Mima i kvadratura duga | Želimir Periš

6. MEDO DILER

Sstnk. Kafić uz rivu. Jopa se po običaju osvrtao oko sebe, pozorno promatrajući jesu li su kome sumnjivi, a Mima se napokon, prvi put posljednji tjedan, osjetio opuštenim. Stavio je ruke iza glave, naslonio se i uživao. Te višesatne kave na ulici, u debeloj hladovini, jedna su od blagodati Mediterana. To su pravi mali praznici unutar stresnog dana u kojima više nema ni isključene struje, ni dugova, ni otuđenih kćeri, ni dilera, ni razularenih hakera. Samo miris espressa i borovine, zvuk cvrčaka u zraku i moćno sunce iznad hlada.

„Što ima, mali? Molim te samo dobre vijesti danas.“

„Odlične vijesti, Mima, odlične. Pripojili smo Arkadiju“, Jopa je pljeskao od sreće. „To je svijet sa skoro pet tisuća ljudi. Tamo su imali tvrdi feudalizam, polako smo ih brusili, brusili, malo po malo su se budili. Morali smo zaratiti doduše, imali smo jednu veliku bitku ovaj vikend, jebiga. Neću reći da cilj opravdava sredstvo, no stvari su kompleksne. Ne zna masa što je najbolje za nju. Ali glavno je da je Arkadija pripojena. To nam je bilo važno. Zbog imena, kužiš? Arkadija – utopija stare škole.“

Jopa je živio u računalnim igrama. Po cijele je dane visio u virtualnim svjetovima, provodio nestvarne revolucije i rušio izmišljene sustave. U njima bi bio čovjek koji nije uspio biti u stvarnosti. Gejmeri žive dodatni život, govorio bi. Dodatna vrijednost na svakodnevicu, igranje je kao PDV za život.

„Bravo mali. Jesi li ti predsjednik?“

„Anarhistička utopija nema predsjednika, budalo.“

Mima se nije dao isprovocirati. Još je zatvorenih očiju uživao u atmosferi. Mogao je namirisati kavu i borove, ispušne plinove automobila koji su prolazili i čak, na trenutak, mu se učinilo da je povjetarac do njega donio i miris mora. To bi značilo da je napokon zapuhalo. Toliko mu je dobar dan bio.

„Ustvari“, Jopa se nećkao, „imamo nešto kao predstavnicu. Nije predsjednica, jer se u utopiji ne dijeli klasična vlast, ali jest na neki način istaknuta predstavnica. A ja sam joj kapetan u vijeću“, kaže sramežljivo.

„Žena? Družiš se s nekom ženom?“

„Pa… tehnički ne znam je li žena. Na internetu nikad nisi siguran.“ Jopa se sramežljivo sakrije iza velike čaše s ledenom kavom i srkne malo sadržaja. „Ali mogla bi biti.“

Nekoliko vrabaca je prišlo stolu i Jopa im pripremi mali obrok. Na tanjurić uspe dvije vrećice šećera i zalije s malo vode. Promiješa prstom i obliže ga, zaključi da je jelo ispalo fino pa im ga ponudi na pločniku.

„Jedite, maleni i obespravljeni. Svi imaju pravo na svoju dozu slatkoga“, propovijedao je pticama.

Vrapčići su prvo sumnjičavo prilazili tanjuriću i oprezno kljucnuli šećer, ali uskoro su se posve odvažili i opustili. Za nekoliko minuta već je nekoliko vrapčića uživalo u slastici, a u blizini je sletio i prvi golub.

„Uvijek dođu golubovi“, uzdahne Jopa.

Mima je blaženo kunjao i uživao u hlađenju zamišljenog povjetarca.

„Zvao sam te zbog Mede dilera“, kaže Jopa i uništi Mimin trenutak spokoja.

„Što s njim?“ Mima je taman zaboravio na sve dilere u svom životu, pa i Medu dilera. Ostavio ga je negdje daleko iza sebe, u pretincu s problemima koji mu se nije dalo otvarati.

