišla po kazni ili zasluzi?

„Što se dogodilo sinoć, Mima? Zašto kolegama nisi htio dati ime? Gdje su ti dokumenti?“

Mima još nije dobio nove dokumente. Imao je samo kartonski papirić na kojem je pisalo da se sad zove Branimir.

„Nisam siguran ovdje. Oni su stalno blizu. Sinoć su me skoro sredili.“

„Crne tablice?“

„Da.“

„Jesi li siguran da su to bili oni?“

„Da, jebote. Crne cvike, crne tablice! Bankari! Spasila me samo ekipa ispred kluba. Bili su prepijani da se prepadnu, išli su u kavgu s njima. Na kraju su agenti zbrisali. A kad sam probao i ja, zadržali su me.“

„Uzeli smo izjave očevidaca. Imamo i fotorobote agenata. Uhvatit ćemo ih.“

„Nećete ih uhvatiti. Uvijek su korak ispred. Znaju sve što policija radi. Pojavili su se čim je kreten iz restorana pozvao policiju. Jel ti nije to indikativno? Pozvao je policiju i pet minuta kasnije, eno ih na ulici pokraj restorana.“

Babić se ljuljao na stolici i pio pivu. Mima je svoju limenku samo gledao.

„Čekaj me“, rekao je napokon Babić i izišao iz sobe. Mima je gledao kroz prozor. Kiša je posve otopila led. Pogledao je rešetke na prozoru. Nije bilo tragova piljenja. Babić se vratio sa zgužvanom kartonskom vrećicom. Stavio ju je na stol.

„Mima“, počeo je, „sad ćeš izaći iz postaje i izgubiti se. Javit ćeš mi se kad uhvatimo te agente. Do onda se skrivaj. Samo mi još jednu stvar moraš reći i možeš ići. Tko je mladić koji leži u bolnici? Treba nam njegovo ime da ih uhvatimo. Ovako hvatamo ljude koji su pucali na ulici, a s njim bi imali pokušaj ubojstva. Ako mi daš njegovo ime povući ćemo više resursa u istragu.“

„Neće vam njegovo ime pomoći.“

„Ovo je za tebe“, Babić gurne kartonsku vrećicu prema Mimi. Mima je otvori. Unutra je bio pištolj. „Nemoj ga vaditi ovdje. To je za tvoju zaštitu“, doda Babić.

„Ne želim pištolj. Neće me pištolj spasiti. Ne želim to, Božo. Želim nešto drugo. Želim do bolnice. Policijsku pratnju do bolnice, to mi daj. To mi daj i reći ću ti tko leži tamo.“

„Ja ću te odvesti.“

„To nije dovoljno. Želim cijelu pratnju. Deset ljudi u oklopima. Maricu punu specijalaca. I snajpere po krovovima. Božo, ni to neće biti dovoljno“, očajavao je Mima.

„Pričekaj“, rekao je Babić i izišao.

Mima zagnjuri glavu u dlanove. Pokušao se sjetiti u kojem je trenutku pogriješio. Kad je donio tu pogrešnu odluku koja ga je dovela u ovu situaciju, da ga štiti policija, da mu je u džepu trenirke napunjen pištolj, a da Jopa napola mrtav leži u bolnici? Nije mogao izolirati trenutak u kojem je sve krenulo krivo. Možda nije bila riječ o samo jednom trenutku, možda je čitav život živio u krivom smjeru. A možda samo nije imao sreće. Neki imaju sreće. Drugi umru u dugovima.

Babić je za pratnju dogovorio redovnu patrolu: dva policajca u uniformi i službeno vozilo. Mima je nabio kapuljaču na glavu i crne naočale na oči. Nije se osjećao sigurno. Znao je da agente neće prepasti malo uniformi i pištolja u futrolama. Ipak, sve se manje bojao. Bio je preumoran za to. Samo je želio vidjeti Jopu. Stigli su na odjel intenzivne njege u osam.

„Samo rodbina“, rekla je liječnica.

„Ja sam inspektor Babić. Istražujem slučaj unesrećenoga koji leži kod vas na odjelu.“

„Znam tko ste, ostavili ste mi vizitku prošli put. Nije bilo promjena stanja, ako se što dogodi obavijestit ću vas. Ali unutra ne smijete, to nije šetnica. Samo rodbina.“

„On nema rodbinu“, rekao je Mima. „Svi su mu mrtvi, i otac i majka, a druge rodbine nije ni imao. Ja sam mu jedini prijatelj.“

Liječnica mrko odmjeri Mimu pa Babića pa uniformirane policajce koji su stajali iza njih.

„Dobro. Samo vi“, kaže.

Mima je polako gurnuo vrata odjela i koraknuo unutra. Ruke su mu se tresle dok je hodao prema sobi. Ušao je polako, gurajući noge u nevoljne korake. Jopa je ležao između stotinu prozirnih cijevi. Izvirale su mu iz nosa, iz usta, iz plahte, završavale u spravama koje su piskutale i cvrčale, u prozirnim plastičnim vrećicama koje su ležale na podu. Pola lica mu je bilo umotano u gazu, druga polovica se crvenjela i koža s nje kao da se ljuštila. Oči su mu se napunile suzama, slika mu se naglo zamutila i bio je spreman zaplakati kad je čuo tihi šapat iza sebe.

„Mima?“ šapnuo mu je netko. Okrenuo se i ugledao skvotera Adrijana. Uredno obrijan i počešljan, sjedio je uz krevet na drugom kutu prostorije. Pramenovima počešljanim preko čela skrivao je madež.

„Tko je to?“ Mima je pokazao ženu koja je ležala u krevetu do Adrijana.

„Neka baba u komi. Pravim se da sam njezin ucviljeni sin, pa me puštaju da sjedim ovdje cijeli dan.“

„Što radiš ovdje cijeli dan?“

„Čuvam ga.“

Jopa je izgledao mrtav. Samo su mu uređaji iznad glave pokazivali ritam života. Pluća mu se nisu nadimala. Lice mu je mirovalo. Mima stavi ruku na pokrivač. Nije osjećao ništa.

„Tražio sam te“, rekao je Adrijan. „Jopa je ostavio laptop kod mene. Išao sam ti ga donijeti, ali nisi bio doma. Ti ćeš bolje znati s tim. Možda otkriješ tko ga je sredio.“

„Znam tko ga je sredio. Bankari.“

„Bankari“, ponovi Adrijan s neskrivenom mržnjom.

„Koji bankari?“

„Bankari ubojice.“

„Svi su bankari ubojice.“

Skvoter Adrijan već je imao vraga u svom životu. Onoga tko mu je bio kriv za svaki životni poraz, onoga koji mu je oteo ženu i dijete, život koji je imao nekad. Banka mu je već bila vrag. Mima shvati da je mogao prešutjeti bankare i ne dirati mu tu ranu. Adrijan je bio nepredvidivi PTSP-ovac, bolje je bilo ne kopati po njemu.

„Donijet ću ti Jopin laptop.“

„Nemoj ići u onaj stan. Odselio sam.“

„Gdje si sad?“

„Skrivam se.“

„Naći ću te“, rekao je Adrijan. „Ja ću te naći. Ja ću te čuvati od njih, ja znam s njima.“ Mimu prođu srsi od mraka koji je izbijao iz tog čovjeka. Osjeti da u džepu stiska kartonsku vrećicu koju mu je dao Babić. Izvadi je iz džepa i stavi Adrijanu u ruku.

„Što je to?“

„Čuvaj Jopu“. Dotakne još jednom rukom Jopin pokrivač pa izađe iz sobe.