Mima i kvadratura duga | Želimir Periš
20. DORICA
Akumulator 12V, 45Ah, oznaka D+, cijena 399,90 kn, najjeftiniji model u trgovini. Deset minuta trajalo je nagovaranje u kojem je Mima pokušavao privoljeti trgovca da mu montira taj akumulator u automobil. Trgovac nije pristajao, oni ne montiraju akumulatore, govorio je, ali ako baš inzistira može mu pomoći, no to će ga koštati sto kuna. Mima nije bio čovjek od cjenkanja. Gore od toga, Mima nije bio ni čovjek koji se zauzima za vlastita prava. Kad vidi da je pred njim netko s izgrađenim stavom, okreće se i odlazi. Samo ga je očaj gurao u desetominutnu raspravu s hladnokrvnim trgovcem.
Maloprije je jedva nagovorio klince iz dvorišta da mu poguraju Twinga dok ne upali. S pet stotina majčinih kuna u džepu dobio je i cijelu listu stvari koje je trebao riješiti, poplaćati i kupiti, a akumulator je bio tek prva stavka na vrhu te liste. Twingo je upalio i Mima je imao jednu vožnju do trgovine s auto opremom. Tamo će kupiti akumulator, zamoliti da mu ga montiraju i ići dalje rješavati ostale stavke liste. A sad je stajao pred bahatim prodavačem koji ga je ucjenjivao za sto kuna.
„Onda ga montirajte sami“, rekao je prodavač.
Mima nije volio automobile. Sa svojim je Twingom imao dogovor, ulijevat će mu gorivo i on će ga zauzvrat voziti po gradu. Nikakve emocije, nikakvi kožnati mjenjači i aerodinamični nastavci. Nikakve naljepnice s trepavicama i nikakvi antropomorfizmi, neće ga zvati imenom i neće se prema njemu ponašati kao prema osobi. Dovoljno mu je bilo što se stalno bavi ćudljivim računalima, nije se želio dodatno petljati i s vozećim limom. Posljedica tog stava bila je da Mima nije znao sam montirati akumulator.
Ponovo je poželio okrenuti se i otići, ali njegov je automobil ležao mrtav na parkiralištu baš te trgovine i ode li sad, nema načina da oživi to vozilo bez nekih novih troškova. Usred novog pokušaja izvlačenja samilosti iz bešćutnog trgovca mobitel mu se oglasio zvukom nove poruke.
„Dođi kod mene! Hitno je!“ pisalo je u Klarinoj poruci.
Stigao je do nje za deset minuta, koliko je trgovcu trebalo da mu oživi automobil i izbije zadnju kunu iz džepa. Parkirao je na nogostup gradske obilaznice uz koju je živjela. U dvorištu gdje se nalazio Klarin pljesnivi podrum stajalo je nekoliko ljudi. Stariji čovjek i žena s jedne strane, Klara s druge. Vidio je da plače. Među njima čovjek u kariranoj košulji, mahao je rukama prema jednima i drugima kao da koordinira nešto. U kutu dvorišta mala je djevojčica vozila trokolicu.
„Tatice“, viknula je Klara kad ga je vidjela.
„Ste vi gospon otac? Odlično, onda bumo ovo lako rešili“, rekao je muškarac u kariranoj košulji.
„Što se događa?“
„Gospodična Klara je spakirala svoje stvari i štela pobeć z apartmana a da ne podmiri štetu. A šteta je velka, bute vidli i sami.“
„Dvi iljade eura!“ viknula je starija gospođa.
„Nije istina!“ viknula je Klara. „Nisam htjela pobjeći!“
„Vi ste vlasnik?“ pitao je Mima čovjeka u košulji.
„Ne, ja sam sused. To su vlasnici“, čovjek pokaže na par. Muškarac je u rukama držao poveći ruksak. Mima je pretpostavio da je Klarin. Oteo joj je ruksak da je onemogući u bijegu. „A ono je moja Dorica“, pokaže na djevojčicu na trokolici. „Dorice, dušo, lepo pozdravi gospona.“ Dorica mahne Mimi i Mima joj uzvrati mahanjem. „Mi živimo tu prek.“
„Što se događa?“ upita Mima.
