Mima i kvadratura duga | Želimir Periš

14. SKVOTER ADRIJAN

Prije nego izađe na ulicu Mima se uspne na vrh svoje zgrade i, u potrazi za agentima s kravatama i ostalim mračnim pojavama, pregleda dvorište i okoliš zgrade sa svih strana. Nakon zastrašujućeg susreta na rivi to mu je jutarnji ritual. Opere zube pa se uspe na zgradu.

Na vrhu zgrade je zagušljivo. Iako nitko od stanara nije palio peć još od veljače, iz dimnjaka i dalje bazdi po gareži, a taj miris se dugo zadržava u nosnicama. Na vrhu zgrade neki susjedi suše rublje. Pitao se koliko smrada upiju te plahte. Sa zgrade je pucao pogled na plavo more i zelene otoke koji su činili vizuru vrijednu razglednice. U tih nekoliko kilometara, između otoka i njegove zgrade, ugurala se čitava paleta boja Mimine stvarnosti. Kvart u kojem je živio nije bio ni plav ni zelen, bio je siv i crn. Plaže i parkovi bili su mu beton i asfalt, a miris mora i borova mu je bio garež iz dimnjaka i smrad ispušnih plinova. S ove je strane razglednice smrdjelo.

Ujutro su ga dočekale dvije poruke na mobitelu. Inspektor Babić napisao je:

Jesi li za pivicu?

U drugoj poruci koja je stigla s nepoznatog broja pisalo je:

Sstnk D.

Kolega jesi-li-izvukao-što-od-Mime htio se družiti. Mima još nije bio spreman za njega. Nije znao što misli o Babiću i koji stav treba zauzeti prema njemu. Je li njihovo druženje samo rezultat pritiska u kojem ga netko sili da se približi Mimi i izvuče nešto od njega ili je Babić iskreni prijatelj pa je situacija prisile došla naknadno? U svakom slučaju odlučio ga je odgoditi. Nakon incidenta s Pepom bilo mu je još neugodnije suočiti se s Babićem. Kad mu se pojavio pred vratima s krvavom kujom u rukama Babić je reagirao, u najmanju ruku, suzdržano. Previše razumno i s razumijevanjem, za razliku od Babićeve žene koja je histerizirala, plakala i umalo ga udarila cipelom. Cipela je bila razumljiva, bio je sumnjičav prema tolikom razumijevanju. Nije više mogao vjerovati Babićevim motivima.

Jopa ga je čekao na lokaciji D. Nakon spoznaje da ga prate Jopa je smislio alternativnu shemu susreta. Stari kafić križaju s liste sigurnih mjesta, umjesto njega je osmislio pet novih lokacija gdje će se ubuduće susretati i šifrirao ih, izbjegavajući samoglasnike, s B, C, D i F. Šifra D je skvoter Adrijan.

Skvoter Adrijan živi u jednoj od najrazmetljivijih vila u gradu. Kičasto kockasto zdanje, mješavina stakla, metala i bjeline, skladno se stopilo s isforsiranim eksterijerom koji je glumio kombinaciju botaničkog vrta i zen odmarališta. S velike terase kockaste vile pucao je pogled na stari centar grada. Svaki je zvonik na svoj način virio preko starih krovova. Bio je to divan pogled, ipak, Adrijan nikad nije izlazio na terasu. Adrijan je slijepi putnik tog luksuznog broda.

Mima je do vile stigao taksijem. Za trideset kuna što mu ih je jutros dala majka platio je vožnju u klimatiziranim kolima. Na ulici se više nije moglo disati. Proteklih dana temperatura je svaki dan skakala za pola stupnja da bi se jučer tom katastrofičnom vremenu pridružili tmurni oblaci. Nestalo je sunca, ali ne i vrućine, strašna sparina pritisnula je grad i svi su kleli meteorologe. Po tom se vremenu nije moglo hodati. Bez puno žaljenja potrošio je zadnje kune za taksi, s ciljem da ne izlazi više na ulicu, barem dok žega ne popusti. Odredište mu je bilo na suprotnom kraju grada. Od Adrijanove vile do Miminog brloga ima dobar sat hoda. Luksuz se drži dalje od jada.

