Mima i kvadratura duga | Želimir Periš

25. PROPOVJEDNIK SEDAM JEDAN

 

Kiša je već drugi dan žestoko udarala po gradskim pločnicima. Mima je gazio ulicama preskačući lokve i izbjegavajući grupe turista koji su, bez obzira na pljusak, precizno gazili zacrtanim planovima. Dok ima barem malo šanse za kupanje, turisti će svoje dane trošiti na plažama, čim ih vrijeme otjera iz mora, slijevaju se u grad i, odlučni u svojoj namjeri da što više iskoriste skupo plaćeno ljetovanje, redom napadaju gradske muzeje i ostale znamenitosti.

Grad od nekoliko tisuća godina povijesti nudio im ih je mnogo. Tu su staze koje su utrli još stari Iliri. Tamo su rimski temelji, kameni na kojima su vestalske djevice prale svoje bijele trbuhe. Na rivi su utvrde koje je sam Bizant gradio i samostani gdje su se prepisivale važne knjige. Oko cijelog su grada mletačke zidine, svaki kut ima neku svoju priču, a na brdu iznad grada svoje je ostavila austrijska artiljerija, tu su goleme topove doveli i njima čuvali kanal od Rusa i Engleza. Posvuda su razbacani talijanski bunkeri, kuće u kojima su se rađali narodni heroji i odmarališta kombinata iz Vojvodine. Kao da grad ima samo ono što je nekad bilo, nema čega ima sad.

Ovdje svi vole svoju povijest. Baština koju su zadužili čini ih ponosnima i važnima. Guraju se ovim ulicama i Japanci i Amerikanci, Nijemci i Australci, i svi nude svoje yene i dolare da osjete barem malo težinu naših tisućljeća. Ali nisu Rimljani i Mlečani jedina povijest ovog grada. U povijesti ovih ulica su i devedesete kad su granate padale kao danas kiša, kad su djeca drhtala u skloništima. U povijesti je i dvadeset posto raseljenih građana, popis prezimena otjeranih nepodobnih obitelji. Povijest je i privatizacija koja je snažnije od granate razorila baš svaku gradsku tvornicu i baš svako od desetina tisuća radnih mjesta ovog grada. Smrt, laž, pljačka i korupcija, sve je to povijest ovog grada, samo će za nju trebati proći još malo vremena prije nego što postane informacija na turističkim letcima, prije nego netko nacrta križić na turističkim kartama.

Mima je do dogovorenog kafića stigao mokrih nogu. Pod tendom ispred ulaza se, skrivajući od kiše, stiskalo desetak japanskih turista. Mima je otresao kišobran, naslonio ga uz vrata i ušao. Mala prostorija imala je šank i nekoliko stolova. Za jednim je intimno čavrljao neki zaljubljeni par. Za drugim je sama sjedila Dijana. Kad ga je vidjela, nasmiješila se. Pokušao je procijeniti taj smiješak. Smiješi li mu se saveznica ili neprijateljica? Koliko je on znao ona je opasna međunarodna teroristkinja koju traži i policija i posebni značaji, no, taj ga je smiješak držao u nadi da je na njegovoj strani. Nazvala ga je sinoć i predstavila se. Rekla je, hajde da završimo ovo igranje skrivača. Ja sam na tvojoj strani.

„Kad si saznala da te tražim?“ pitao je nadajući se da ne riskira otvorivši karte na stol.

„Stalno me traže. Ali obično negativci.“

„Kako znaš da ja nisam negativac?“

„Vjerujem tvojoj mami. Mama te jako hvali.“

Naručili su po pivo. Kucnuli se i otpili. Djelovala je veselo, zračila mirom, ako nije bila iskrena bila je dobra glumica.

„Moj prijatelj je stradao zbog tebe.“ Kako je točno stradao Jopa? Mima nije znao. Rekao je da ima savršen plan kojim će srediti agente i onda nestao. Sljedeći put ga je vidio na onom prozoru. Jopin laptop je ostao negdje kod skvotera Adrijana kojeg nije ni čuo ni vidio otad. Jutros se motao oko bolnice, razmišljajući hoće li proviriti u odjel u kojem Jopa leži, ali bilo ga je strah ući. Bio je siguran da ga agenti čekaju tamo.

„Znam. Vidjela sam vijest o zapaljenom čovjeku. Sutradan mi je Mirta rekla da bježite od Klarinih dilera. To mi se nije činilo vjerojatnim. Zbrojila sam dva i dva i shvatila da bježite od bankara.“

„Bankara?“

„Agenata koji su te pratili.“

„Oni su bankari?“

„Ne znam što su, ali znam tko ih šalje.“ Uozbiljila se i nagnula prema njemu. Strijeljala ga je svojim plavim očima i taj mu je pogled budio neugodu. „Oni su ubojice. Dobro je što ste pobjegli. Morate se pritajiti dok ih ne sredimo.“

Rekla je – mi. Dok ih mi ne sredimo. U noćima kad je teško uspijevao zaspati vrtio se po krevetu zamišljajući kako će napokon pronaći tu Dodolu, keširati je na račun policijske uprave i riješiti sve probleme u životu. Nikad nije očekivao da će to biti stvarna osoba s kojom će piti pivo. Još manje osoba koja će reći – mi ćemo ih srediti.

