Mima i kvadratura duga | Želimir Periš

16. EMILIJO

„Emilio, dragi Emilio“, rekla je viša policijska inspektorica Enka. „Ne smeta vam kad vas zovem Emilio?“

„Emilijo, sa j.“

„Emilijo sa j“, ponovi viša inspektorica. „Zar to nije isto?“

„Slično je“, kaže Mima.

„Vi mene zovite Enka. Ne podnosim titule, znate, Emilijo, zato volim ljude oslovljavati imenom. A u ovom poslu sve je u titulama. Narednik, viši narednik, inspektor, savjetnik, načelnik, svi se samo titulama oslovljavaju. Pa onda ta hijerarhija, linija odgovornosti, tko kome kad i koliko odgovara, kod nas je sve to striktno propisano. Pravila, propisi, preporuke, protokoli – sve je to zapisano i kategorizirano.“

Mima i inspektor Babić sjedili su pred stolom više inspektorice. Na stolu je vaza sa svježe odrezanim cvijećem i okvir s fotografijom okrenut prema inspektorici. Mima ne vidi što je u okviru, ali nagađa. Viša inspektorica nije tip žene koja bi na stolu držala sliku sretne obitelji. Vjerojatnije fotografija nje i muža dok su još bili mladi na putovanju u Chitzen Itzu ili na Maldive. A opet, nije mu djelovala ni kao tip žene koji ima muža, ili ako ga ima, onda vjerojatno kao susjed Miro u pregači kuha ručak, dok ona spašava grad od kriminala. Znači, na fotografiji je sama, zaključi Mima. Kad bude ustajao morat će pokušati proviriti.

„Ali ja ne držim do protokola, Emilijo. Protokoli imaju smisla u džungli, kad se ne zna kako bi se koji divljak mogao ponašati. A policija nije džungla, složit ćete se sa mnom. Ima i ovdje zvijeri, ne kažem da nema. No, ima i ljubimaca. A najviše ima mravi, koji rade svoj posao svjesni da su samo kotačić u velikom mehanizmu. To smo mi ovdje, Emilijo, kotačići u velikom mehanizmu.“

„Mislite – zupčanici“, ispravi je Mima.

„Zupčanici“, prihvati inspektorica. „I jasno vam je, Emilijo, kako zupčanici rade. Svi se moraju vrtjeti, jer ako jedan blokira, svi blokiraju. Sve je to povezano. Nema tu velike mudrosti. A opet, jako je teško to izvesti. To da se svi kotačići vrte, to je strašno teško postići. Istina je da problemi postoje. Ja ne zatvaram oči pred problemom. Istina je, nekad, da bi se neki kotačići vrtjeli treba ih podmazati. To, nažalost, stoji. Ali taj problem ostavite meni. Vi o tome ne trebate brinuti.“

Mima diskretno proviri na zaslon mobitela. Inspektorica ih je primila prije dvadeset minuta i još nije izgovorila razlog poziva. Inspektorica Enka očito je voljela duge uvode. Dugim je uvodima demonstrirala nadmoć. Sigurno je njima slamala obranu svih koji bi joj se sučelili sa suprotne strane stola. Nakon tolikog uvoda, kakvu god ideju da stavi pred ljude oni bi rekli, da, može, hoću, samo da ta tortura napokon prestane.

„Emilio, ja ne volim okolišati, pa ću s vama biti direktna.“

Sa j, pomisli Emilijo.

„Recite mi, okreće li se vaš kotačić?“

Zupčanik, pomisli Emilijo, no ne izgovori. Kad je viša inspektorica Enka napokon prestala govoriti u uredu je nastala neugodna tišina. Babić se promeškoljio na svojoj stolici, Enka je spojila prste obje šake i pažljivo gledala Mimi u lice. Mima se nakašljao, pročistio grlo, pa i on spojio prste.

„Hvala što ste bili direktni, Enka“, započne govoriti sporo, ne znajući što da točno kaže. „Ali, kako to mislite – okreće li se moj kotačić?“

„Kotačić, Emilio, svi smo mi kotačići u velikom mehanizmu, sjećate se? Zanima nas, to jest – ostale kotačiće tog mehanizma zanima je li bilo pomaka u istrazi o Dodoli. Prošlo je neko vrijeme, vjerujemo da ste se uspjeli ostvariti neke uvide i došli do određenih zaključaka.“

„Pa…“ Mima se ponovo nakašlje, „budući da sam počeo od vrlo malog obima ulaznih podataka, rezultati nisu indikativni, ali, neke sam uvide ostvario“, Mima pokuša govoriti policijskim rječnikom, makar nije točno znao što sve te riječi znače. Sjetio se ministra policije čiji su isječci govora jedno vrijeme preplavili internet. „Snimio sam procese i provodim operativna izvješća i o tome izvide i sumnje radi.“

„Dobro“, Enka kimne glavom zadovoljna odgovorom. Čini se da je pogodio modus razgovora.

