Mima i kvadratura duga | Želimir Periš

30. REBUS

„Hajde“, rekla je Dodola.

Mima i Dodola sjedili su na podu Mimine sobe novog stana. Pred njima je stajalo Mimino računalo. Učitao je skripte koje je Jopa davno pripremio. Skripte su brisale Malu pijacu i sve vezano uz nju: bazu podataka, sve logove, tragove na serveru, bilo koji podatak koji su ikad pohranili zajedno sa svim arhivama. Nakon pokretanja tih skripti neće ostati ništa.

„Hajde“, rekla je Dodola. „Što čekaš?“

„Ne znam.“

Mima je držao prst na enteru, ali nije ga pritiskao. Gledao je u crni ekran na kojem je bljeskalo nekoliko redova bijelih slova.

„Otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo“, rekla je Dodola.

Mima je i dalje tupo gledao u ekran.

„Novac?“ pitala je Dodola. Ubije li Malu pijacu, ubit će i njihov Bitcoin račun na kojem je još ležalo skoro dvadeset tisuća dolara koje Jopa nije uspio prebaciti.

„Ne.“

„Jopa?“

Mimi se stisne grlo. „Kad se probudi i vidi da nema više Male pijace… vikat će. Mahat će rukama i praviti dramu.“

Nije joj se svidio odgovor. Namrštila se. „Neće. Bit će sretan. Briga manje za sve.“

Ti šuplji razgovori u kojima se govori što bi netko rekao da je tu. Što bi pokojnik mislio. Bio bi sretan da nas vidi. Pjevao bi s nama. Prođu ga srsi kad shvati da o Jopi razmišlja kao pokojniku.

Lupnuo je enter. Na ekranu su se počeli ispisivati nizovi znakova.

„Aleluja!“ uzviknula je Dodola i poljubila Mimu u obraz. „Noćas isto čeka i bazni jebeni sustav. Spremna sam. Imam trideset sedam mogućih protokola za zajebati ga. Jedan će upaliti.“

Bila je uzbuđena, oči su joj blistale. Gledao ju je, a ona je to osjetila. Teško se suzdržavao ne promatrati njezino tijelo. Sebi je govorio da to nije važno, ljudi su ono što žele biti, ne ono što su rođeni, pa ipak, nije se mogao oteti dojmu koliko je fascinantno ženstveno izgledala. Dvije godine hormonalne terapije stvorile su najizazovniju ženu koju zna.

„Što gledaš?“ nasmiješila se.

Spasila ga je obavijest iz mobitela. Pogledao je i vidio oznaku da mu je stigao mail. Mail pošiljatelja imena Rebus imao je naslov Mala pijaca. Za tren mu je jeza prostrujala donjim djelom tijela te se ponadao da je to samo slučajnost, jer haker Rebus koji je tjednima napadao Malu pijacu nije smio znati njegov osobni mail. Otvorio je poruku i pročitao je.

Poštovani gospodine Emilijo Donatov, ili ako dozvolite da budem precizniji, gospodine Branimire Donatov. Nadam se da vaša promjena imena nije bila čin pokušaja skrivanja, jer morate razumjeti da se čovjek danas ne može skriti iza imena. Ma kako se zvali, uvijek će vas biti moguće naći.
Istodobno se ispričavam što će moje puno ime ostati skriveno, ali bit će dovoljno da me oslovljavate s Rebus. Već smo imali prilike komunicirati kada sam slao poruke administratorima Male pijace s poslovnim ponudama u kojima je moj nalogodavac nudio izdašne iznose za preuzimanje vašeg internetskog sjedišta, a koje ste vi bezobrazno ignorirali. Sada, vjerujem da smo u drukčijoj situaciji. Vi više niste anonimni administrator pa i naši poslovni pregovori mogu biti vođeni na drugoj razini.

Mima se smrzne. Kršin haker znao mu je ime.

