Mima i kvadratura duga | Želimir Periš

8. MAJKA

Probudio se uz glas Zdravka Čolića i miris pohanog kruha. Rastegnuo se i izvirio u dnevnu sobu odakle ga je zapuhnuo ugodan lahor hladnog zraka. Klima je radila na maksimumu. Majku je našao u kuhinji kako nagnuta nad štednjak uz Zdravka pjeva Ti si mi u krvi.

„Nisi na poslu?“ pozdravi je Mima. Majka radi u državnom vrtiću. Još tri godine dijeli je od penzije koje se boji kao vraga.

Toliko dugih godina uzimanja davanja… pjevala je majka. Suprotno ostatku svijeta majka ne pjeva kad je sretna nego kad sputava suze. Kad je ona takve volje Mima ne zna što točno napraviti i kako postupiti. Stoji iza nje spuštenih ramena i čeka da ga primijeti. Najradije bi se iskrao iz stana pa se vratio kad pjesma završi. Bijeg je Mimi najdraža metoda rješavanja problema.

„Nisi na poslu?“ ponovi.

„Boli me glava. Ostat ću kući slagati dijamante.“ Majka glavobolju liječi slaganjem dijamanata. Na malom ručnom računalu spaja kristale istih boja i natječe se s dopisnim prijateljima. Dok zajedno slažu kombinacije, porukama komentiraju dnevnu politiku i razmjenjuju recepte. Ima bogatiji društveni život od njega.

Mima sjedne za stol i baci se na pohani kruh. Jutrom bi obično preskakao doručak. Majka ruča u menzi na poslu, zato Mima preskače i ručak. Jeo bi tek večeru koju bi majka spremila predvečer.

„Spojili su struju“, primijeti očito.

Majka se napokon okrene od štednjaka. Na licu joj je vidio mrak. Gore od toga, izgledalo je kao da je on uzrok te glavobolje. Majka nije dobro podnijela posljednje isključenje struje.

„Stigla je ovrha za vodu“, rekla je. Suze su joj bile u očima. „Pitala sam te jesi li sve platio, rekao si da jesi.“

Računi, dugovi, ovrhe, stalni pritisci sa svih strana, Mima nije bio spreman nositi se s još jednom obvezom.

„Emilijo, zlato, to je bio račun na pedeset kuna, a sad moramo platiti dvjesto i pedeset. Dvjesto kuna ovršnih troškova, Emilijo. Ja sam posudila da platimo struju i sad ponovo ovo. Zašto nisi pazio?“

Govorila je sporo i patnički, izazivala u njemu lavine osjećaja krivnje.

„Zašto nisi pazio, Emilijo? Ja te uvijek pitam ima li još neki račun negdje? Je li stigla opomena?“

Nije znao. Sve račune gurao je u istu vazu, kad bi imao novaca plaćao bi nešto iz te vaze. Nije dao majci da brine o režijama, smatrao je to minimumom odgovornosti, a opet, nije bio u stanju kontrolirati tu odgovornost. Nije znao je li stigla opomena od Vodovoda ili nije, šalje li Vodovod opomene ili ne, izvan poimanja mu je bilo zašto sad mora platiti račun uvećan za petsto posto.

„Platit ću to, ne brini“, rekao je i pobjegao za radni stol u kutu. Majka je uzdahnula, sklonila tanjure sa stola, pa sjela u fotelju i upalila igru s dijamantima.

„Stigla sam do bonus levela“, rekla je više sama sebi. „Ako ga riješim danas, otvorit ću Australiju.“ Dijamanti u igri slažu se uz pozadinske fotografije svjetskih lokacija, svaki novi nivo vodi igrača na nove, prekrasne i uzbudljive lokacije. Majka je u svojoj igri proputovala mnoga mjesta. Vidjela je više svijeta od njega.

Mima je sjeo za računalo i pokušao se skoncentrirati. Trebala mu je Dodola. Kad bi pronašao Dodolu mogao bi platiti sve režije, kupiti novi akumulator i onda sam otići tjedan dana na neku egzotičnu lokaciju. Ili bolje – poslati majku.

