Mima i kvadratura duga | Želimir Periš

15. MAŠA

Negdje među krovovima zvonici sviraju snimljene zvukove zvonjave. Šest je sati. Dan je još snažan, tek pomalo mračan od oblaka koji su se naslagali na horizontu i kroz koje se samo povremeno probije sunce, nedovoljno da ispuše tlak koji se nabio pod oblacima. Sparno je i svatko tko nije zaštićen umjetnom klimom ljepljiv je. Košulja prianja uz kožu, čelo je stalno pomalo vlažno, zrak, kao da je pregust za pluća, teško se udiše. Mima osjeća njegov smrad, to je ustajali miris asfalta pomiješan s vlastitim znojem. Pod pazusima su mu velike vlažne mrlje, srami ih se, ali nema ih kako sakriti. Preko puta njega sjedi Maša, suha i hladna.

„Sparina je nemoguća“, kaže Mima. Već deset minuta pokušava pokrenuti razgovor, naći temu na kojoj bi mogao izgraditi interes, bilo kakav kontakt ili vezu. Maša je štura i izgubljena. Na pitanja odgovara kratko i onda šuti.

„Da.“

„Lakše je bilo izdržati onu vrućinu. Od sunca se bar može pobjeći u hlad. Od sparine se nema gdje pobjeći.“

„Da.“ Kratko, direktno, hladno.

„Kiša bi nas spasila.“ Mima baca udicu. Dodola, božica kiše. Možda trzne. Možda štuje prastari kult prizivanja kiše, možda je zato izabrala taj nadimak. Možda se oda.

„Da“, kaže Maša jednako nezainteresirano.

Jasno mu je da je tu kavu prihvatila iz pristojnosti, da nadoknadi što je bio onako neugodno istjeran iz javnobilježničkog ureda. Mimi to nije bilo važno, veselio se prilici. Želio je situaciju koja bi ih približila, da se upoznaju, da je ispita, da pokrene neki razgovor i napokon potvrdi da je Maša Dodola koju policija traži, pa da je preda višoj inspektorici i pokupi svoje novce.

Sjede u kafiću koji je uzurpirao jedan od rijetkih gradskih parkova. Stolovi i stolice izbačeni su pod velike platane, tende s reklamama popularnih pića su razvučene gdje stabla nisu stvorila dovoljno hlada. Prolaznici, koji su u park došli tražiti utjehu od sparine moraju zaobilaziti stolove koji im blokiraju put. Konobari psuju kad ne mogu proći s poslužavnicima punim velikih makijata s čašom vode i pokojim preskupim koktelom. I kafić i park puni su ljudi. Kad nema sunca turisti ne idu na plažu, odluče taj dan iskoristiti za posjet gradu, diviti se njegovim starinama i posebnostima.

Mima i Maša sjede za stolom uz sam rub prolaza. Šute. Razgovor ne teče. A to je sve čemu se Mima nadao, malo razgovora za konačno razotkrivanje Dodole. Ili odustajanje od te ideje. Mimi je bilo jasno da Maša nije posve udovoljavala profilu osobe koju traži. Žena koja ne razumije elementarne stvari baratanja tehnologijom, koja koristi mobitel star deset godina – to nije mogla biti računalna kriminalka koja je provalila u sustav toliko tajan da ni policija ne zna što je. To je značilo da je njen nadimak na Maloj pijaci bila samo slučajnost, da je ulupao sve ove dane na potpuno pogrešnoj strani. Želio je završiti s ovom agonijom glumljenja detektiva. Suočit će je s baznim sustavom. Spomenut će joj ga i pažljivo pratiti njenu reakciju. Ako je iznenadi, ako joj kapak trzne – znači da je bila sjajna glumica.

„Mašo, što je bazni sustav?“

„Molim?“ rekla je Maša. Nije ga dobro čula ili ju je iznenadio? Nije znao. Mima nije znao procjenjivati ljude ni njihove reakcije. Nije bio stvoren za detektiva. Nije bio stvoren ni za šta.

„Bazni sustav.“ Promatrao joj je oči. Bile su mutne i blago izgubljene, kao i uvijek.

Maša stisne usne i podigne ramena. „Kao u pjesmi?“

„Kojoj pjesmi?“

„Onoj.“

„Ne znam kojoj.“

„S televizije.“

„O baznom sustavu?“

„Bude stalno.“ Maša pogleda u daljinu. Ovaj razgovor nije imalo smisla.

