Mima i kvadratura duga | Želimir Periš

12. KRŠE

Jopa je jednom rekao da nedjelje ubiju više ljudi nego bombe. Otkad su je kršćani ukrali za sebe i nametnuli svoja pravila, nalijepili su u ta dvadeset i četiri sata sve što je Mima teško podnosio. Čovjeku koji nema boga, koji nema ni obitelj ili ima samo njezine ostatke razbacane po različitim generacijama i različitim gradovima, čovjeku koji je nezaposlen, koji nedjeljom ne radi kao što ne radi ni bilo kojim drugim danom, dan posvećen bogu, obitelji i odmoru mučan je dan.

Ove nedjelje Mimina muka se manifestirala u obliku obiteljskog ručka na kojem je sjedio između svoje majke i svoje kćeri i slušao razgovor o obiteljskim vrijednostima.

„Ljudi s godinama polude“, polemizirala je Klara s bakom. „Starost im degenerira mozak. Isuši im se likvor iz glave i mozak im postane suh i tvrd, ništa novo više ne može ući u njega.“

„Tvoja majka nije stara“, rekla je baka.

„Stara je i luda je. Uz baku je ubrzano ostarila. Ona i baka su ubitačan tandem. Dok su bile odvojene nisu toliko utjecale jedna na drugu. Kad su zajedno stapaju se u dvoglavo čudovište. Nemoguće je s njima. I vi biste pobjegli.“

Mima slegne ramenima. Nije imao što dodati temi. Nije poznavao njenu baku, jedva da je poznavao i njenu majku. Mrzio je razgovore o obitelji, familijarnim obvezama i svađama, nemogućnosti podnošenja najbližih. Sve su ljudske veze samo konstrukcije trenutka, vjerovao je. I obiteljske.

„Idemo za stol“ prekinula je raspravu majka.

Majka je Klaru svake nedjelje pozivala na ručak. Otkad se doselila, nazvala bi je nedjeljom, pitala kako je, pa opisala što sve planira kuhati danas i pozvala je na ručak. Klara bi uvijek pristojno odbila poziv. Prihvatila ga je samo jednom, onaj mjesec kad je doselila u grad. U to je doba još živjela kod svog tadašnjeg dečka, koji je vjerojatno i odigrao važnu ulogu u njenom doseljavanju. Dovela ga na taj ručak.

Mimina majka se posebno potrudila. Bake mori neka posebna čežnja prema unucima. Spremila je crni rižot. To sigurno nije jela gore, rekla je. U Zagrebu ne znaju za crni rižot, crnilo kupuju u dućanu iz leda. U najbolju ruku im ispadne smeđi. Ona je friške sipe nabavila od susjede s prvog kata čiji muž, otkad je ostao bez posla, nadu traži skosavicom na pola kanala. Pokazat će joj što je pravi crni rižot. Samo na moru možeš dobiti pravo crnilo, rekla je. Južnije tužnije, dodao je Mima.

Klara i dečko stigli su s bocom vina. Sjeli su za stol i glumili obitelj. Žvakali rižot i šutjeli. Nitko nije imao išta za reći, samo je taj dečko cijelo vrijeme pričao. Vani su ljudi padali od vrućine. Bio je srpanj ili kolovoz, a on se, rumen od temperature i vina, nije gasio. Pričao je o svome psu i o ludnici na poslu, i o njegovom direktoru koji ima BMW i deset milijuna na računu. I Mimi je tad stvarno sve bilo jasno. Kao Kišević je rekao dječaku: „Pa to je krasno, to je zaista krasno.“ Nakon toga Klara više nije prihvaćala pozive na ručak.

A onda ju je jutros majka nazvala, kao i svake nedjelje, pitala kako si i hoćeš li doći na ručak. Klara je rekla – hoću – i sat kasnije bila tu, vesela i pričljiva kao nikad prije.

„Na kraju nije to više mogla plaćati“, mahala je rukama i dodirivala Mimu po ramenu. „Skoro deset godina plaćala je četiri tisuće kuna. Glavnicu kredita samo je zagrebla, samo je kamate otplaćivala sve to vrijeme. A rata je rasla i rasla, u banci su stalno reprogramirali i najavljivali da će tečaj pasti, franci, euri, sve će to biti super, govorili su joj, a svaki je mjesec bilo sve gore. Ona je sve vodila na papiru, bilježila je taj dug, računala kako da spasi stan, ali to se nije moglo izračunati. Ne postoji takva matematika. Mi doslovce nismo imali što jesti zadnjih mjeseci. Ali doslovce.“

„I otišla je kod mame?“

„Odavno smo znale da ćemo na kraju svi završiti kod stare. Ali nije ni ona to htjela prihvatiti. Znala je da će poludjeti ako bude morala živjeti sa starom. Ja sam se izvukla na vrijeme.“

„Ti si pametna cura. Djeca nekad moraju otići od svojih roditelja. Samo tako mogu postati svoji ljudi. To moj Emilijo nikad nije shvatio.“

Nije reagirao na provokaciju. Mima je znao da to što u svojoj trideset šestoj živi s majkom nije stvar njegove odluke, već nemogućnosti izbora. Čovjek s prosječnom plaćom u svom životnom vijeku ne može kupiti prosječan stan. A Mima nije bio čovjek s prosječnom plaćom. U gradu u kojem je stopa nezaposlenosti veća od pedeset posto primati prosječnu plaću znači biti iznadprosječan.

