Mima i kvadratura duga | Želimir Periš

4. VIŠA INSPEKTORICA ENKA

„Zovite me Enka“, rekla je viša policijska inspektorica Paleka. „Mogu li ja vas zvati Emilio?“

„Emilijo, sa j.“

„Emilijo sa j“, ponovi viša inspektorica Enka. „Slušajte, Emilijo, bit ću iskrena s vama. Policijska uprava treba vašu pomoć. Vremena su takva kakva jesu, znate i sami. Te racionalizacija, te deracionalizacija. Centralizacije, pa decentralizacije. Svaka vlast ima neku svoju viziju kako organizirati stvar, a nama je, oprostit ćete mi birokratski jezik, svaki put sve više govana na glavi.“

Mima kimne i strpljivo pričeka da inspektorica prijeđe na stvar. U ugodno klimatiziranom uredu više inspektorice Enke sjedili su Mima i inspektor Babić. Mima nikad nije imao čast biti pozvan u ovaj ured. Naloge za poslove koje je povremeno obavljao za policiju dosad je dobivao direktno od Babića. Jutros je prvi put dobio poziv s više instance.

„Tu je i pitanje infrastrukture. Morate razumjeti da su nama ruke većinu vremena vezane, sve ide preko Zagreba. Zagreb povlači sve naše konce, mi za svaku inicijativu trebamo tražiti odobrenje preko Save, a to traje i vremena i novaca. Znate onu pjesmu išla patka preko Save nosi pismo navrh glave? Eto, točno je tako i nama. Dok patka prepliva na jednu stranu, pa dok prepliva natrag, a i to pismo nekad padne, a ima i lovaca u tom kraju, zna patka i stradati, razumijete me? No, na stranu priče, ja vjerujem da mi ipak možemo kvalitetno surađivati kao što smo surađivali i na dosadašnjim projektima.“

Inspektorica je govorila već pet minuta, a da nije ništa rekla. Mima je pristojno kimao glavom i zabavljao se proučavanjem ureda. Na zidu iznad glave više inspektorice prepoznao je bijelu kvadratnu mrlju uokvirenu prašnjavim tragom iznad koje je virila glava čavla. Tu je donedavno visjela neka slika, Mima je pokušavao pogoditi koja. Prvi predsjednik ili hrvatski grb? Vidio je i čudnijih izbora po uredima u kojima je za sitan honorar spajao pisače.

„Stvar za koju trebamo vaše usluge je malo delikatna.“ Viša inspektorica dohvati neke papire sa stola. „Riječ je o predmetu koji je još u fazi istrage i makar trebamo vašu pomoć u njemu, ne smijemo vam ništa reći o samom predmetu.“

Mima kimne.

„Vrlo kratko ću vas uputiti u problem. Riječ je o virtualnom identitetu imena Dodola. Internetski korisnik koji se identificira nadimkom Dodola izvršio je kazneno djelo neovlaštenog pristupa zaštićenom sustavu i čitanja podataka iz sustava. Mi trebamo vašu pomoć da ga identificiramo. Želimo da otkrijete tko se krije iza tog nadimka. Ovdje“, viša inspektorica pruži Mimi papire, „tu imate izlist IP adresa s kojih se Dodola spajao i protokole koje je koristio. Na žalost, ne mogu vam pružiti informacije o mjestu na koje se spajao, jer je taj dio istrage tajan i ne smijemo ga otkrivati ni vanjskim suradnicima.“

„Što još imate o njemu?“ Mima prolista papire.

„Bojim se da je to sve. Internetski nadimak i podatke o spajanju koji su pred vama.“

„A na koji se sustav spajao? Odakle je točno krao podatke?“

„Pristupio je baznom sustavu. Riječ je o sustavu koji je štićen i strogo kontroliran. Ni informacija o njemu nije dostupna javnosti, a kamoli mogućnost pristupa.“

„Bazni sustav?“

„Tako je“, viša inspektorica se osmjehne.

Mima se namršti. „Gospođo viša inspektorice…“

„Enka. Molim vas, zovite me Enka.“

„Enka, ja sam dosad za vašu policijsku postaju obavljao poslove spajanja printera na mrežu i iznimno bih ponekad dobio zadatak pregledati pokoje zaplijenjeno računalo. Ovo mi izgleda kao punokrvna istraga.“

„To jest dio postojeće istrage, točno.“

Još namršten Mima pregleda papire koje mu je inspektorica pružila. Bilo je tu nekoliko desetaka lista IP adresa, adresa računala s kojih je registriran promet. Beskorisni podaci.

„Enka, ja nisam stručnjak za računalnu sigurnost, ali ovo mi se čini zbilja premali set informacija – to, odakle se spajao i kojim protokolima znači jako malo, nije mi nikakva pomoć. I osrednje vješt haker zamaskira te stvari olako.“ Mima spusti papire na stol. „Vi mi zapravo ništa niste rekli o tom korisniku, osim njegovog internetskog nadimka.“

„Na žalost, to je gotovo sve što i sami imamo. Ipak se pouzdajemo u vašu stručnost i vjerujemo da nam možete otkriti tko se krije iza tog imena“, viša inspektorica zovite-me-Enka se nasmiješi.