Mima provjeri mobitel. Nema poruka ni poziva. Sinoć, nakon napada, javio se Jopi. Složili su se da je to bio Medanić. Iako mu Mima nije jasno vidio lice, ono koliko je uspio vidjeti dok su ga odvlačili je izgledalo kao Medo diler. To je odlično, zaključio je Jopa. Jer, ako Medo diler sam reagira i zastrašuje, to je dobro, znači da sam pokušava riješiti svoje probleme. Da je poslao neka druga dva razbijača da te premlate to bi značilo da je organiziran u hijerarhiju u kojoj postoje ljudi za takve zadatke. A to je loše. Jedina hijerarhija koja u gradu postoji je u rukama Krše. Imaš sreće što Medanić nije njegov igrač, rekao je Jopa.

Mima se i nije osjećao kao da ima sreće. Cijeli je dan ležao na trbuhu, a i sad sjedi na rubu stolice. Otekli testisi su uglavnom splasnuli, ali i dalje ga je boljelo na dodir. S Medanićem si dobro prošao. Boj se onih koji su ga odvukli. I bojao se.

„Mirna, pišete li vi poeziju?“ obrati mu se Maša.

„Oh, molim te, obraćaj mi se sa – ti. Inače se osjećam kao stari jarac.“ Maša je mogla imati najviše tridesetak, nije bila starija od njega. I dalje ga je gledala čekajući odgovor.

„Mislim da bi svi trebali pisati poeziju.“

„Poeziju? Kakvu poeziju?“ upita Mima. Nije imao pojma o poeziji. Razgovor nije tekao u smjeru koji bi mu odgovarao. Pokuša još jednom s ciljanim temama.

„Dakle ne znaš ništa o baznom sustavu?“

„Jedino kroz poeziju možemo otkriti za što smo doista sposobni“, rekla je i pogledala ga u oči.

Mima je već vidio za što je ta uplakana i drhtava ženica bila sposobna. Vidio ju je kako ubija. Kamen je spljoštio glavu jadne džukele, krv joj je štrcnula po suknji, a ona je i dalje vikala na tog psa. Kad ju je pokušao pitati čiji je to pas, plačnih je očiju mijenjala temu. Plesala je na tankoj crti između tupila i histerije. Poezija je pristajala u tu sliku.

„Ima divnih pjesma“, rekla je izgubljeno.

Nije znao bi li potvrdio to ili negirao. Rekao je, valjda. Ona je počela izgovarati stihove. On je osjetio da će ga uskoro zaboljeti glava. A onda se iz njene torbe začuo zvuk Nokije. Iznenadila ga je njena reakcija na taj zvuk. Zatresla joj se brada. Znao je ljude koji psuju kad im zazvoni mobitel. Koja je sad pička materina, vikali bi, a onda bi se javili umiljatim glasom. Licemjerje s dvije strane zvona. Maša nije psovala, Maši se tresla brada.

Izvukla je mobitel iz torbe i preplašeno pogledala u njega. Lice joj je u trenu promijenilo emociju. Shvatio je da je prvi put vidi iskreno veselu.

„Šošota, pičkice moja nesuđena“, veselo je viknula u mobitel i transformirala se u neku drugu Mašu.

„Si stigao? U Zagreb? Kad stižeš dole? Joj, jedva čekam da me spasiš, sve sam zajebala“, izgovarala je u uređaj i nasmiješeno gledala prema tmurnom nebu. Mima je pristojno sklonio pogled, da se ne učini da je sluša, ali je pozorno pratio svaku njenu riječ. Možda je taj osobni razgovor s nekim prema kojem je potpuno otvorena i iskrena ono što će mu dati potrebne informacije.

„Kako je bilo?… Imaš li datum?… Tek!?… Jesi tužan?…

Izdržat ćeš. Nije to strašno.“

Nije uspijevao puno razlučiti iz tog razgovora. Pitanje je koliko uopće možemo saznati o nekome promatrajući ga na ulici, na radnom mjestu ili prisluškujući razgovor s trećom osobom. To, kako se čovjek odijeva, kakvu frizuru nosi, čak i kako se ponaša, kako diže obrve dok laže, kako mu trza usna dok mu se nešto sviđa; sve to nije nikakva garancija istine o nekoj osobi. Na internetu je stvar uvijek bila jednostavnija. Tamo je svatko ono što želi biti i onakav kakav se želi predstaviti ostalima. Svi su samo informacija koju su sami o sebi izložili. Nitko nema suze u očima. Posjedovati identitet na internetu nema taj imperativ istine. Zbog toga je internet, kad se sve zbroji i oduzme, iskrenije mjesto.