„Raspitao sam se malo o sudskoj praksi i shvatio da imamo problem.“

„Ne želim čuti, mali. Previše mi se toga skupilo.“ Mima bi odmor od problema, ali sitna igla iza čela već počinje bockati. „Danas ne želim slušati o problemima.“

„Stvar je u Medaniću“, ignorirao ga je Jopa. „Vidiš, on je policiji izjavio da je kupovao drogu na Maloj pijaci. Ti si to negirao i pobrisao sve dokaze s računala. Da ostane na tome bilo bi u redu neko vrijeme – rekla-kazala – policija nema s čim to povezati. Ali ako Medo diler to ponovi na sudu i to uđe u zapisnik suca, to je loše, sudac može pokrenuti istragu. Čak i ako to ne učini odmah, sigurno će učiniti idući put kad se Mala pijaca spomene na sudu. Ukratko, Medo diler ne smije spomenuti Malu pijacu na sudu, inače smo najebali.“

To je rizik kojeg su oduvijek bili svjesni. Neizbježan rasplet u kojem će jednog dana stvari s interneta doseliti u stvarni svijet bio je realna opasnost. Nisu se zavaravali, nisu bili glupi. Kad se baviš Malom pijacom možeš očekivati da će se prije ili poslije početi događati pizdarije.

Bili su oprezni od prvih dana, iako u to vrijeme stvari nisu bile slične današnjim. Jopa je još nosio nadimak Malatesta i bio gorljivi anarhist uvijek spreman za polemiku i diskusiju. Imao je dvadeset i tri godine i ni dana radnog staža. Mima je tad bio u svojoj trideset i trećoj i već posve razočaran u mogućnost dostojnog života. Živio je s majkom i imao petnaestogodišnju kći s kojom bi dvaput godišnje šetao zagrebačkim zoološkim vrtom. Našli su se ujedinjeni u mržnji prema lopovima na vlasti, jadnicima u oporbi i parodiji posredničke demokracije. Povezao ih je bijes.

Koliko su gazili državu u polemikama na kavama toliko je i ona gazila njih u svim drugim situacijama. Životarili su tjedan za tjednom, sistemski inženjer i samouki programer nesposobni da u gradu, u kojem je bilo više nezaposlenih nego djece, osiguraju pristojnu egzistenciju.

A onda je jednog dana Jopa zablistao. Uzbuđen i napaljen mahao je rukama i izvodio svoje dramske točke gorljivim žarom. Napravit ćemo web, rekao je. Internet je budućnost, to je platforma za rušenje sustava. I to ne ovaj ljigavi Googleov javni web, nego tajni internet. Mjesta na internetu dostupna samo onima koji znaju gdje idu i što žele. Mjesta kojima se može pristupiti samo posebnim preglednicima, koji štite tvoju privatnost, tako da nitko ne zna tko si ni odakle si došao. To je to. Sad tehnologija može garantirati privatnost i tajnost – sad je trenutak. Napravit ćemo web, anarhističku online komunu gdje će svi biti jednaki i gdje neće biti države koja bi je kontrolirala, oduševljeno je propovijedao Jopa.

Zaključao se u sobu i nakon tri mjeseca pojavio s gotovim rješenjem. Isprogramirao je Kolijevku – mrežnu anarhističku komunu, online utopiju, mjesto na kojem će anarhisti moći inkognito djelovati i rušiti sistem. Svijet im je bio pod nogama. Nepune tri godine kasnije, svijet im je bio za petama.

„Koliko smo sigurni ako ugasimo Malu pijacu?“ pitao je Mima.

„Ne seri, Mima. Dobro znaš da pazim na to.“

„Nema tragova do nas?“

„Nema ničeg, bit ćemo čisti kao suza. Ni sveti Petar sa svojim rajskim goničima ne bi nanjušio trag od nas do Pijace. Ni zakup servera, ni logovi pristupa, ništa. Sve što moramo prije toga je prodati Bitcoine. Dignut pare. Take the money and run.“

„Jebem ti Bitcoine“, Mima opsuje.