„Dodola…“ počne Mima. „Dijana… ne znam ni kako da te zovem.“

„Svejedno je. Mijenjam ime dvaput mjesečno, prestala sam se odazivati na bilo koje. Zovi me kako ti se sviđa.“

„Zvat ću te Dodola.“

„Može.“

„Dodola, što je bazni sustav?“

„Drago mi je da si shvatio što se događa.“ Dodola se nasmiješi. „Treba mi pomoć, Mima. Više to nisam mogla sama.“

Mimi je bilo jasno da mu ništa nije jasno.

„Molim te, polako. Ispočetka. Što je bazni sustav?“

U očima joj je vidio žar. Kao da je dugo čekala da je netko baš to pita. Govorila je brzo i bez prekida, kao zaljubljeni ljubavnik kada opisuje objekt svoje zaluđenosti.

„Bazni sustav je zlo. Veliko, iskonsko, elementarno zlo. Znaš klaonice? Znaš one ljude što rade na utovaru stoke u pogon, oni što nose bijele pregače pune mrlja od krvi? Krvavi kontrolori. Znaš kako imaju one tablice u svojim rukama s prljavim noktima? U tim tablicama piše sve: kad je svinja rođena, koliko je teška, koje je sorte, što jede, koji žig ima na uhu i kojeg će dana umrijeti. Te svinje – to smo mi. Te tablice – to je bazni sustav.“

Izvadi vrećicu duhana i počne motati cigaretu. „Sve banke lokalno, između vlastitih zidova, vode podatke o svojim korisnicima. Svaka za sebe ima programe i baze u koje to upisuje. Bilježe stanje računa, kredite, dugove, kartice, mirovine, još dugova, naloge, planove otplate, štednje, investicije, osiguranja… sve informacije koje banke vode o svojim klijentima. Svaka ima svoj program za evidenciju tih stvari. Međutim, ono što nigdje nećeš čuti je da sve banke podatke o svojim klijentima vuku iz središnjeg sustava. Jedna jedinstvena baza podataka koja je u temelju svih ostalih. U kojoj pišu sve osnovne stvari o svim korisnica računa. I ne samo osnovne stvari. Ono što tamo piše protivi se razumu.“

„Što tamo piše?“

„Sve.“

Na radiju je svirao šlager. Davno umrli pjevač pjevao je kako ljubav prođe teže nego život. Mima se osvrne. Zaljubljeni par još je tiho šaptao jedno drugom na uho, konobar je brisao čaše, vani su se Japanci još gurali pod tendom, a unutra je sjedio on i slušao neke nove teorije zavjere. Mimin problem je bio što nije vjerovao, ili još gore, nije mario za sve te strašne priče koje objašnjavaju svijet kao da njime upravljaju neke tajne sile, pa bile one i banke. Ali ovu je ženu hvatala policija. Ona je znala tko je povrijedio Jopu. Trebao je njenu pomoć.

„Vidiš, bankama je stalo do toga da znaju što više o tebi. To su im važni fiskalni podaci. Sve informacije o tebi njima znače potencijalni profit. Kad ti daju kredit moraju znati koliko ćeš živjeti, koliko si zdrav, koliko si bolestan, koliko imaš rodbine i prijatelja – potencijalnih jamaca, koliko imaš djece koja će moći nastaviti plaćati tvoj dug. Sve to piše u baznom sustavu. To je ultimativni katalog ljudskih života. Tamo piše što jedeš, kakvim se hobijima baviš, koliko ljubavnica imaš. Tamo piše i kad ćeš umrijeti, Mima. Uzimaju sve te podatke pa računaju koliko ti je još ostalo. Banke vole znati što više o svojim klijentima. A da bi uspješno plasirali tridesetogodišnje kredite posebno im je koristan datum smrti. Ima toga i u Bibliji.“ Dodola izvuče mobitel i prolista nekoliko ekrana dok ne nađe što je tražila. „Propovjednik sedam-jedan: Bolji je dobar glas nego skupocjeno ulje, i smrtni dan nego dan rođenja. Prava bankarska.“

„Zašto ubojice? Zašto tebe hvataju?“

Nekad, prije svega ovoga, Dodola je radila u banci. Programirala je u razvojnom odjelu u kojem su se uglavnom bavili održavanjem net-banking sučelja. Dosadan posao, bez puno izazova, no u malom gradu ni ne postoji poseban izbor poslova za informatičare, radiš što se nudi.

