Mima i kvadratura duga | Želimir Periš
7. PETRA
Četrnaest katova najviše zgrade u gradu trebalo bi stvarati najdeblju sjenu u gradu, ali pod njom je svejedno bilo neizdrživo vruće. U kasno poslijepodne sunce više ne prži toliko opako, ali čitav grad, svaki njegov kamen i betonski blok, isijavaju upijenu vrelinu. Nakon što mu Twingo nije htio upaliti, Mima je pješice prevalio pola grada. Đonovi su mu se lijepili za asfalt, kleo je kvar i nadao se da je riječ o akumulatoru, a ne nečem skupljem. Trenutno nije imao novca ni za kakve popravke. Nije imao novca ni za redovan život, o kvarovima se jedva usudio razmišljati.
U sjeni nebodera uz njega su lješkarile još samo dvije mačke. Na suncu nije bilo nikoga. Mrtvu tišinu razbijala je samo jeka smijeha i pljeska koja je dolazila iz otvorenih prozora nebodera. Na televiziji se prikazivalo nešto zabavno. Vreli zrak sve se teže disao. Provjerio je vrijeme na mobitelu i shvatio da čeka već deset minuta.
Napokon, iz ulaza zgrade izađe inspektor Babić. U kratkim hlačama i žutoj košulji sa šarenim cvjetovima izgledao je deblji i opušteniji nego u radno vrijeme. Vukao se u šlapama. Pod jednom je rukom nosio računalo umotano u vlastite kabele, pod drugom psa. Veliko bijelo, žuto ili smeđe štene, velikih šapa i izdužene njuške. Mima nije razlikovao pasmine ništa bolje nego marke automobila.
„Oprosti što si čekao, taman su bile izvanredne vijesti. Ministar je imao obraćanje javnosti. Urnebes“, uspuhano kaže Babić i gurne laptop Mimi u ruke.
„Slabo pratim vijesti“, Mima slegne ramenima.
„Ne pratiš polemiku premijerke i ministra?“
„Ne.“
„Pa to je najzanimljivija stvar sezone. Kao Eurovizija, samo bolje. Žena i ja smo i sapunice prestali gledati, ovo nam je napetije. Kakva drama, kakvi neočekivani obrati, svega ima tamo, Mima, nemaš pojma što propuštaš. Cijela država uživa u cirkusu. Svaki dan novi zaplet.“
Babić spusti psa na pod, a pas legne, ispruži bradu na asfalt i isplazi jezik. Babić mu veže povodac i povuče, ali pas ne trzne.
„Ajde sa mnom, moram prošetati Petru. Tu gore ima park za pse“, Babić pozove Mimu, pa ponovo podigne psa pod ruku. Hodali su uz zgradu provlačeći se uz automobile koji su parkirali preblizu zidu.
„Ženina ideja“, pričao je Babić. „Mala je prvo htjela ribicu, mi smo rekli ne može, tko će je hraniti kad odemo baki na otok. Onda je htjela macu, mi smo rekli ne može, beštija se linja, noću lovi štakore pa ih donosi pred vrata. Onda je htjela psa. Žena je rekla što će biti iduće, gušteri, zmije, znaš da ima ljudi koji drže škorpione po stanovima, to nije normalno. Pa smo na kraju nabavili Petru. Preventivno.“
Petra je opušteno visjela u Babićevim rukama, svi udovi klatili su joj se u ritmu njegovih koraka.
„Hvala što ćeš mi popraviti to smeće“, nosom pokaže na laptop pod Miminom rukom.
„Nema problema, Božo“, osmjehne se Mima prijateljski. Mima je želio Babića za prijatelja. Sa svim stvarima u koje se upetljao imati prijatelja u policiji zvuči kao odličan strateški potez. Pozna Babića skoro godinu dana, otkad je policiji prvi put zatrebao vanjski sistemaš, ali se njihov odnos dugo svodio tek na poslovnu pristojnost. No posljednjih mjeseci, otkad su krenule ove vrućine svaki bi susret završavali uz pivo. Babić bi inzistirao na tim pićima. Piće po piće i – gospodin Babić i gospodin Donatov postajali bi Božo i Mima. Kad ga je pitao bi li mu popravio laptop, znao je da je crta prijeđena.
