Mima i kvadratura duga | Želimir Periš

18. GOSPOĐA S KRAFNAMA I GOSPODIN S BOCAMA

Mima je mrzio more. Mrzio je Dalmaciju i sve njezine derivate, masline i maslinovo ulje, lavandu, cvrčke, kamen i sol i klapu koja o svemu tome pjeva. Mrzio je turiste, gužve koje su tri mjeseca godišnje stvarali po gradu i vlasnike apartmana i restorana koji su ih beskrupulozno cijedili. A izvorom svih tih gadosti smatrao je upravo more. More mu je bilo poput zatvora. Vizura koja je stalno bila prisutna, gdje god bio, što god radio, s jedne se strane uvijek plavila pučina. Naizgled otvoren prostor, a zapravo veliki prozirni zid, smjer u kojem se ne može. Želio je mogućnost bijega na sve četiri strane svijeta. Između mora i planine nije mogao disati.

„Rebus žeže“, šapnuo mu je Jopa na uho dok su hodali uz plažu. „Mali je pravi igrač, infiltrirao se.“

„Kršin haker?“

„Pametan je. Pravi haker, strpljiv i uporan.“

Jopa je sastanak dogovorio porukom:

Sstnk B. Pkrj rmp.

Rampa, prilaz u more za invalidne osobe na najfrekventnijoj gradskoj plaži, bila je prva instalacija koju je Krše otvorio u svojoj predizbornoj kampanji za gradsko vijeće prije nekoliko godina. Rampa je danas zatrpana šljunkom i pijeskom. Neupotrebljiva za prvotnu namjenu služi tek kao skakaonica za djecu.

Jer grad zaslužuje bolje bio je Kršin slogan na izborima. Vikao je protiv stranke koja je neometana već deset godina sjedila na čelu grada, predstavljao se kao lice stvari koje dolaze, uspješni poduzetnik i vizionar koji zna kako s vlasti skinuti stare i učmale. Ušao je u vijeće s nešto više od tisuću glasova i već sutradan koalirao s istim tim učmalima i postao jedan od njih. Jer grad zaslužuje isto.

„Otvorio je profil prodavača i sad se ponaša kao regularan dućan na Maloj pijaci. Primio je i nekoliko narudžbi, naizgled je sve regularno. Primi narudžbu pa ostvari neki kontakt s kupcem, objasni im da trenutno nema robe i slično. Povezuje se, ispipava teren, traži rupu, čeka priliku. Kažem ti, pravi je haker, kvalitetan, tako se radi“, Jopa je govorio ispod glasa.

Hodali su uz gradsku plažu koja je bila okružena redom tamarisa i uskom stazom koja ju je dijelila od ceste. Plaža je bila puna ljudi. Ispunili su zadnji kvadrat šljunka ručnicima na kojima su se nizale šarene torbe u kojima su bile nabacane kutijice s toplim voćem, rezervni kostimi za kupanje, zgužvani šareni časopisi i pokoja knjiga umrljana kremom za sunčanje. Sunce je sramežljivo provirivalo kroz oblake, ali to nikom nije smetalo. Agresivni u svojoj namjeri da iskoriste svaku zraku sunca sa svog preplaćenog godišnjeg odmora, tresli su se i uskakali u prohladno lipanjsko more.

„Ali locirao sam ga“, nastavio je Jopa. „Kako redovno brišem lažne profile na kojima se ne trguje, primijetio sam i ovoga koji puno komunicira s kupcima, a ništa ne prodaje. Malo me zaškakljalo pa sam pregledao mail s kojeg se prijavio. Pazi ovo, mail s kojeg se prijavio na Pijacu registriran je u istoj grupi IP adresa kao i mailovi s kojih nam je Rebus slao prijeteće poruke. Kužiš? Može biti slučajnost, ali nije. To je on.“

„Kakvu nam štetu može napraviti?“

„Ne može nam napraviti štetu, ali nije dobro da se mota tamo. Kad-tad će naletjeti na kakvu rupu.“

„Moramo je gasiti prije te rupe.“

„Gasit ćemo. Daj mi još par dana, imam još neke ideje za prebaciti novce.“ Jopa iz ruksaka izvuče plastičnu bocu bez oznaka i napije se iz nje. „Čim unovčim Bitcoine završavamo tu priču. Skripte sam već pripremio, čekaju na serveru. Samo se pokrenu i sve će pobrisati iza sebe, uključujući i same sebe. Neće ostati traga iza nas. Nitko se neće sjećati da je Mala pijaca ikad postojala.“

Prstom pokaže slobodan kvadrat pod jednim tamarisom i oboje se uvuku i sjednu ispod stabla. Plaža je bila savršeno mjesto za sastanak. Na njoj su se isticali svi koji nisu bili izgoreni od sunca ili mokri od mora. Jopa se krene skidati. Pod crnom majicom skrivao je blijedi ten.

„Dao je ponudu“, Jopa ga ozbiljno pogleda i prstima protrlja simbol šuškavog novca.