„A da li se kotačić okreće?“ upita Enka.

E, jebi ga, pomisli Mima, ne ide dalje od kotačića.

„Okreće se. Kotačić se okreće“, potvrdi Mima vrlo uvjerljivo, ne znajući što ta žena hoće od njega. „Baš onako, u pravom se smjeru okreće. Daleko je odmakao u okretanju.“

„Znači imate naznake o identitetu Dodole?“ Mima primijeti da je Enka prvi put za Dodolino ime upotrijebila ženski rod.

„Ne, nemam naznake, ali još istražujem i kotačić se okreće i vjerujem da ću uskoro otkriti izvide i sumnje.“

„Ali već imate potencijalne osumnjičenike?“ Enka je pritiskala.

„Ne, još nemam konkretne osumnjičene.“

„Znači, za osobe koje ste nedavno istraživali ne sumnjate da bi mogli biti Dodola?“

Osobe koje je nedavno istraživao? Enka nešto skriva. Pokušao se ne namrštiti nego zadržati tup i naivan pogled.

„Ne. Još nemam indicija da je neka osoba koju sam istraživao Dodola.“

„Jeste li sigurni?“

Grizla je kao pitbul. Visjela mu za vratom i samo čekala da nešto pogriješi pa da mu krcne vratom. Mima baci oko na Babića koji je sjedio do njega. Božo je gledao sa strane kao dijete koje je nešto skrivilo. Mima se nakašlje. Enka ga je strijeljala pogledom. Njega su ovdje sjeli kao sumnjivca kojeg sad ispituju da prizna djelo. O čemu se tu radi? Zašto ga Enka ispituje o osobama koje je nedavno istraživao?

„Jeste li sigurni?“ ponovi Enka.

Enka zna za Mašu, shvati Mima i naježi se. Zna da su bili na kavi, zna da se mota oko nje, samo ne zna je li Maša Dodola. To je, dakle, povod ovom razgovoru. Policija zna sve što on radi. Bila je to sablasna spoznaja.

Zagrizao je jezik i trudio se ostati nijem, ne odati strah i nervozu. Pustio je Enku da priča o kotačićima i samo kimao glavom. Enka je povisivala ton, svako iduće spominjanje kotačića sve se više približavalo prijetnji, a on je zirkao po uredu, tražeći mjesto u koje se može fokusirati samo da izbjegne Enkin policijski pogled. Gledao je okvir s fotografijom, gledao je kabele koji su izlazili iz računala i ulazili u rupu u stolu. Gledao je prašnjavi trag skinute slike na zidu iznad Enkine glave. Kroz prozor je vidio vrhove oleandra koji su rasli pred postajom. Taj otrov je neuništiv kad mu se da mjesta, raste i buja, ne smeta mu ni jalova zemlja, ni suša.

„Gospodine Donatov, slušate li vi mene uopće?!“ Enka vikne i pljesne dlanovima o stol. Stol se zatrese, okvir s fotografijom se zaljulja i padne licem prema plafonu. Prije nego ga je Enka uspravila i brižno obrisala nevidljivu prašinu sa stakla, Mima je na fotografiji jasno mogao vidjeti višu inspektoricu Enku kako se s neskrivenim ponosom rukuje s premijerkom Zajec.

Petnaest minuta kasnije s inspektorom Babićem stajao je pred postajom. Oblaci su se spustili još niže nego prethodnih dana i pritisak vanjskog vremena osjećao se i u glavama.

„Da bar pljusne“, rekao je Babić i iz torbice izvukao kutiju cigareta. Pripalio je jednu i kratko se nakašljao poslije prvog dima.

„Ti pušiš?“ primijetio je Mima.

„Pusti.“

Grupa policajaca stajala je oko prskalice u vrtu i hvatala mlaz hladne vode kojom se zalijevala trava ispred zgrade postaje. Kratke hlače i bijele košulje bili su im mokre. Babić i Mima bili su jednako mokri, iako na sigurnoj udaljenosti od prskalica. Izlazak iz klimatizirane prostorije na vrelu sparinu uzrokovao je instantno znojenje.

