Mima i kvadratura duga | Želimir Periš

10. KAFKA

Probudio se u pet, ništa nije htio prepustiti slučaju. Plastičnu je bocu napunio vodom i bacio oko na policu s knjigama. Knjiga je savršeni paravan. Bit će čudak, ljudi će se osvrtati za njim, ali neće biti sumnjiv. To je vrijednost knjige. Da ponese novine, izgledao bi normalno prvih dvadeset minuta, ali bi nakon toga postao meta sumnjičavih pogleda. Nitko ne sjedi cijeli dan u parku i čita novine. S knjigama je druga stvar. Čudaci čitaju knjige uvijek i svuda, na takve se nitko ne obazire.

To mu je savršeno odgovaralo. Novine mrzi, a majka je ionako imala nešto knjiga na policama. Međutim, majka je imala samo ljubiće štampane prije četrdeset godina i tek pokoju lektiru koja se prodavala uz novine za nekoliko kuna. On je sve svoje knjige davno prodao na Maloj pijaci. Jednom kad je otkrio čudnovat komercijalni potencijal internetskog oglašavanja, sve knjige, staru odjeću, hrpu nepotrebnih gluposti koje je čitav život držao na policama uključujući i kolekciju stripova koju je cijelu mladost brižno skupljao – prodao je za fine novce. Fasciniralo ga je koliko su ljudi spremni platiti za stvari koje im ne trebaju. Kolekcionari su čudna svojta. Bio je sretan što se tako lako može odreći svojih materijalnih posjeda.

Odlučio se na Kafkin Proces koji se svojedobno prodavao uz neke dnevne novine za 19,90 kuna. Blijedo se sjećao filma i otprilike procijenio da to nije previše različito od svega što mu se ovih dana događa. Možda i nauči nešto iz te knjige. Ugurao ju je u džep hlača, uzeo bocu vode i krenuo. Prvo se popeo na vrh zgrade i provjerio dvorište sa svih strana. Nigdje nije bilo parkirano vozilo sa crnim tablicama. Zadovoljan siđe i krene prema parku.

Vani je dan već svanuo. Noćna hladnoća još se vukla ulicama i neočekivano osvježenje mu je izazvalo trnce po koži. Uživao je u hlađenju. Sve oko njega bilo je tiho i prazno, grad se još nije budio. Na ulici je presreo tek nekoliko automobila. Zora ga je oduševila svojim spokojem. Možda bi se češće trebao buditi ranije?

Odredište mu je bio mali park koji se smjestio u jednom kutu bivše kasarne. Nakon rasformiranja JNA s početka devedesetih mnoge su gradske kasarne postale neuređeni i zapušteni prostori, pa su, kao najjednostavnije rješenje, pretvoreni u priručne parkove. Trokutasti prostor, s dvije strane izoliran žbunjem iza kojega je trubilo i treptalo raskrižje, s treće omeđen dvorištem Vodovoda, bio je pomalo zaboravljen park, šipražjem skriven od života oko njega. Malen i nezanimljiv, predstavljao je savršeno mjesto za primopredaju droge.

Mima prvo ophoda dva kruga oko parka, uvjeri se da je još rano za slučajne promatrače pa izvadi mobitel da locira lokaciju paketa. GPS koordinate je ranije unio u mapu, sad se po njima jednostavno ravnao. Kad mu je mobitel potvrdio da je na dobrom mjestu, pogleda fotografiju. Na fotografiji se vidio kamen i pozadina zelene klupe. Paket se nalazio iza klupe, u maloj rupi iskopanoj u zemlji poklopljenoj kamenom. Proviri ispod kamena i ugleda paket. Smeđi kartonski smotuljak marihuane, pažljivo omotan ljepljivom trakom i uglavljen u rupu u zemlji čekao je svoju novu vlasnicu.

Mima ode na drugi kraj parka, sjedne na klupu i otvori knjigu. Slijedilo mu je čekanje.