„Apartman je devastiran, a gospodična Klara je štela pobeć. Se su spotrli, strela božja vu njih pukla! Ja bum sad nazval policiju i nek oni reše stvar. Da naprave zapisnik i da se vidi koja je šteta.“
„Dvi iljade eura!“ viknula je starija gospođa. „A nije ni stanarinu platila dva miseca!“
„Nije istina!“ viknula je Klara.
„Odite, odite vnutra, da vidite i sami kak to zgleda.“
Mima pogleda Klaru, ona je gledala u tlo. Uđu u podrum. Jadni poluožbukani prostor bio je dno iznajmljivačke ponude grada i na samoj granici higijenskog minimuma, ali Klara ga je ipak održavala koliko-toliko pristojnim. Prostor u koji su sad uveli Mimu bio je nešto drugo.
Pod je bio prekriven perjem i komadima razbijenog posuđa. Krevet, stol i stolice bili su prevrnuti i razbacani po sobi. Madrac je ležao na sredini poda, kroz razrezanu stranu vidjeli su se federi. Hladnjak s Vučkom bio je prevrnut i vrata mu otrgnuta.
„Pogledajte vi to. Sve je spotrto.“
„Boš frižider njemački, to je vječno moglo radit“, dobaci vlasnik kuće koji je još u rukama držao Klarin ruksak.
„Što se dogodilo?“ pitao je Mima Klaru odvukavši je sa strane.
„Vodi me odavde. Vratit će se.“
„Tko?“
„Razbili su sve jutros.“
„Jesi li ti bila tu kad su došli?“
„Ne.“
„Tko je to bio?“
Klara je gledala u pod.
„Reci mi.“
„Kupila sam kokain…“
Kokain. Stalno je visio na korisničkom računu Allison, pratio kad će i koliko kokaina Klara naručiti. Pratio je što radi pitajući se je li to samo neka njena mušica ili mu kći stvarno planira dilati drogu. Svaki je dan kao anđeo zaštitnik buljio u dnevnik aktivnosti na Maloj pijaci, pokrivao joj dugove od trave i čekao novu narudžbu. Ali Allison nije ništa naručila. Pixiesi očito imaju još ženskih likova u pjesmama. Promaknula mu je. Kupila je. Sve je to bila njegova krivnja. Zato što nije bio u stanju komunicirati otvoreno s njom i zato što joj je pokrivao dugove učinio je da povjeruje da je sve tako jednostavno. Dva klika daleko od odgovornosti.
„Najpametneše bi bilo da zovemo policiju. Gospodična Klara je rekla da ni bila doma kad su dečki to spotrli, a ni gore ni bilo nikoga, bili su na polju, imaju paradajze gore prek obilaznice. Mi nismo niš čuli, prozori su nam na drugu stranu. Dorica, idi dušo skokni mi po telefon, pa ćemo svi skup lepo nazvati policiju.“
„Ne, nema potrebe. Riješit ćemo to bez policije. Ja ću nadoknaditi sve što je uništeno.“
„Dvi iljade eura!“ viknula je starija gospođa. „I dvisto za stanarine od maja!“
„Možda možemo to preciznije procijeniti. Čini mi se velika suma za malo starog namještaja“, kaže Mima.
Mrzio je cjenkanje. Danas nije bio njegov dan.
„Boš frižider njemački. To nema cijenu“, kaže vlasnik.
Stali su u krug u dvorištu kuće i cjenkali se. Dorica se vozila oko njih na trokolici. Tisuću, dvi iljade, tisuću i pol, dvi iljade, previše, premalo, ne može, mora.