Vila se skrivala iza dvometarskog kamenog zida. Stao je uza zid i uvjerio se da nema nikoga na ulici i da nitko ne viri sa susjednih prozora, pa se uspeo i prebacio u vrt. Redovi pješčanih i travnatih staza izmjenjivali su se s uredno podšišanim grmovima lavande i ružmarina. Nije nedostajalo ni maslina ni čempresa ni nara, nijedan očekivani dalmatinski motiv nije bio preskočen. Pokucao je na prozor zaklonjen visokom jukom. Prozor se otvorio i iznutra mu se ponudila Adrijanova ruka. Uzverao se i upao u vilu naglavačke.

Vila je i iznutra djelovala kao izložbeni prostor trgovine snobovskog namještaja. Interijer je bio uglavnom prazan, pažljivo doziran, pomalo umjetan. Sve je bilo čisto i netaknuto, kao upravo pripremljeno za slikanje za časopise koji se diče reportažama iz uređenih domova. Samo je na stoliću bilo nekoliko ostataka od obroka, koji su narušavali ukupni dojam, tanjuri s mrvicama kruha, prazna limenka paštete i zgužvani papiri s mirisom salame. Adrijan se vrati na kauč kraj Jope i zagleda se u laptop koji je ovaj držao na koljenima.

„Igramo Djecu utopije“, obznani Jopa bez dizanja pogleda.

Mima im proviri preko ramena. Na zaslonu je prepoznao mapu nekog nepoznatog svijeta, do mape prozor za komunikaciju i nekoliko grafova kojima nije znao svrhu.

„Imperijalci su nam objavili rat“, objasni Jopa. „Noćas u tri ujutro su doveli cijelu jebenu flotu pred našu obalu, zamisli. A znaju da smo na drugom kraju svijeta, da je nama noć. Nisu slučajno baš nas napali. Ti gadovi su isplanirali pravu invaziju. Cijelu su noć zvonili telefoni. Od tri visimo na serveru.“

„Zaratili ste s Amerikancima?“

„Zaratili su oni s nama. Baš su dno dna, prljavi industrijalci. Oni su mjesecima gradili te jebene brodove da bi nas napali. Samo zgrću novac, kužiš ti, to im je jedini gušt u igranju, da skupe što više dolara. A to nije čak ni pravi novac, to je samo novac u igri.“

„Kapitalisti“, složi se Adrijan s Jopom.

„Pa reci ti meni, Mima, je li to normalno? Igraš igru, u njoj možeš raditi što god želiš, možeš biti tko god želiš, možeš biti netko drugi, možeš biti bolji nego što si uspio biti u stvarnom životu jer u igri nemaš ograničenja, sam stvaraš svoja pravila. I što oni rade? Opet imaju iste jebene motive – zgrtati moć na štetu drugih – jedini način na koji se zgrće moć“, Jopa je mahao rukama, ali i dalje nije skidao pogled sa zaslona.

„A zašto ti igraš?“

„Pa da stvorim savršen svijet“, objasni Jopa tonom kao da je to nešto samo po sebi razumljivo.

„U igri?“

„Nego gdje? Stvarnom nema spasa.“

„Oćeš što popiti, Mima?“ Adrijan se digne s kauča i krene prema kuhinji. „Ili ćeš samo disati zrak? I to se mjeri u litrama.“

Mima nije baš volio Adrijana. Bio je mrk čovjek, iz njega je uvijek prštao sarkazam. Jopa ga je zvao kreditni peteespeovac. I izgledao je poput čovjeka kojem nije stalo. Kosa mu je bila masna i sijeda, gard zapušten. Na desnoj strani čela mu je stajao veliki madež nepravilna oblika. Nekad ga je skrivao frizurom, danas se ni ne trudi. Kada se smijao, a činio je to samo vlastitim šalama, nisu mu se vidjeli zubi, samo crna rupa uokvirena blijedim usnicama. Mima ga je poštovao, iznimno je cijenio mučeništvo koje je prošao, ali nije mu volio biti blizu. Ljudska je nesreća poput bolesti. Bolje se držati podalje.

„Kavu.“

Adrijan otvori nekoliko elemenata dok ne pronađe lončić odgovarajuće veličine, pa ga napuni vodom i stavi na štednjak.