Nakon što je otkrio da na Maloj pijaci postoji korisnica nadimka, čekalo ga je još nekoliko zadataka. Prvo, nije imao nikakvog dokaza da korisnica Male pijace ima ikakve veze s Dodolom koju je tražila viša inspektorica Enka. Drugo, i puno problematičnije, to što na Maloj pijaci postoji Dodola ne znači da mu je servirana na dlanu. Mala je pijaca dizajnirana tako da štiti privatnost svojih korisnika, i onih koji nude i onih koji potražuju usluge. Nikakvi osobni podaci ne spremaju se niti kontroliraju. Na Maloj pijaci svi su samo nadimci.

Ipak, ono što je Mala pijaca imala bili su podaci o svim transakcijama koje se na Pijaci događaju. Transakcije od kojih Jopa i on ubiru slatko-kiselih dva posto provizije.

Dodola se prijavila na Malu pijacu prije sedam mjeseci, taj datum je imao. Prva dva mjeseca nije imala nikakve narudžbe, a onda je počela redovno kupovati travu kod nekoliko različitih naručitelja, po nekoliko stotina kuna robe otprilike svaka dva tjedna. Kupovala je samo travu i kupovala ju je puno.

Kad bi njegova mrzovoljna kćer na Maloj pijaci kupovala travu, ostavila bi adresu prodavaču i on bi joj spakiranu marihuanu slao poštom. To je izuzetno rizičan način dostave, i za prodavača i za kupca, a dodatan je problem što podaci o adresi kupca ostaju u sustavu. Tako ju je Mima i prepoznao. Kupovala je travu, ostavljala svoju adresu prodavačima i onda bi ih prevarila i povukla uplatu Bitcoina. Klara se ponašala glupo.

Dodola je bila inteligentnija. Naručenu travu preuzimala je GPS dostavom, sustavom preuzimanja kupljene robe bez uključivanja trećih strana. Prodavač bi plaćenu robu sakrio na nekoj lokaciji u gradu i kupcu poslao fotografiju mjesta gdje je paket skriven i GPS koordinate lokacije na kojoj je fotografija snimljena. Kupac bi sam, u vrijeme koje mu odgovara, otišao na lokaciju i pronašao paket. Bio je to savršeno anoniman sustav predaje robe, bez pošte, bez posrednika, bez adresa, bez ikakvih kontakata prodavača i kupca.

Kad je pregledao Dodolinu povijest kupovina bilo mu je jasno da je samo pitanje dana kad će Dodola ponovo naručiti travu. Ta žena troši marihuanu stalno. Samo je trebao čekati. I dočekao je. Narudžbu je poslala i platila u petak ujutro. Naručila je dvjesto kuna marihuane kod prodavača kod kojeg je kupovala zadnjih nekoliko puta. Prodavač joj je u petak navečer na Pijaci ostavio poruku da je roba spakirana na starom mjestu. Mima je prolistao zapise prethodnih kupovina i našao GPS koordinate i fotografiju kamena iza klupe. Dalje je plan bio jednostavan: otići će u park, prerušiti se u čudaka koji na plus trideset pet u parku čita knjigu, i kad ona dođe po paket pratiti je – saznati tko je Dodola i je li to Dodola koju traži policija.

Treći put je počinjao desetu stranicu. Knjiga mu nikako nije išla, nakon svakog odlomka bi shvatio da mu misli lutaju i da ne zna što je pročitao, pa bi se vraćao unatrag do točke koje se sjeća, a koju je sve teže pronalazio. Po Jozefa K. su došla dva agenta i tu bi mu se u glavu već uvuklo njegovih dvoje agenata, pomalo sličnih, a dovoljno različitih od ovih Kafkinih. Ljudi u opeglanim jednobojnim košuljama. Ta ga je opeglanost plašila. Nije znao ni tko su ni što žele od njih. S Kršom je stvar bila barem malo prozirnija. Velika glava s puno krakova osjetila se ugroženom što na njegovu terenu netko prodaje drogu. Gospodar života i smrti, cijenjeni gradski poduzetnik nesumnjivo je imao i mrežu distribucije ilegalnih proizvoda. Mima nije znao čime se sve Krše bavi, a nije ni želio znati. Ali da se biznismen tog tipa smatra ugrožen paralelnim i tajnim sustavom slobodne trgovine u njegovom gradu – to je bilo razumljivo. Mala pijaca mu je stala na žulj.