Problem današnjeg društva je taj što se na sve mora nalijepiti neka cijena, neka vrijednost, broj koji tome daje važnost. I taj broj nikad nije objektivan, uvijek se navlači, povlači, rasteže preko granica, na svoju korist i na tuđu štetu. Mimi se sve to gadilo. Ionako nije imao novac s kojim je pregovarao. Završili su na tisuću i tristo eura u što su uključene i zaostale Klarine stanarine. Mima se obvezao platiti cjelokupni dug. Dok to ne učini, oni će zadržati njegovu osobnu iskaznicu i Twinga. Za garanciju da će se vratiti s novcima.
„Zajebali su te“, rekla mu je Klara nešto kasnije u taksiju. „Taj su krevet donijeli s otpada kad sam ja došla. To ne vrijedi pedeset kuna.“
„Što si mislila s tim kokainom?“
Ono što određuje roditelja je da bezuvjetno vjeruje svom djetetu, ili više od toga – da ga ne zanima je li to dijete krivo ili nije – samo želi učiniti najviše što može da ga spasi. A to spasenje često uključuje i vlastitu žrtvu. To je prava odlika roditelja – biti spreman bezuvjetno se žrtvovati za svoje dijete. Znači da se upravo ponašao kao roditelj. Nije to očekivao od sebe.
„Kako možeš biti tako glupa?“
Klara je gledala kroz prozor. Mima joj se približi i počne govoriti ispod glasa.
„Ako nešto uzmeš i ne platiš to je krađa.“
„Htjela sam platiti! Jadranko je sve isplanirao.“ Zvučala je kao djevojčica. Kako se uopće doveo u tu situaciju, da je ne zaustavi ranije, kad mu je prvi put spomenula kokain? Valjda tad još nije bio roditelj.
„Tko je Jadranko?“
„Jadranko Menas.“
„Tko je Jadranko Menas?“
„Menadžer u zadruzi, u ŠKZ-u. On je sve isplanirao. Tamo svi troše kokain kao ludi. I plaćaju bijesno. Ja sam mogla nabaviti, on im je mogao prodati.“
Taksist ih je gledao u retrovizoru. Mima se još više približio Klari i govorio joj direktno u uho.
„To se ne radi. Kokain se ne prodaje na dug. Ništa se ne prodaje na dug. Dug te pretvori u roba. Svaku kunu koju duguješ isplatiš u danima od života“, šapne joj.
„Platila bih. Čim Jadranko proda. Prodaje za tri puta veću cijenu.“
„Ne smiješ vjerovati takvim likovima.“
„On je menadžer, upravlja fondovima u zadruzi, zna sve o prodaji. Fin je čovjek, sa svima dobar.“
„Kako možeš biti toliko naivna? Baš su takvi najgori od svih ljudi. Ti što su fini i uvijek nasmiješeni imaju najviše za sakriti. Kako možeš biti tako glupa i naivna?!“
„Ti si glup što nemaš pojma kako se živi! Ne može se živjeti bez novca!“
„Ti si glupa što misliš da je novac rješenje! Novac košta više nego što vrijedi!“
Klara spusti pogled. Mima se iznenadi. Shvati da je upravo prvi put vikao na vlastitu kćer.
„Oprosti. Nisam htio vikati na tebe.“
Nikad prije nije povisio glas na nju. Valjda je i to odlika roditelja, da se deru na djecu. Osjetio je da postaje pravi otac. Možda je to znak prekidanja njihove povijesti nedostajućih očeva. Je li moguće da Klari neće biti otac kojeg i sam nije imao? Može li se ta uloga preokrenuti? Ova je svađa bila prva iskrena komunikacija koju su imali. Nije znao koju emociju to u njemu budi, ali bio je svjestan da ga sve to košta. Koliko?
„Koliko si kupila?“ pitao ju je.
„Dvije tisuće.“
„Kuna?“
„Eura.“
Eto cijene očinstva. Dvije tisuće eura za drogu, plus tisuću i tristo eura stanarine. Tri i tristo. Zar se na baš svaku stvar može staviti cijena? Osjetio je gađenje. Oko njega se formirao nerješiv čvor. Bio je spreman za bijeg. Okrenuti se i pobjeći. Gordijski čvor rješava se tako da ga izbjegneš.