Zanimljivosti su počele kad je na Županiji predala zahtjev za promjenom nekih osobnih podataka. Kojih osobnih podataka, prekinuo ju je Mima, ali ona je samo odmahnula rukom, nekih, rekla je, ostanimo na nekih. Dakle, na Županiji je stvar prošla bezbolno, međutim, idući mjesec su je zvali iz kadrovske službe. Zbog promjene osobnih podataka izračunat joj je krivi koeficijent plaće. To je bilo vrlo zanimljivo. Banka je imala mehanizam zaštite od mogućih gubitaka putem neočekivano povišenih iznosa osobnih dohodaka. Algoritam za obradu plaća analizira sve osobne dohotke zaposlenika i ako vidi da su povišeni u odnosu na prethodno razdoblje, upućuje ih na ručnu provjeru. Pazi ti to. Vrlo zanimljivo. Otišla je u kadrovsku i tamo su joj rekli da postoji diskrepancija između njenih osobnih podataka u registru zaposlenika i u baznom sustavu, to je uzrok pogreške. Tad je prvi put čula za bazni sustav.

„Kakve veze imaju tvoji osobni podaci s koeficijentom plaće?“ pitao je Mima.

„Legalizirana mizoginija. Ne prekidaj, slušaj dalje.“

Kako je bila zaposlenica banke a pritom još i programer, poslali su je da sama ode u podrum, u sobu minus stotinu i dva, i tamo prijavi promjenu, jer će brže ići nego da oni sad to guraju kroz papire. Soba minus stotinu i dva, još se sjeća broja. Vrlo indikativno, negativna soba. U njoj je radio jedan čiča od šezdeset pet godina i jedina zadaća bila mu je baviti se naslijeđenim sustavima, prastarim komadima računalne opreme, starim centralama i sličnim tehničkim zaostavštinama među koje spada i, pogodio si, bazni sustav. Sve promjene koje nisu u bazni sustav išle automatski on je morao unijeti ručno. Nije ga puno bilo briga o čemu se tu radi, jedino mu je stalo do toga da odradi što se od njega traži. Pokazala je interes za njegov trud i sažalila se nad hrpom zahtjeva i količinom posla koji mu je svakodnevno stizao i sprijateljili su se. Gurala je nos u svašta, zanimljiva joj je bila ta ideja sustava kojem su sve banke odgovorne pa je, dok bi je čiča ostavio samu u prostoriji, kopala po protokolima. Tad je prvi put vidjela podatke koje sadrži bazni sustav.

„Mirna, ne mogu ti opisati svoj šok kad sam shvatila što tamo piše“, rekla je. „Svaki čovjek koji je ikada u životu otvorio bankovni račun evidentiran je u baznom sustavu. Bazni sustav zna sve o njemu. Informacije za koje ne bi vjerovao da mogu biti zapisane, zapisane su tamo. Bilo je to kao spoznati boga, sudbinu, karmu, sva božanska prosvjetljenja slila su se u jedan trenutak spoznaje Apsoluta.“

„Bazni sustav je bog?“ pitao je Mima s podignutom obrvom.

„Mogao bi biti“, odgovorila mu je.

Bazni sustav je, barem u obliku u kojem ga je ona vidjela, baza podataka negdje iz šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, kad su nastajale prve baze. Protokoli kojima se podaci šalju i primaju, tehnološki spadaju u pretpotopnu informatiku, a prilično je jasno da negdje tamo gdje se sve to nalazi postoji još koji sloj sustava. Čiča joj je ukazao na još neke detalje koji ukazuju da je sve to osmišljeno davno prije informatičkog doba. On je procijenio da su temelji toga udareni davno prije, ali stari nije bio od onih koji bi preduboko gurali nos. Zato ona jest.

Poslala je zahtjev za premještaj iz odjela u kojem je radila u sobu minus stotinu i dva. Čiča se založio za nju, tražio je pomoć jer nije mogao opsluživati sve zahtjeve i odobrili su mu je. Radila je u tom podrumu dva mjeseca. Dva mjeseca je kopala put do baznog sustava. Otkrila je kako čitati iz njega. Kad je prvi put upisala nešto otkrili su da imaju krticu. Čiča je umro isto jutro. Pronašla ga je kako čita novine na wc-školjci. Naivnima je moglo izgledati kao da ga je izdalo srce. Pobjegla je u zadnji tren. Bježi od onda.

„Kako? Kako uspijevaš bježati?“

„Pobrisala sam sve iza sebe. Ne znaju više tko sam. To je prednost baznog sustava, kad tamo promijeniš ime više ne znaju tko si.“

„Promijenila si svoje podatke?“

„I nestala. Što se njih tiče, mi smo ono što je upisano u baznom sustavu. Svi se drugi sustavi osvježavaju iz njega. Policija, zdravstvo, osiguranja, svi.“

„Samo malo, kako to? Državne baze podataka ažuriraju se iz bankovnih?“

Nasmijala se. „Pa gdje ti živiš, Mima? Gledaš li ti uopće vijesti?“