Pogleda sat na mobitelu i shvati da je tu tek četrdeset pet minuta, a da je već odustao od knjige, popio svu vodu i da ga ta klupa nevjerojatno žulja. Postalo je vruće. Nisko sunce lagano je počelo demonstrirati svoju termičku moć, a rijetki borovi malog parka nisu ga dovoljno štitili od nje.

Igranje zasjede nije nimalo sličilo scenama iz američkih kriminalističkih filmova. Tamo bi se glavni junak dovezao u onim bezobrazno širokim američkim automobilima, udobno se zavalio u sjedalice obložene kožom, jeo krafne, pio kolu i u komforu čekao sumnjivca. Ova klupa je bila slična kožnatim sjedalicama koliko i Hrvatska Americi. Oguljene daske, izgrebene i zapišane, jedna puknuta pa se ne može ni sjesti kako treba, a sve toliko prašnjave jer ovdje nitko ne sjedi na klupi na mjestu predviđenom za sjedenje. Iz nekog razlika svi tu tek drže noge, a sjede na naslonu.

Parkom nitko nije prošao do devet sati, a i to je bio tek zalutali par nogu. Grad se počeo buditi tek negdje oko deset. Subotom grad živi drukčijim ritmom. Nema jutarnje žurbe i nitko nigdje ne kasni. Spava se dugo, a onda tromo i ležerno spušta do centra na kavu. Subotnja kava jedan je od svetih rituala života uz more.

Do jedanaest je sve pomalo živnulo. Mnogi pješaci kratili su put kroz park, no nijedan se nije ni osvrnuo na fotografiranu klupu i kamen iza nje. I Mima se ustao pa malo šetkao među stablima i oko njih, ne skidajući pogled s kamena.

Oko podne je već umirao od žeđi i dosade. Ponovo je pokušao s knjigom i ponovo odustao. Zrak je u parku bio težak i gust, nije bilo vjetra i među stablima kao da se uvukla sparina.

Oko jedan su se ljudi vraćali s kave iz centra, a onda je opet sve utihnulo. Dva sata, tri sata, nigdje nije bilo nikoga, grad je opet bio miran i tih kao u zoru, samo bez one blažene prohladnosti.

U četiri je odlučio odustati. Ili barem skočiti doma pod tuš i na ručak, pa se vratiti predvečer kad malo klone ova žega. Ako Dodola u međuvremenu pokupi paket, jebiga. Pokušat će sve ovo idući put. Danas više ne može. Boljela ga je kičma, boljeli su ga tabani. Desna noga mu je već neko vrijeme trnula kao da mu se zaštopala neka važna arterija. Bio je polumrtav, osušio se od žeđi, dehidriran, a istovremeno je bio posve mokar, potpuno znojan, nije više mogao. Na trenutak je i zakunjao, pa se trznuo i odmah otrčao provjeriti je li paket još tamo – bio je. Možda ga je vidjela? Možda se prestrašila i odlučila da ga neće sad uzeti? On je bio sve samo ne diskretan. Kako je vrućina rasla sve je manje glumio slučajnog čitatelja koji uživa u blagodatima oaze prirode usred grada, a sve više sličio na nervoznog histerika. Zagledavao se ljudima u lica, samo što ih nije pitao – jesi li ti Dodola?

U četiri i pol bacio je knjigu u kantu za smeće, pa poražen i iscijeđen krenuo kući. Na rubu parka mimoišao se s nekom plavušom s velikim psom, skoro su se sudarili ramenima u prolazu. Bio je previše umoran da bi bio pristojan, samo je tupo koračao pravo, maštajući o klimi koju majka navije do maksimuma. A onda se, gledajući lijevo i desno niz cestu koju se spremao prijeći, sjetio da se prije koju sekundu mimoišao s plavušom sa psom. Toliko je inertan bio njegov dehidriram mozak da mu plavuša nikako nije ulazila u fokus misli, no ipak je, okrećući se lijevo i desno, pogledajući ima li automobila na cesti koju će prijeći, bacio usputni pogled i iza leđa.

A tamo, iza zelene klupe, žena sa psom se saginjala i uzimala smeđi paketić iz rupe u zemlji.