„Filip je dobro, nedostaješ mu. Jesi mu što kupio?“ govorila je Maša u mobitel. „Kupi mu!. Haha! Budalo!“

Znači izvan svoje uloge preplašene službenice u javnobilježničkom uredu, i histerične poezijoljubne psoubojice izvan radnog vremena, Maša ima još nekoga u životu. Možda partnera. Možda i dijete. To mu nije puno značilo. Mnogi ljudi imaju nekoga, to ih ne čini hakerima.

„Preksutra? Jedva čekam… Trebaš mi, znaš, sve mi crkava… je, ne mogu na internet uopće, nešto sam zeznula na laptopu… izdržat ću do preksutra… i printer na poslu. Bio je jedan tip popraviti.“ Maša naglo utiša i okrene se od Mime, bilo je očito da o njemu govori. Jedan joj je tip bio popraviti printer, kaže. U redu, on jest tip. Ali Maša, njegova Dodola, ne može na internet! Nešto je zeznula na laptopu. Kao Babić onomad, potpuno nemoćna u svijetu tehnoloških čuda. Kvragu, pomislio je Mima. Sad će krenuti bol iza čela. Stisnut će ga negdje u glavi, baš kao što tamni oblaci stišću ovaj jadni grad. Sav će mu taj jad nabiti pod nos. Danima se mota oko Maše, a ona ne zna ni spojiti se na internet. Koliko glup doista može biti? Osjetio je gorčinu u grlu.

„Sestra“, završi Maša razgovor i obrati se Mimi. „Bila je u Lisabonu. Puno putuje.“

Kava je završila dvadesetak minuta nakon što je počela. Petnaest minuta šutnje, malo besmislene diskusije o poeziji i dva gorka makijata. Mima je svog ispio do kraja tek zato jer mu je bilo žao tih deset kuna u mondenom kafiću. Izašli su iz parka i Mima se ponudio otpratiti je do trga. Ona nije ni negirala ni potvrdila, samo je hodala bez emocija, a on je nespretno koračao uz nju. Zašli su u ulicu prema trgu, a u ulici ih je dočekala pjesma.

Svatovi su blokirali prolaz. Stotine ljudi u kravatama i haljinama slijevalo se niz kamenu kalu i svi koji su se zatekli pred njima morali su se stisnuti uz rub da svatovi prođu. Ulice staroga centra grada su uske, no to nije ometalo slavljenike da se razmašu golemim barjacima na kojima su lepršali državni simboli Hrvatske i Vatikana. Za barjacima su balansirale prenašminkane žene koje su štiklama pokušavale izbjeći rupe među kamenim pločama, pridržavajući se za kavalire u košuljama i kravatama. Kavaliri su pjevali, a lica su im se crvenjela od alkohola, sparine i pjesme.

Da te mogu pismom zvati, ja bi piva život cili, harmonikaš je vodio pjesmu i s golemim smiješkom pogledavao svakog na ulici, i svata i slučajnog prolaznika, pjevajući baš njemu i sileći ga da zapjeva skupa s njim.

Mima je mrzio svatove, ali nije bilo načina da ih izbjegne, ni lijevo ni desno, naprijed ili nazad, morao se stisnuti uz rub ulice zajedno s Mašom i ostalim nesretnicima i pričekati da veseljaci prođu. Mrzio je tamburice, mandoline, harmonike, bilo koji oblik veselja koji je zazivao uživanje u jelu i piću, maslini, zrnu soli i vječnoj majci Dalmaciji, a najviše ono veselje koje je poput kuge pokušavalo zaraziti sve oko sebe.

