Mima i kvadratura duga | Želimir Periš

27. FILIP

Kiša nikad nije prestala padati, samo bi nekad malo usporila, kapi bi se razrijedile pa se činilo da se istrošila i izgubila moć i samo što ne prestane, a ona bi onda opet skupila snagu i nastavila. Tlo nije moglo primiti toliko vode s neba. Kanalizacije su se prepunile, šahtovi odbijali poslušnost. Novoizgrađeni sustav kolektora koji je trebao riješiti problem odvodnje gradskih govana privremeno se morao isključiti zbog prevelike količine vode. Javnost se opet pitala gdje je točno otišlo dvjesto milijuna koje je grad ulupao u infrastrukturu, kad prvi malo veći pljusak natjera govna da plivaju po ulici.

„Znaš, Maša je krhka. Prva malo veća stvar je slomi. Vrlo je osjetljiva i labilna.“ Dodola je govorila sporo, pažljivo dozirajući ritam i trudeći se da u potpunosti dobije Miminu pažnju. Stajali su u odjelu s vinima najvećeg gradskog supermarketa i birali poklon za odlazak u goste.

„Iza sebe ima povijest pogrešnih izbora. I uvijek je u strahu od novog. Taj je strah često paralizira. Znaš da stalno puši travu. Svaki dan. Kaže da ne može bez toga, obuzme je malodušnost pa plače.“

Izabrala je butelju bijelog od sto četrdeset kuna. Bilo je to najskuplje vino na polici.

„Hoće li ovo biti dobro?“ osmjehnula mu se s bocom u ruci. Slegnuo je ramenima. Nije imao pojma otkud joj toliko novca. Osim kad je pričala o baznom sustavu, nikad nije pričala o sebi. Nije znao ni što radi. Tek je nagađao – programirala je, nekad je radila u banci, često je na putu. Radila je dakle neki od onih njemu neuhvatljivih poslova informatičkog doba s debelim satnicama i radom od kuće za kakve strane naručitelje.

„Zato sam joj ostavila pristup na Pijacu, da ima gdje doći do trave dok sam ja na putu.“

I to je bila prva i jedina Dodolina pogreška. Ostavila je svoj korisnički račun s Male pijace Maši na korištenje, a zanemarila da je isto korisničko ime koristila kad je ranije pokušavala pristupiti baznom sustavu. Banka je povezala konce. Htjeli su korisnika koji koristi ime Dodola i znali su da takav postoji na Maloj pijaci. Znali su sve o Maloj pijaci, očito su imali čist uvid u sve podatke, uključujući i identitete ljudi koji je vode. Jedino što nisu znali je Dodolin stvarni identitet. Nametnuli su se policiji, stisnuli su Enku. Očekivali su da će ih Mima dovesti do nje. Bili su spremni i za trenutak kad ih dovede. Poslali su ubojice za njim. I skoro bi uspjeli da je na Maloj pijaci doista kupovala prava Dodola, a ne njezina luda sestra.

„Ono što si napravio… Razumijem da si mislio da je to ispravno. Ilko je imao svojih problema i pokušao ih riješiti na krivi način. Dobro je da si ga prijavio policiji. Mašu je to ipak jako potreslo. Zamjerala ti je.“

S bocom vina krenuli su prema odjelu s igračkama. Dodola je s polica skidala kutije s raznim priručnim dječjim laboratorijima, mikroskopom ili sam-svoj-znanstvenik paketima. Na kraju se zaustavila na polici s kockicama za slaganje. Izvukla je kutiju na kojoj je bila složena stilizirana banka od kockica. Dva lopova bježala su s plijenom, zlatnim štangama i zelenim novcima, a dva policajca jurila za njima.

„Indikativno, zar ne? Policija štiti banke.“

„Policija lovi lopove.“

„Policija ne lovi sve lopove, Branimire. Samo male.“ Bockala ga je novim imenom. Izgovarala ga je pretjerano naglašavajući r. Ipak, to nije bilo ruganje.

Za tristo kuna kupila je laboratorij za proučavanje sunčeve energije. Vani je još pljuštalo. Pretrčali su cestu tijelom skrivajući poklone zamotane u sjajni papir. Maša je živjela odmah preko puta supermarketa. Vlakić pisalo je na vratima.

„Kako hoćeš da se ponašam?“ pitao ju je. Ona je inzistirala na ovom susretu, a on se pomirio da će odraditi to. Rekla je, ako žele biti suborci u ratu protiv banaka moraju raščistiti obiteljske odnose. Ona je s njegovom majkom bila u sjajnim odnosima. On bi s njezinom sestrom mogao biti bar u normalnim. Podigla je po dva prsta dok je izgovarala – normalnim – simulirajući navodnike, pokazujući valjda tako da je standard za normalnost nategnuta mjera.

Prešutio je komentirati da je njen odličan odnos s njegovom majkom samo posljedica Dodolinog plana da mu se približi. Kad joj je Maša jednom prilikom rekla da je bila na kavi s nekim tipom koji ju je stalno nešto ispitivao i pitao za nekakav bazni sustav, Dodoli se upalio alarm. Iskoristila je njegovu majku da ga provjeri i da mu se, na kraju, približi.

„Samo budi pokoran. Zbog tebe joj je dečko u policiji. Možda će reagirati, a možda je prešla preko toga. Maša je ponekad sklona racionalizirati na neočekivane načine, posebno svoje romantične veze.“

Dodola je na ljepši način pokušavala reći da je Maša luda. Jer nazvati romantičnom vezom odnos sa šefom koji je uhodi, maltretira i praktički siluje pred skrivenim kamerama, znači jako fleksibilan pojam romantike.

Dodola pozvoni dva puta kratko, dva puta dugo. Otvorio im je čupavi dječak, mogao je imati tri ili četiri godine.

„Dodo!“ uzviknuo je dječak oduševljeno. „Mama, mama, stigao je ujo Dodo!“ vikao je prema unutrašnjosti stana.

„Ujo?“ šapnuo je Mima. „Ujo Dodo?“

„Imam nešto za tebe“, Dodola pruži paket dječaku. Dječaku su oči zablistale od sreće.

„Filipe, ovo je Mima. Mima, ovo je Filip“, upozna ih. Filip Mimi pristojno pruži ruku i oni se međusobno rukuju.

Pred vrata stigne i Maša. Bila je odjevena u šarenu haljinu a u kosi je imala plastični cvijet. Smiješila se od uha do uha, osmijeh joj je izgledao poput grča koji joj je zaledio obraze. Vjerojatno je i sad napušena, pomisli Mima.

„Gospodine Mima, jako mi je drago da vas vidim“, rekla mu je rastežući taj umjetni smiješak preko granica ugodnog.

„Ovo je za tebe, Mašo“, kaže on i pruži joj umotanu bocu. I on se pokuša nasmiješiti na isti način. Rastegnuo je obraze i pokazao bijele zube. Kao na kakvoj reklami.