„Tako je skoro deset godina bacala u vjetar četiri tisuće kuna. I svakog dana od osam do četiri crnčila, pokušavala preodgajati djecu budala i nasilnika za pišljivih pet i pol tisuća. Isti stan smo mogli iznajmiti i biti podstanari za tisuću, tisuću i pol najviše. Znači banka je deset godina skupljala tu razliku, opako zarađivala na njoj i na kraju dobila stan“, objašnjavala je Klara.

„Banke su vražja prćija“, zaključi Klarina baka i postavi lonac na stol.

Sjeli su. Na stolu je ponovo bio crni rižot. Majku je Klarino pristajanje na ručak uhvatilo nespremnu. Nije htjela da joj unuka jede maneštrun spremljen od jučerašnjih ostataka, pa je pokucala kod susjede s prvog kata. Njen muž je u međuvremenu skosavicu zamijenio čašom, a nadu počeo tražiti u kladionici. Barku su mu kao i budućnost zimus potopile kiše. Susjeda je ipak još imala sipa u ledu. Rižot je ispao smeđ.

„Svugdje ostavlja čikove. U čašama, u tanjurima, u posudama od cvijeća. Sve su joj se biljke osušile“, priča im Klara. „Kad pokušam pričati s njom, ona uzdiše. Ona samo uzdiše. Sjedi na kauču, podmetne si noge pod guzicu i bulji u televiziju. Baka joj broji koliko puta ide sa strane i koliko vode potroši.“

„Tvojoj majci nije lako“, rekla je baka. „Najgore je kad čovjeku otmu nadu.“

„Otmu sve, ne samo nadu! Sve su joj uzeli.“

„Ali nada vrijedi više od svega drugog što čovjek ima.“

„Zapravo se ne slažem s tim“, polemizirala je Klara.

„Nada je goli kurac. Tko se u nju uzda nikad se ne pomakne s mjesta. Samo tone. Treba bježati. Uvijek se može pobjeći od problema. Jebeš nadu.“

Klara je definitivno bila njegova krv, pomislio je Mima. Nema bolje taktike od bijega, kao da sebe sluša.

„Tatice“, obrati se Klara Mimi, „došla sam ti nešto reći. Došla sam ti reći da sam našla posao. Ne moraš mi više plaćati alimentaciju. Zaboravi i dugove. Prvoga ću dobiti prvu plaću. Snaći ću se.“

Govorila je precizno i odrješito. Zračila je samouvjerenošću. Tek sad je shvatio da i izgleda drukčije, skinula je srebrnu kuglicu iz obrve i kosu povezala u rep. Kći mu se mijenja pred očima. Od one neorganizirane čupave djevojke koja puši travu i živi u neožbukanom apartmanu transformirala se u ovu odlučnu mladu ženu koja mu govori da ga više ne treba.

„A gdje si našla posao, dušo?“ pitala je majka.

„U ŠKZ-u. Tajnica u uredu“, nasmiješi se Klara.

„Ne valjda ŠKZ“, kaže majka.

„Da. Zašto ne?“ pita Klara.

ŠKZ je Štedno-kreditna zadruga, još jedno iz serije gradskih poduzeća koje je devedesetih bačeno na koljena samo da bi ga se u pretvorbi preuzelo za jednu kunu i silovalo nakon preuzimanja. Još jedno koje je završilo u Kršinoj košari, možda i najzloglasnije od svih. Upravo je Zadruga Krši omogućila rasturanje gradske privrede. Redom su padala gradska poduzeća kojima je ŠKZ prvo izlazila u susret povoljnim kreditima koji bi im naizgled ponudili spas, a u stvari ih gurnuli preko ruba nemogućim uvjetima otplate. Redom je padala gradska industrija, infrastruktura, obrti i trgovine. Grad je za pet godina ostao bez dvadeset tisuća radnih mjesta. Petine ukupnog broja stanovnika. ŠKZ pisalo je na oproštajnom pismu gradske privrede.

„To je Kršina firma“, rekao je Mima.

„Tko je Krše?“ upitala je njegova naivna kćer.