„Nosio sam ja to već u servis“, opiše Babić, „pa su mu mijenjali nešto, rekli da mu smeta vrućina. Radio je dva tjedna, sad je opet crknuo. Pa otkad strojevima smeta vrućina? Zar su kompjuteri postali ko ljudi pa da im smeta tlak i temperatura?“
Došetali su do malog parka ograđenog visokom žičanom ogradom. Kavez, objasnio mu je Božo, park za pse, jedino mjesto gdje može dovesti Petru da mu ne pobjegne pa je zgazi automobil, ništa ga ne sluša. Ušli su u kavez i zatvorili vrata iza sebe. Parkom je trčalo nekoliko pasa. Božo spusti Petru na zemlju i kaže joj „Ajde, Petra, trči, piški, kaki“, ali ona legne na travu i isplazi jezik.
„Išla je jučer na čipiranje pa je nervozna malo“, opravda je vlasnik. „Ko ne bi bio? Pazi ti to, čip pod kožu, moj Mima. Vama kompjuterašima je to sigurno normalno. Jedva čekate da svi mi tako. Pa ćete i nas popravljati kao laptope. Nije mu radila mreža pa sam mu instalirao bubreg, ha-ha-ha!“ Babić se veselo nasmije vlastitoj šali, pa iz džepova izvuče dvije limenke piva i doda jednu Mimi. Hladne limenke tiho su zasiktale dok su ih otvarali.
„Jesi li saznao što o Dodolu?“ upita Babić ozbiljnije.
„Ništa. Ne znam ni otkud početi.“
„Baš ti je Enka uvalila“, razveseli se Babić i lupne Mimu po ramenu. Promatrali su Petru. Ležala je izvaljena po travi i izgledala kao da je mrtva. Jezik joj se ispružio po zemlji, Mimi se učinilo da vidi i muhu koja joj hoda po jeziku.
„Psi još teže podnose vrućinu“, zaključi Babić pa otpije gutljaj piva. „Stvarno je pakleno.“
„Je“, odgovori Mima očito. Bilo je prevruće i za razgovor. Ali Babić se nije gasio.
„Nekad su stvari jednostavnije nego što se čine. Posebno vama kompjuterašima, klik, klik i radi, dok se mi, ostali svijet, satima mučimo sa stvarima.“
„Klik, klik“, podsmjehne se Mima.
„Znaš koliko meni treba za utipkati izvještaj? Satima, moj Mima, satima. Prst po prst, slovo po slovo. A vi, zum, zum i gotovo.“
„Zum, zum.“
„Čudan je taj tvoj predmet, znaš? U postaji se na kavi i cigareti obično o svemu čuje koji trač, ali o tome ni riječi. Enka sve drži pod ključem. A baš je inzistirala da tebe zovemo. Rekla je, zovi onog što nam je radio na uviđajima računala.“
„Je li spominjala bazni sustav?“
„Spominjala je svašta. Ali kad Enka prevali nešto preko svojih usta satima poslije se možeš misliti što je htjela reći. Ajde, Petra, trči, piški, kaki“, obrati se Babić kuji. Petra podigne obrve i pogleda negdje u smjeru Babića pa onda tiho puhne i prevrne se na bok. „Pogle je. Pa jel se ne kaže pasja vrućina? Zašto se uopće zove pasja, kad psi crkavaju jednako kao i ljudi?“
„Božo, a jeste li uhvatili nekoga tko je krao račune?“
„Kakve račune? Bankovne?“
„Ne. Račune za komunalije i slično. Iz sandučića.“
„Zašto bi netko krao račune? Da nije neki superjunak koji kopa po tuđim sandučićima i plaća im račune? To bi bilo nešto. Ta vijest bi srušila gledanost svađe premijerke i ministra.“
Babić nagne limenku i ispije je do kraja. Babić je pivo pio u velikim gutljajima. Limenka 0,33 trajala mu je dva naginjanja. Zgužva praznu limenku i gurne je u džep.