Kuhinja vile bila je velika koliko i cijeli stan u kojem su se stiskali majka i Mima. Niz elemenata nizao se na dva zida, a po sredini prostora bio je veliki kuhinjski otok na kojem su bile naslagane prazne košare za voće. Među aparatima Mima prepozna aparat za kavu. Veliki uređaj s dvije glave kakve imaju u kafićima.

„Zašto na tome ne radiš kavu?“ pokaže prema velikoj mašini.

„Život mjerim žličicama kave, a s tom industrijom ne mogu uzeti mjeru. Sve i kad bih znao to upaliti.“

Skvoter Adrijan živi u tuđim kućama. Ovaj mu grad nudi puno nekretnina na izbor. Najskuplji dijelovi grada prepuni su vila i apartmana u kojima po cijele godine ne boravi nitko. Nisu to apartmani skromnih gabarita s krevetima na razvlačenje kakve su u doba socijalizma na moru imale mnoge srednjoslojaške obitelji, pa onda spajale praznike i svaki produženi vikend jurile na more piti jeftini gemišt i igrati badminton na ulici. To su nepatvoreni pozlaćeni luksuzi, crno-bijeli dokazi klasne podjele. Te bahate dizajnirane kuće bile su im simboli, ne domovi. Dolazili bi tek na dva ili tri tjedna preko ljeta, a ni to redovno.

„Nemam mlijeka“, kaže Adrijan.

„Nema veze.“

„Kupim samo one male kartončiće od dva deca, pa popijem ujutro, nisam očekivao goste.“

„Ne smeta.“

„Ne kupujem od litre, da lakše iselim.“

„Da te ne iznenade vlasnici?“

„Nije baš pravo iznenađenje. Nisu to takvi ljudi. Oni prvo pošalju vrtlare dva dana ranije. Da im pošišaju travu i zaliju biljke. Da slučajno ne bi došli u obraslo i zapušteno. Da gospođe ne ugledaju puževe. To bi ih sablaznilo. Oni kroz prozore žele vidjeti vizure s naslovnica časopisa, nikako stvarnost. Dok im vrtlari šišaju grmlje, ja se izvučem kroz prozor.“

I Adrijan je nekad bio dio onoga što se tad zvalo srednji sloj. I on se, kao i cijeli taj sloj, raspao. Imao je tad ženu i dijete i posao. Imao je i kreditne kartice s kojima je kupovao ono što su u banci zvali kvalitetom življenja. Stan dostojan vaše obitelji, automobil dostojan vas i fleksibilan kredit koji smo osmislili upravo za vas, rekli su mu. Pokušavao je doseći ideal iz televizijske reklame, ali nije izlazio iz minusa. Zato su mu u banci izlazili u susret dajući mu nove kartice i kredite kojima može pokriti stare. Kad je ostao bez žene i djeteta, bez stana i automobila otišao je na kolodvor baciti se pod vlak. Sreća njegova, ovo je grad u kojem je željeznica na izdisaju. Tu odavno nema industrije kojoj bi pruga služila, a sav se putnički promet odselio u autobuse. Posljednje linije prometuju tek nekoliko puta na tjedan. Nakon što je pola dana na tračnicama bezuspješno čekao svoju smrt, Adrijan se predomislio. Ostavio je sve iza sebe i u pedesetu godinu života ušao bez ijedne stvari u vlasništvu.

„Što si me zvao?“ pitao je Mima Jopu kad je popio kavu.

„Testirao sam tvoj novi račun“, Jopa napokon zaklopi laptop. „Uplatio sam samo sto kuna, da vidim hoće li funkcionirati. Neće. Dignuli su ih.“

„Ko ih je dignuo?“

„Banka. Ista ona koja ti je sjela na tekući zbog ovrhe. Čim su sjeli novci na račun druge banke, odmah su dignuti na ime tog duga. Nadao sam se da ćemo ih zajebati, to je neka mala minorna banka, nije dio nijedne grupacije.

Ali kurac. Sve su povezane.“

„Sve je to jedan veliki račun kojem svi mi stalno dugujemo“, dodao je Adrijan. „Reći ću vam nešto. Kad sam ostao bez svega, kad su mi proglasili bankrot, kad su mi sve uzeli, onda su mi ugasili i sve bankovne račune. To je najbolje što mi se ikada dogodilo. Tek tad sam shvatio što je prava sreća.“

Mima i Jopa ga pogledaju. Skvoter Adrijan nije izgledao kao sretan čovjek.