„Čari virtualnog novca“, Jopa se kiselo nasmiješi.

Na Maloj pijaci trguje se virtualnim novcem. Kad ju je inicijalno programirao, Jopa je znao što želi – novac koji ne kontrolira nijedna ustanova, kojim ne upravlja nijedna banka, novac koji je vlasništvo samo ljudi koji ga koriste. Internet je imao rješenje za njega, razne verzije virtualnih valuta imale su što je htio, stabilno platežno sredstvo koje počiva na računalnim algoritmima a ne na nadzornim odborima državnih institucija. Račun s virtualnim novcem ne može biti zamrznut, ne može biti oporezivan niti se pomoću njega može pratiti izvršena transakcija. Bitcoini su savršeni novac za anarhističku utopiju. Problem je bio u stvarnom novcu.

„Treba nam neki račun u hrvatskoj banci za prebaciti novce. A kako je tvoj postojeći neupotrebljiv, možda bi ti trebao otvoriti novi“, planirao je Jopa.

„Na mom banka leži već godinu dana.“

„Zato i kažem. Treba ti nova banka.“

„Zašto ti ne otvoriš račun?“

„Odjebi s tim. Nikad neću imati račun. To je najniži oblik kontrole ljudske financijske slobode. Odbijam biti rob bankama“, Jopa se uspuhao. Postoje teme na kojima odmah povisi glas. „Druga opcija je da probamo bez računa, nekim keš servisom poslati sami sebi lovu iz inozemstva. Ali provizije su nehumane, to bi nam pojelo pola. U svakom slučaju nešto moramo. Da bi vidjeli lovu moramo igrati po njihovim pravilima.“

„Drže nas za muda“, poraženo šapne Mima.

Kad je Kolijevka pokrenuta vjerovali su da drže svijet za muda. Bio je to dobro osmišljen i realiziran kolaboracijski alat za druženje i razmjenu ideja, prava komuna za svoje korisnike, istovremeno i zaštićena i anonimna. Nalazila se u tajnom dijelu interneta, u dubokoj mreži gdje nije mogao zalutati slučajni korisnik, niti je itko mogao nadgledati što se tamo radi. Moglo joj se pristupiti samo putem posebnih internet preglednika koji garantiraju anonimnost svojim korisnicima.

Kolijevka se sastojala od više dijelova, imala je forum, prostor za diskusije i rasprave gdje bi istomišljenici mogli dijeliti teoriju i raspravljati o praksi slobodne misli. Imala je dijelove koji su služili za razmjenu digitalnih materijala i jedan dio koji je služio za međusobnu trgovinu članova Kolijevke. Taj su dio nazvali Mala pijaca.

Bio je to jednostavan i funkcionalan elektronički oglasnik na kojem su korisnici mogli kupovati i prodavati što su htjeli, anonimno i neoporezivo. Dodatnu razinu sigurnosti davalo im je i to što se na Pijaci nisu koristili bankovni računi, kartice i plaćanje pouzećem, već posve funkcionalan i jednako anoniman virtualan novac kojemu nitko nije mogao ući u trag. Za potrebe održavanja sustava Jopa i Mima su od svake transakcije uzimali dva posto provizije.

Tri mjeseca nakon pokretanja na Maloj pijaci su se pojavili prvi trgovci travom. Još tri mjeseca kasnije Kolijevka nikog nije zanimala, a korisnici Male pijace su se brojali u tisućama. Jopa i Mima morali su sjesti za stol i odlučiti što su: anarhisti kojima je cilj i ideal sloboda pojedinca i pravo na izbor ili samo sofisticirani dileri droge.

„Svaki je anarhist zbunjeni diktator“, rekao je tad Jopa tužno.