„Pitao sam u uredu za one crne registarske tablice. Nitko nije čuo za crne tablice. A sljedeći tjedan ionako moram do prometne, pitat ću njih, oni su ih izdali, moraju znati. A gdje si vidio crne tablice?“
„U svom dvorištu.“
Mima se u svoje dvorište dovukao posve iscrpljen. Dotukla ga je još jedna šetnja po suncu preko pola grada, s teškim računalom u ruci. Kapi znoja koje su mu curile po leđima formirale su vododerine po njegovoj poletnosti. Žega ga je razbila, jedva se uspeo stepenicama.
Na stolu ga je dočekala poruka:
Platila elektru. Ujutro će doći uključiti. Voli te mama.
Otuširao se pa mokar sjeo pred hladnjak i spojio Babićevo računalo u susjedovu struju.
Babić mu je rekao da se ne može spojiti na internet, a i prije nego što se pokvario internet cijelo se računalo jako usporilo i počeli su mu iskakivati svakakvi oglasi i čudni programi. Ništa što Mima nije mogao riješiti za dvadeset minuta, međutim, nešto drugo ga je zanimalo.
Prvo je pregledao sve dokumente i elektroničku poštu da se uvjeri da na računalu policijskog inspektora Babića slučajno nema bilo kakvog spomena Male pijace ili Mime ili koga drugoga koga bi mogao poznavati. Na računalu nije bilo ničeg kompromitirajućeg, samo hrpa igara i fotografija Babićeve obitelji, uključujući i Petru koja je jedini fotografirani član obitelji u posljednja tri mjeseca. Preleti preko povijesti pregledavanja interneta i otkrije očekivanu količinu pristupa portalima s vijestima, pokojem sportskom žurnalu, web-stranicama kladionica i zdrave doze pornografije, ništa novije od dva tjedna kad se, kako kaže Babić, pokvario internet. Mima preleti postavke i instalirane programe i otkrije da se na računalo instaliralo razno reklamno smeće i pokoji maliciozni program koji je na kraju zagušio pristup mreži. Počisti smeće, uredi postavke i za petnaestak minuta već su se zelenjeli indikatori spoja na internet. Upali Google da se uvjeri da pristup internetu funkcionira kako treba, zatim ode na neki od popularnih portala s vijestima da se uvjeri da je internet zadovoljavajuće brz. Tamo se na naslovnici isticala velika slika ljutog lica ministra financija. Konferencija za novinare ministra Ferčeca, otkrivao je tekst iznad fotografije. Veliki žuti naslov vrištao je Premijerka se prodala stranim lobijima.
Prije nego je ugasio članak računalo se oglasi piskutanjem, zvukom koji se pali kad stigne poruka. Na ekranu se prikaže prozor aplikacije za poruke. Pošiljatelj identificiran nedefiniranim imenom guest_4458 poslao je poruku sadržaja KOLEGA. Poruka je očito bila namijenjena Babiću. Mima se osmjehne mogućnosti da odglumi da je on Božo Babić. Stigne nove poruka:
MOJE STRPLJENJE JE PRI KRAJU, KAO ŠTO ĆE USKORO BITI I TVOJA GLAVA.
Pomalo neugodan ton. Mima zaključi da ipak nije za njega gurati nos u Babićevu korespondenciju i odluči ugasiti program za poruke da izbjegne nesporazume i objašnjavanja. Baš kad je krenuo ugasiti laptop ponovo zapiskuta. Sad je u poruci pisalo:
JESI LI IZVUKAO ŠTO OD MIME?
Sadržaj
1. Državni odvjetnik2. Jopa
3. Klara
4. Viša inspektorica Enka
5. Dodola
6. Medo diler
7. Petra
8. Majka
9. Agenti
10. Kafka
11. Maks
12. Krše
13. Javni bilježnik Ilko Bastioni
14. Skvoter Adrijan
15. Maša
16. Emilijo
17. Susjed Miro
18. Gospođa s krafnama i gospodin s bocama
19. Margareta Maržić, prof. mat.
20. Dorica
21. Hrvoje Medanić
22. Jopa Relković
23. Taksist Joakim
24. Dijana
25. Propovjednik sedam jedan
26. Branimir
27. Filip
28. Jadranko Menas
29. Bankari
30. Rebus
31. Gusići
32. Luka
Impresum