Mima je promatrao Babića. Ubrzano je povlačio dimove cigarete i gledao u daljinu. Ruka u kojoj nije držao cigaretu mu se tresla.

„Kako je Pepa?“ upita Mima da pokrene razgovor.

„Petra.“

„Opet Petra?“

„Nije se odazivala na Pepu, pa smo je vratili na Petru.“

„Sad se odaziva?“

„Briga nju. Što pseto zna o svojim imenima? Samo joj daj jesti, spavati i srati i možeš je zvati kako hoćeš. Nekad se govorilo – pasji život, ali znaš što? Ja bih se mijenjao s njom bilo koji dan, znaš? Bilo koji!“

„Jesi za pivo?“ prvi put ponudi Mima.

Sjeli su u kafić preko puta postaje. Babić je izgledao ispijen i usukan. Pio je pivo i pustio da mu se kapi znoja cijede niz lice. Nije se hladio, nije bjesomučno mahao bilo kojim komadom papira koji mu je pri ruci, niti je pričao anegdote i bizarnosti s posla, samo je sjedio i tupo gledao pred sebe.

Mima je šutio zajedno s njim. Neka mačka se vukla preko ceste i automobil koji je naletio glasno je zaškripao kočeći pred njom. Mačka je jedva trznula na zvuk, a onda, kad se automobil uspio zaustaviti, nastavila jednako sporo. Atmosfera je i u životinjama budila letargiju i nemoć. Kako joj se onda ljudi mogu oduprijeti?

„Enka grize“ razbije šutnju Mima. Babić duboko uzdahne.

„Što joj je značilo ono – ako vi niste u stanju pokrenuti kotačić, morat ćemo ga mi pokrenuti za vas?“ pitao je Mima oprezno o rečenici s kojom ga je Enka ispratila iz ureda.

„Inspektorici prijetnje nisu strane. A stalo joj je do tog predmeta. Ta Dodola je opasna osoba.“

„Ali što znači to – mi ćemo pokrenuti kotačić?“

Babić nije odgovarao. Mima ga je promatrao kako povlači dim i guši se u njemu.

„Božo, ovo nije neki običan predmet, je li tako? Ja nisam slučajno uključen u njega? Tu se nešto događa. Netko vrši pritisak, je li tako?“

„Uvijek netko vrši pritisak, Emilijo. Pogledaj vrijeme. Pogledaj kako nas stišće.“ Babić ga je oslovio imenom. Nikad mu se nije obraćao imenom.

„Ne govorim o tome.“

Babić je šutio.

„Otkazat ću ovaj posao“, kaže Mima. „Stvari su postale preozbiljne.“

Lastavice su letjele u krug iznad malog trga na kojem se smjestio kafić. Svaki idući krug spuštale su se sve niže i niže i pri tom neprestano kričale. Hidrofilna krila kukaca povuku vodu iz vlagom sve zasićenijeg zraka, oni otežaju, više ne mogu letjeti visoko, tad lastavice krenu u hajku. Točno se tako osjećao. Kao da jedva maše preteškim krilima, a krici lovaca postaju sve prodorniji.

„Otkrio sam ti nešto o onim tablicama“, kaže napokon Babić. „Čudna priča.“

„Kako?“

„U postaji nitko nije znao za njih, ali u prometnoj je sve čisto. To je iz novog zakona, od proljeća.“

„O crnim tablicama?“

„To je Zaječica donijela. Prva stvar koju je napravila kad je postala premijerka. Čekaj, zapisao sam.“ Babić izvuče debeli kožnati novčanik iz stražnjeg džepa hlača. Otvori ga pa prokopa po njemu i izvuče bijeli papirić. „Zakon o institucijama od posebnog značaja za Republiku Hrvatsku“, pročita. „Oni imaju crne tablice. Institucije od posebnog značaja.“

„Koje su to?“ upita Mima.

„Ne znam“, Božo slegne ramenima. „Posebne.“

„Kakav posebni značaj? Nije vojska, nije policija, što je?“

„Ne znam, Mima, znaš kakvi su zakoni, tu ništa jasno ne piše.“

„Što se događa, Božo? Nešto se događa.“

Božo ugasi cigaretu i odmah zapali novu.

„Stalno se nešto događa, Emilijo. Samo smo većinu vremena sretni što se ne događa nama.“