„Opasan čovjek.“ Rekao je, a znao je da nema čime to argumentirati. Što bi njoj značile priče o devedesetima i nultima, o ljudima koji su nestali i ljudima koji su poželjeli nestati? Dugo se morao navikavati na to da postoje djeca rođena poslije rata, kojima taj rat ništa ne znači. Upravo je shvatio da postoje i djeca rođena poslije privatizacije.

„Kriminalac“, pomogla je majka u objašnjavanju. „Običan kriminalac.“

„Zašto?“ zanimalo je djevojku.

„Uništio je mnoge firme. Puno je ljudi zbog njega završilo na ulici.“

„A nije u zatvoru?“ pita Klara.

„Nema suda koji bi ga mogao osuditi. Tad su takvi bili zakoni, sve je bilo legalno. Zakoni su pisani da bi se pogodovalo pojedinim ljudima.“

„Onda nije kriminalac, ako je radio po zakonima.“

„Kako nije, dušo?“ rekla je majka. „Puno su zla on i njemu slični napravili ovom gradu. Nedajbože da mu se zamjeriš, kolike je taj upropastio.“

„Gospodar života i smrti, tako sebe zove“, doda Mima.

„Samo hoću reći“, postavi se Klara, „ako je tad bio takav zakon koji mu je omogućavao tako nešto, i ako je on radio sve po zakonu, ako nije prekršio zakon i nije napravio nijedno kazneno djelo – onda nije bilo kriminala. Dakle, nije kriminalac.“

„Nije kriminalac“, nasmije se majka. „Baš je pametna ova tvoja kćer, Mima, jesi li ponosan?“

Nije bio siguran za ponos. Razumio je samo da nijedna od kvaliteta koju njegova kćer posjeduje ne može biti Mimina zasluga. Ponos ima smisla osjećati prema stvarima koje je čovjek sam stvorio. Klara, osim u onom biološkom smislu, nije bila njegovo djelo. Odrastala je bez njega. Nije joj bio pri ruci da je nauči, usmjeri, da je oblikuje u osobu na koju bi mogao biti ponosan. U njoj su samo geni njegovi, a na gene ljudi ne bi smjeli biti ponosni. Stvari koje su nam dane bez mogućnosti izbora, mjesta i vremena u kojima smo rođeni, gradovi, države, narodnosti, imena i roditelji – sve što nam je upisano u rodni list – to nije materijal za ponos.

Majka je sklonila suđe i otišla u kupaonicu.

„Tatice“, obratila mu se čim su ostali sami.

Sviđalo mu se – Tatice. Zvučalo je pretjerano infantilno, ali kao da je s tim nadoknađivala dio odnosa propušten u doba kad je bila djevojčica. Sad je starija nego što je on bio kad se rodila.

„Kako si znao za onu travu“, pitala ga je vedro i otvoreno, „koju sam naručila na internetu?“

„Rekao sam ti, radio sam za policiju neke stvari. Imam uvid u te podatke. Znam sve što si i kad naručila. Rekao sam ti da to nije šala. Ti ljudi su opasni! Ne smiješ više nikad ništa naručiti otamo i ni u snu nekom dileru ostavljati adresu.“

Sad je bio trenutak da se postavi kao otac. Ako ne kao otac-autoritet, uloga koju nije znao igrati, a onda barem kao otac-prijatelj. „Ako želiš travu, reci meni. Ja ću ti nabaviti“, rekao je. Nije rekao da je on i dosad pokrivao njene dugove na Maloj pijaci. Bitcoinima koji su se gomilali od provizije i ostajali zarobljeni u virtualnom svijetu krpao je njene rupe od svog dijela dobitka. Kad već nije bio u stanju platiti joj dogovorenu alimentaciju, barem joj se na taj način mogao pokušati odužiti. Nije mu bio problem to što je roditelj koji svom djetetu kupuje drogu. Bio mu je problem to što njegovo dijete misli da može kupovati i ne plaćati i ostajati nekažnjena. To ga čini lošim roditeljem, ne trava.

„A više ne radiš za policiju? Mislim, imaš li još uvijek uvida u to?“

„Da, još radim ponekad.“

„Znači još možeš vidjeti te stvari.“

„Klara, ako opet budeš kupovala travu, ja ću to saznati.“

„Onda ćeš saznati i to da sam naručila kokain.“

Naručila kokain – ostalo mu je zvoniti u ušima. Kokain. Bijela crta straha i odgovornosti zabola mu se u pozadinu oka, morao ga je rukom poklopiti da ne krikne.

„Bolje da saznaš od mene, nego iz tih – uvida“, još uvijek mu se smiješila.

Majka se vrati iz kupaonice.

„Što ćemo za slatko?“ veselo ih upita.