Taksi je skrenuo prema moru.
„Gdje idemo? Zar me ne vodiš kod sebe?“ pitala je Klara shvativši da nisu u kvartu betona i sivila, već pošišanih palmi i rukom klesanih kamenih zidova.
„Ne. Tamo nije sigurno?“ Agenti s cvjetnim uzorcima i crne registarske pločice, policija koja zna svaki njegov korak i dileri koji ga zaskaču u ulazu. Želio je držati Klaru dalje od toga.
„Kako nije sigurno?“
„Odvest ću te na drugo mjesto.“
„Tatice, kako nije sigurno? Čime se ti baviš?“
Taksi ih je ostavio ulicu ispod vile skvotera Adrijana. Klara je platila i osvrnula se.
„Ovdje je divno.“
„Dođi“, poveo ju je kroz uski prolaz između dvije ograde. Pojavili su se uz južni zid Adrijanove vile. Zid je visok dva metra i Mima nije mogao poviriti preko njega, ali mu se činilo da čuje glazbu. Dao joj je znak da ga pričeka tu pa napravio krug oko zdanja. Na jednom se mjestu uspeo na zelenu kantu za smeće i jasno vidio cijeli vrt. Žena u roza kupaćem kostimu ležala je na ležaljki između lavande i smrike i čitala knjigu. Pokraj ležaljke stajao je stolić i na njemu velika čaša sa žutim pićem i malim suncobranom. Staklena vrata terase bila su širom otvorena i iznutra je dopirala opuštajuća glazba. Spustio se sa smeća i vratio Klari.
„Tu idemo?“ pitala je.
„Ne. Pogriješio sam.“
Dohvatio je mobitel i poslao Jopi poruku:
Gdj j skvtr drjn? Vlsnc s vrtl.
Dok je čekao odgovor pogledavao je prema gradu. Tamni oblaci nadvili su se nad stare zvonike. Nad otocima je bljeskalo. Čuo je zvuk groma. Sprema se nevera. Napokon će pljusnuti i završiti s ovim mračnim danima i nepodnošljivom sparinom. Nikad mu lipanj nije bilo toliko težak. Nikad nije toliko teško disao i nikad mu toliko opakih ljudi nije disalo za vratom.
Mobitel se oglasio:
Dđi str sprd ml vjćnc. 22:00
– stigla mu je poruka s Jopinog broja. Dođi sutra ispred male vijećnice. Jopa šalje poruke sa svog mobitela jedino kad nema internet pri ruci, inače koristi neki od besplatnih SMS servisa. To nije uobičajeno, ali događalo se. Nije ga posebno iznenadilo ni novo nešifrirano mjesto sastanka. I to se znalo dogoditi. Ali Jopa u poruci nikad nije upisao samoglasnik. U daljini je ponovo zagrmilo, a on je osjetio bol u čelu. Mrak s neba mu se selio iza sljepoočnica. Dđi, pisalo je u poruci. Dđi, vrištao je mrak.
Sadržaj
1. Državni odvjetnik2. Jopa
3. Klara
4. Viša inspektorica Enka
5. Dodola
6. Medo diler
7. Petra
8. Majka
9. Agenti
10. Kafka
11. Maks
12. Krše
13. Javni bilježnik Ilko Bastioni
14. Skvoter Adrijan
15. Maša
16. Emilijo
17. Susjed Miro
18. Gospođa s krafnama i gospodin s bocama
19. Margareta Maržić, prof. mat.
20. Dorica
21. Hrvoje Medanić
22. Jopa Relković
23. Taksist Joakim
24. Dijana
25. Propovjednik sedam jedan
26. Branimir
27. Filip
28. Jadranko Menas
29. Bankari
30. Rebus
31. Gusići
32. Luka
Impresum