„Ponudu?“

„Ponudu.“

Dakle, ponudu. To je značilo tri godine upravljanja Malom pijacom. Konstantno vaganje moralnih odluka. Neprestano preispitivanje njihovih etičkih granica. Počeli su kao humanisti, u želji da stvore bolji svijet. Stvorili su mjesto za dilanje droge. Kao da im ta moralna degradacija nije bila dovoljna, iskušenja su se nastavljala. I sad, kad su bili spremni ugasiti sve, kad su imali plan i rok da napokon operu ruke od svega – ponovo ponuda. I to od Krše, simbola svega najgoreg. Kako bi se osjećao da svoj sofisticirani alat da u ruke takvom kriminalcu? Krše bi to sigurno zloupotrijebio. Ono što je danas intimno mjesto za razmjenu trave i vrlo rijetko nešto ozbiljnijih stvari, on bi lako pretvorio u globalni kriminalni marketplace. Uopće ne sumnja da bi Krše proširio tržište, Pijaca bi brzo prerasla granice grada i proširila se na cijelu državu, možda i šire, a o robi koja bi se tamo nudila ne usudi se ni razmišljati. Bi li mogao imati to na savjesti?

„Ako ne pristanemo?“

„Ništa nam ne može. Nitko ne zna tko smo. Ne možeš uhvatiti sjenu.“

„A havajske košulje koje nas prate?“

„Imam plan i za njih.“

„Plan?“

„Divan plan. Iskoristit ćemo internet, prebaciti bitku na naš teren. Tamo smo na svome. To je jedan trik koji sam pokupio iz filma. I to europskog, taj Ameri nisu gledali. Sredit ćemo ih. Daj mi dva dana i vidjet ćeš.“

„Jopa, mislim da oni nisu Amerikanci.“

Ispred njih prođe starija gospođa s pletenom košarom u ruci. „Krafne, krafne“, šaptala je kao da prodaje nešto ilegalno. Vjerojatno je i bilo ilegalno, nešto što je ispekla u kući i sad bez računa i poreza nudila turistima izgladnjelim od mora i sunca, ili barem – nedostatka sunca. Jopa izvuče deset kuna iz džepa i kupi krafnu. Kad mu je gospođa krenula dati ostatak – odbije. Krafnu pažljivo stavi na ručnik i pokrije salvetom.

„Idući tjedan svjedočim protiv Medanića“, kaže Mima.

„Izbjegni to. Pusti ga. Reci da nije bilo droge. Neka ide, ko ga jebe, još koji dan pa ionako više neće imati gdje prodavati svoje smeće.“

„Državni odvjetnik će biti sumnjičav.“

„Neka bude, ne može ti ništa. Još malo pa si slobodan čovjek.“ Jopa ga protrese za ramena. „Ha, Mima? Slobodan čovjek? Napokon! Nije li to divno?“

Za gospođom s krafnama vukao se čovjek s bocama. Nosio je dvije velike vreće za smeće dopola popunjene praznim plastičnim bocama. „Prazne boce?“ pitao je ljude na ručnicima. Mima primijeti da je u dugim hlačama i ofucanoj košulji dugih rukava. Na njegovu mobitelu prognoza vremena je pokazivala trideset šest stupnjeva. Trideset šest i oblačno. Tužan smajlić. Preporuka osjetljivima na meteorološke uvjete i srčanim bolesnicima da ne izlaze van, da se drže klimatiziranih prostora.

Čovjek se provuče između dva ručnika i izvuče jednu bocu iz torbe koja je stajala na šljunku. Otvori je, izlije sadržaj i stavi je u svoju vreću.

„Ukrao je bocu. Ukrao je punu bocu, jesi li vidio?“ kaže Mima.

Jopa izvuče svoju bocu iz ruksaka, izlije vodu na šljunak pa mahne čovjeku. Digne se, ode do njega i pruži mu je. Čovjek samo kimne glavom, uzme je i nastavi svojim putem.

„Reći ću ti nešto. Bez obzira na sve, sretan sam.“ Kaže Jopa. „Istina je da smo nekoliko dugih godina utukli u sve to, ali… ima ona neka poslovica: Ne znaš koliki potok možeš preskočiti dok ne zapališ most.“

„Nikad čuo.“

„Izmislio sam je“ Jopa se smijao. Nakon dugo vremena stvari su ponovo izgledale optimistično. Trebalo je izdržati još nekoliko dana i dobit će novu priliku za početi ispočetka. Pokopat će Malu pijacu i njene probleme skupa s njom. Iz njegovog će života nestati Rebusa i Krše. Jopa će se riješiti agenata. Otkazat će posao s Babićem i Enkom. Dolarima s Male pijace će pokrpati dugove. Oblaci kao da su se malo razmaknuli i sunce jače zasjalo.

„Idemo se kupati?“ pozove ga Jopa.

To ne. To bi ipak bilo previše.