„Ali niste mi rekli ništa ni o mjestu zločina. Što je bazni sustav?“

„Na žalost, o tome vam ne smijemo ništa reći. Riječ je o tajnom mjestu i informacija o njemu ne smije van.

Vjerujte mi, ni ja ni inspektor Babić ne znamo o čemu je riječ. Samo ću vas savjetovati da zanemarite to i koncentrirate se na Dodola.“

„Dakle“, Mima pokuša sažeti problem, „vi od mene tražite da uhvatim provalnika, a da ne znate baš ništa o provalniku i da mi ne želite reći ni u koju je kuću provalio?“

„Znamo nadimak provalnika.“

„To je smiješno. Nadimak nije ništa!“

„Nisi li mi baš ti neki dan rekao da na internetu nitko više nije anoniman?“ doda inspektor Babić.

Mima ga mrko pogleda. Istina je da je to rekao, ali propulzivnost informacija na internetu je stvar konteksta u kojem se o toj propulzivnosti govori. Tad je trebalo zatrti ideju o postojanju Male pijace.

„Slušajte, sve u opsegu mogućnosti i ovlasti“, počne Mima diplomatski. „Nije to tako jednostavno. Podaci iz kojih bi se moglo nešto zaključiti na određeni način postoje, ali ja nemam ni ovlasti ni uvid u informacije koje bi mi pomogle naći tog…“

„Dodola.“

„To je zadatak za vaše računalne forenzičare iz Zagreba, oni imaju i opremu, istražni sudac im može omogućiti uvid u logove davatelja internetskih usluga, oni su ti koji vam trebaju, ne ja.“ Mima prekriži ruke na prsima.

„Gospodine Emilio“, viša inspektorica Enka se nalakti na stol i spoji prste obje šake.

„Sa j.“

„Gospodine Emilijo, Zagreb je daleko a situacija posebna. Mi želimo vas. Spremni smo vam platiti duplo višu satnicu od uobičajene, paušalno za najmanje stotinu radnih sati. S tim da bi nas veselilo da nam Dodola otkrijete i prije tog roka. No svakako ćemo vam platiti najmanje sto sati.“

„Sto sati po duploj satnici“, Mima zasvijetli.

„Ali samo ako nam otkrijete identitet Dodola“, zaključi viša inspektorica. „Treba li vam vremena za razmisliti o prijedlogu?“

Nekoliko minuta kasnije Mima i inspektor Babić stajali su pred zgradom prve policijske postaje. Niska bijela zgrada skrivala se iza razbuktanih grmova oleandra. Prskalice su zalijevale travnjak. Babić priđe mlazu iz prskalice, zagrabi nekoliko kapljica, pa si smoči potiljak.

„Neizdrživo. Idemo na pivo?“

„Viša inspektorica ti dopušta da piješ na dužnosti?“ Mima se smiješio.

„Vidi i sama da bih umro da nije hladnog piva. Umro bih na sastavne dijelove.“

Mima iz džepa izvuče mobitel, uključi zvuk i provjeri ima li novosti. Nije bilo poruka.

„Može.“

Sjeli su u kafić preko puta policijske postaje. Svaki automobil koji bi prošao ostavljao je težak smrad sumpora iza sebe. Nije bilo ni trunke vjetra da propuše zagušljivu atmosferu. Vrućina im se s asfalta odbijala direktno u lica. Babić se hladio cjenikom.

„Jučer smo priveli jednu što je ubila muža. Po cijele joj je dane prigovarao da gasi klimu i da štedi struju, a ona u klimakteriju, vruće joj je i pod klimom, a kamoli uz njegovu štednju. Susjedi zvali policiju, našli ga u frižideru.“

Babić nagne čašu i iskapi je do pola. „Od ove vrućine ćemo svi poludjeti.“

„Što je s tim slučajem, taj Dodola? Kako to da uključuju vanjskog u predmet, to nije normalna procedura, zar ne?“

„Ništa me ne pitaj, nisam na tom slučaju. Pojma nemam o čemu je tu riječ. Samo mi je viša inspektorica rekla da te pozovem.“

„Baš mene?“

„Baš.“

Mima ispije gutljaj piva. „Da te pitam nešto. Jesi li ikad čuo za crne tablice? Registarske oznake s crnom pozadinom i bijelim slovima.“

„Diplomatske?“

„Ne, ne, to su plave. Postoje zelene i žute od stranaca i vojske, ali crne?“

„Nikad čuo.“

„Hoćeš li mi provjeriti to?“ zamoli Mima.

„Ako platiš još jednu turu“, nasmije se Babić i iskapi pivo.