Da se barem opet vrati vrime kad smo sritni bili, pjevali su uglas okruženi fotografima, snimateljima i sviračima. Mima se osvrnuo da pogleda koliko tih svatova ima i koliko će još ta muka trajati. U gužvi, desetak metara iza njega, baš kao i on, blokirani uz rub ulice, stajali su muškarac i žena u košuljama s motivima palmi i cvjetova. Mlađi muškarac i žena, na licima im je vidio crne naočale, na nogama sandale. Naježio se. Havajske košulje, one iste košulje koje je vidio na siluetama koje su odvukle Medu dilera iz njegovog ulaza. Jučer, dok su mu jaja bridjela poput električnih igračaka, a utroba mu se grčila, te je košulje vidio na tijelima svojih spasitelja. Agenti. Sjetio se agenata s kravatama, profesionalnih ubojica iz američkih serija. Nije li Jopa rekao da ih je primijetio samo zato što su imali kravate oko vrata? Nije li rekao da ih nikad ne bi uočio da su se obukli u košulje s palmama? Slušali su ih, očito su ih prisluškivali tu večer i tko zna kad još. Stalno su im za petama. I sad su tu, eno ih. Stajali su pritiješnjeni svatovima i pravili se da ga ne primjećuju.

Mima im je prišao. I dalje su ga ignorirali i čak se kiselo smješkali cirkusu koji je tekao ulicom. U njemu je počelo kuhati. Mima nije od onih koji se sukobljavaju. Mima nije ni od onih koji se suočavaju, ali imao je granice. Konstantni strah od praćenja, stalni pritisak sa svih strana, novci, dugovi, policija, a najviše strah od nepoznatog, nepoznatih ljudi i njihovih šarenih košulja – dogurao ga je do ruba. Prišao je muškarcu i mrko mu se obratio. Muškarac mu blago odgovori na stranom jeziku.

„Odgovaraj, tko ste i što hoćete od mene“, Mima ga gurne rukom u rame.

Muškarac se pravio da ga ne razumije. Digao je ruke u obrambeni položaj i govorio: „Nicht verstehe, nicht verstehe.“

„Ne glumi“, viknuo je Mima i unio mu se lice, „priznaj!“ Muškarac se mrštio na njegovo vikanje, ali žena u havajskoj košulji nije reagirala. Hladna lica uvukla je ruku u torbu koja joj je visjela na ramenu.

„Ostavi to!“ viknuo je na nju. Muškarac je iskoristio priliku i odgurnuo ga od sebe. Mima se spotakne o nekog svata. Svat opsuje i gurne ga natrag. Mima ugleda ženu kako izvlači nešto iz torbe. Skoči prema njoj i udari je po ruci. Muškarac u havajki gurne njega. Mima se namjesti i plasira precizan kroše muškarcu u lijevu stranu lica. Žena vrisne. Druga žena iz svatova vrisne. Muškarac se uhvati za lice, iz nosa mu je curila krv.

„Što to radiš?“ Maša je vrištala na njega.

„Drž’te ga!“ viknuo je netko.

Netko ga je uhvatio s leđa. Pjesma je prestala. Čvrsto ga je rukama obuhvatio oko prsiju, nije se mogao pomaknuti.

„Napao je čovjeka“, viknuo je glas iza njega.

Mima se pokuša izvući iz zagrljaja, ali nije išlo. Kako da pijanoj rulji objasni da su ovo dvoje prikriveni američki agenti? Tek tad ugleda dječja kolica pored nogu žene u havajskoj košulji. Žena se nagnula nad kolica i nešto govorila prema njima. Muškarac se još pridržavao za krvavi nos, a drugu ruku je naslonio ženi na rame. Kao da je tješi. Jebemu, pomislio je Mima. Jebemu, htio je i izreći, ali netko ga je udario šakom u trbuh.

„Lupež!“ čuo je glas.

„Napao je čovjeka“, ponovio je netko.

Nova šaka u trbuh i sad se previjao na tlu. Osjetio je cipelu u bubrezima. Iduća ga je pogodila pravo u testise. Zacrnjelo mu se. Bol je sjela na jučerašnju nesaniranu ozljedu. Osjetio je mučninu.

„Zovite policiju!“ poviknuo je ženski glas.

Pridigao se na noge i laktovima izborio izlaz iz gužve. Trčao je skačući iz ulice u ulicu, pokušavajući zamesti trag mogućem pratitelju, a svakim mu se korakom širila nova bol iz testisa. Na kraju je uskočio u jedan ulaz i zatvorio vrata iza sebe. Povratio je po kamenim pločicama. U daljini je mogao čuti pjesmu: A ja bi tija pismom ti prići, još ljubavi ima ka ulja u svići.