„Što ćemo sad?“ pita Mima.

„Morat ćemo probati bez banke, preko nekih od novčanih servisa za transfer novca. Problem s njima je što su još gori od banaka. Deru s lihvarskim provizijama, posebno kad osjete da si im zadnja opcija. Ukrast će nam polovicu.“

„Imamo li još koje opcije?“

„Baciti se pod vlak“, nasmije se Adrijan. Mima se bojao tog Adrijanovog usiljenog posttraumatskog humora.

„Nemamo opcija“, kaže Jopa.

Mima se iz kvarta pozlaćenih vila vratio pješice. Mokar od znoja i jada, iscrpljen i umoran, suzdržavao se da ne otrči pod tuš. Pažljivo je birao put kojim će ući u dvorište, da se uvjeri da se iza nekog ugla ne skrivaju njegovi progonitelji. Dvorište je bilo tiho i mirno. Ništa se nije događalo. Obično bi, u doba zalaska sunca, susjedi virili kroz prozore i udisali mrvu svježine. Sada, s oblacima koji su pritiskali grad poput utega, nitko se nije odvajao od klime.

Uđe u ulaz zgrade i otključa poštanski sandučić. Bio je prazan. Sandučić mu je simbol zla i nevolje, već dvadeset godina poštom mu nisu stizale pozitivne stvari, samo izdaci. Sjetio se priče susjeda Mire o krađama računa. Pažljivo pregleda vrata sandučića i primijeti neke ogrebotine koje su možda izgledale svježe. Možda su izgledale i kao ogrebotine stvorene metalnim predmetom, možda kliještima, ali ništa nije mogao potvrditi ni zaključiti. Moglo je biti i bilo što drugo. Zaključa sandučić, a snažan udarac u testise izokrene mu utrobu.

Tupa, bestjelesna bol širila mu se abdomenom, a mučnina ga je tjerala na povraćanje. Pao je na koljena, više ništa nije vidio, ništa nije čuo, samo su mu impulsi nemoći pulsirali iz prepona. Netko mu gurne glavu i snažno je prikuje uz hladne pločice. Tad osjeti novu bol u testisima. Netko ili nešto stiskalo je njegovu intimu, bol je bio neizdrživ, pred očima su mu se izmjenjivali bljeskovi i crnilo. Pokušao se pomaknuti, ali nije mogao okrenuti glavu. Gledao je prljave pločice ulaza u zgradu i nečiju tenisicu koja mu je stajala ispred lica. Shvatio je da druga tenisica istog vlasnika gazi njegov obraz i stiska mu glavu uz pod.

„Tablice s drogom“, rekao je muški glas.

Prije nego je stigao razumjeti što mu glas govori ponovo ga je presjekao bol iz testisa. Šaka koja mu je držala jaja stisnula ih je i on je povratio. Iz usta mu je prokuljala slina boje kave koju je popio poslijepodne.

„Tablice s drogom ne postoje“, govorio je glas. „Jesi li razumio?“

Mima nije mogao udahnuti. Trbuh mu se grčio. Šaka nije popuštala stisak.

„Reći ćeš da nisi ništa našao na računalu. Nikakve tablice, nikakve tragove. Jesi li razumio?“

Nije mogao odgovoriti. Crnjelo mu se pred očima. Shvatio je da se gubi i da se ne može oduprijeti tome. Mrak ga je preuzimao. Trnci hladnoće preplavili su mu tijelo. Padao je u nesvijest.

A onda je pritisak na glavu prestao. Čuo je tupi udarac i vidio još neke noge ispred sebe. Nekoliko nogu komešalo se pred njim, čuo je šaptanje i grgljanje i još nekoliko udaraca. Dok su mu se oči sklapale vidio je kako dvije siluete kroz vrata ulaza u zgradu odvlače treću. Dvije siluete nosile su sandale, učinilo mu se da na njima vidi šarene košulje s uzorkom cvjetova. Treći, kojeg su vukli među sobom, visio je beživotno. Noge su mu se povlačile po podu, a glava klatila bez ritma. Onda je zaklopio oči.