Moram vas informirati i da se vaša osobna iskaznica nalazi u vlasništvu mog nalogodavca. Naime, u želji da otkrijem vaš identitet bio sam prisiljen lažirati svoju ulogu i prijaviti se na Maloj pijaci kao ponuđač robe, pa sam tom prilikom prodao i određenu količinu kokaina izvjesnoj Ceciliji Ann. Iako je administrator brzo shvatio da je moj korisnički račun lažiran i da ništa doista ne prodajem, nemalo sam se iznenadio kad je ta poništena narudžba plaćena. I to nakon što je poništena. Vrlo začuđujuće. A kako je gospođica Cecilija Ann bila toliko puna povjerenja da je robu naručila na stvarnu adresu, nemalo sam se iznenadio kad sam tamo otkrio priču o ocu koji dolazi spasiti djevojku iz srušenog podruma i to nekoliko sati prije nego li su plaćeni njeni, makar nepostojeći, dugovi na Maloj pijaci. Nije bilo teško zbrojiti dva i dva, gospodine Donatov. Imao sam sreću dobiti vašu osobnu iskaznicu. Automobil vas još čeka u istom dvorištu, iako sam mu preventivno probušio gume, da se ne odlučite na nepromišljen bijeg. Moj nalogodavac će rado i cijenu guma uključiti u svoju ponudu i automobil će vas dočekati u odličnom stanju. Čuvat će ga mala Dorica, koja, usput rečeno, šalje pozdrave.

Psihopat, taj gad je bio običan psihopat. Kakav kiks, Jopa ga je upozoravao da Rebus glumi dilera na Pijaci, ali podcijenio ga je. Kad je onog dana Klaru doveo kod majke, natjerao ju je da kaže pod kojim je nadimkom kupovala kokain, otišao je na Malu pijacu i platio sve Cecilijine dugove. Nije obratio pažnju je li neka od narudžbi lažna ili poništena. I sad je Krše imao njegovu osobnu iskaznicu. Pregovaračke pozicije doista su bile izmijenjene.

Molim vas da se javite na ovaj mail kako bismo uspješno nastavili pregovore o prodaji Male pijace. Moj nalogodavac je vrlo zainteresiran za vaš uhodani web-dućan i spreman je pristati na vaše uvjete. Ne želimo iskoristiti informaciju o vašem identitetu protiv vas, niti smetati vama ili vašoj ljupkoj kćeri u privatnosti vašeg doma, no, napominjem, vaše nejavljanje nije opcija. Ili, kako to moj poslodavac voli istaknuti – ovu ponudu ne možete odbiti.
S poštovanjem,
Rebus

„Blefira“, rekla je Dodola kad je pročitala mail.

„Kako misliš – blefira? Zna mi ime i prezime, sve zna!“ osjetio je bol u glavi. Sve se raspadalo. Svi konci za koje se na trenutak činilo da ih kontrolira popucali su i ostavljali ga samog na brisanom prostoru. Krše zna tko je. Krše zna i za Klaru.

„Blefira da će ti doći doma. Misliš da već nisu bili tamo? Upravo zato ti i piše mail, zato što te nisu našli u stanu. Ne brini, ne znaju gdje si.“

„O čemu ti to govoriš!? Ima moju osobnu! Krše zna tko sam! To je smrtna presuda. Tvoje ubojice su pičkin dim za Kršu! Kad te Krše želi srediti ne radi od toga predstavu, nego nestaneš! Nestaneš da ni sam ne znaš da si nestao. Samo te više nema.“

„Noćas upadamo u bazni sustav. Možemo se poigrati s podacima.“ Dodola je iz torbe izvukla duhan i počela motati cigaretu. Dok pušači motaju cigaretu sve što izgovore zvuči dramatičnije. Ponekad mu se čini da pušači i puše samo zbog dominantnije pozicije u polemici. Dok ga čekaš da uvuče taj jebeni dim, pa dok ga otpuhne u smjeru u kojem će ti ga vjetar vratiti u lice, sve su to samo pozicije nadmoći nad sugovornikom.

„Mislio sam da ćemo ga srušiti, a ne igrati se s njim!“

Slova su još klizila preko ekrana Miminog računala. Mala pijaca umirala je sporo ali sigurno.

„Prije nego što ga srušimo možemo nešto upisati u njega.“

„Upisati u njega?“

„Da. Zamisli mogućnosti.“

Mima ju je gledao. Stavila je cigaretu u usta i zapalila je. Otpuhnula je dim u njegovom smjeru. Provocirala ga je, nikad nije prestajala provocirati. Bila je poput femme fatale s neočekivanim preokretom.

„Možeš postati bilo tko“, rekla je.