Već dulje je prestao računati na novce s Male pijace. Iako je Mala pijaca kroz provizije od trgovine Jopi i Mimi svaki mjesec generirala pristojni iznos, Jopa je značajno komplicirao oko prodaje Bitcoina i podizanja novca. Rezultat toga je vrlo spor proces prebacivanja love. Imali su novce, ali nisu mogli ništa s njima. To je cijena sigurnosti.

Puno su puta bili pred gašenjem Pijace. Sve što se tamo događalo činilo ih je nespokojnim. Željeli su stvoriti internetsku utopiju, a ljudi su njihovu ideju preokrenuli i zloupotrijebili. I onda, umjesto da sve ugase, počeli su razmišljati o tim novcima. Koliko je doista amoralno zaraditi novac održavanjem sustava na kojem se trguje drogom?

Tješili su se činjenicom da nikad ne bi pristali održavati na životu tako nešto da sistem nije takav kakav je, da im država pruža minimum egzistencijalne sigurnosti, posao i mogućnost stanovanja. Ništa od toga nisu imali. Mala pijaca bila im je jedini siguran izvor prihoda. Samo što ni ta sigurnost nije postojala. To što su imali dvadeset tisuća dolara u virtualnoj valuti nije garantiralo da će ikad vidjeti stvarne.

S druge strane, Dodola mu se činila kao laka lova. Ništa više od imena na internetu. Samo je trebao otkriti tko se krije iza njega i kuvertirati pravi novac. Ali nije znao kako.

Nekoliko ga je stvari kopkalo – to sumnjivo kršenje protokola više policijske inspektorice Enke, pozivanje njega, iako za isti posao imaju cijeli odjel za računalnu forenziku u Zagrebu. I posebno – taj bazni sustav, tajni sustav za koji ne smiju znati ni on ni policija. Koliko još Malih pijaca postoji na internetu? A tu je i Dodola, mistični cilj njegove potrage. Boginja kiše usred informatičkog doba. Simpatična mu je bila ta mističnost staroslavenskih bogova. Ideja o autoritetu koji je nekad postojao nad ljudima, a danas je samo sjećanje.

„Trebat će ići na pijacu, Emilijo“, dobaci majka iz fotelje. Što da radi na Pijaci, pomisli Mima, samo može gledati je li Klara opet naručila travu pod novim nadimkom. Samo će se nervirati. Sjećanje na kćer stvaralo mu je neodređenu gorčinu u grlu.

„Skokni do pijace i nađi nešto da ti skuham ručak. Da bar jednom ručaš normalno“, objasni majka iz fotelje.

Mima se okrene i pogleda je.

„Što si rekla?“

„Rekla sam nađi nešto na pijaci. Za ručak.“

Nađi nešto na pijaci. Na pijaci. Trenutak spoznaje dolazi mu kao zakašnjeli udarac. Shvatio je da pod rukom čitavo vrijeme ima kolekciju od nekoliko tisuća internetskih nadimaka, a da se nije sjetio tamo potražiti Dodolu. Naravno, Mala pijaca.

Mima upali štićeni pretraživač, program koji maskira internetski promet i onemogućava identificiranje korisnika trećim stranama. Utipka adresu i na zaslonu se prikaže slika gradske tržnice. Utipka korisničko ime i zaporku. Ode na stranicu za pregled članova. Mala pijaca ima dvije tisuće i sto dvanaest članova. Kad ju je Jopa programirao pazio je da stvori mjesto koje neće neplanski rasti. Željeli su na tom mjestu skupljati samo lokalne anarhiste, ne dopustiti da se stvar razbukta i izađe izvan kontrole. Kad je Kolijevka propala isto pravilo zadržali su za Malu pijacu. Samo lokalni korisnici, samo ljudi iz grada. Mala pijaca ne smije izvan granica njihove male palanke – bilo je ograničenje koje su odredili i koje je Jopa dosad uspješno održavao.

U polje za pretraživanje korisnika utipkao je Dodola. Osjetio je kako mu se obrazi crvene od iščekivanja. Pritisnuo je gumb za pokretanje pretraživanja. Pješčani sat zavrtio se na ekranu. Zadržao je dah.

„Pronađen je jedan korisnik“, ispisalo se na ekranu. Na listi rezultata pretraživanja bio je samo jedan zapis. Korisnik se zvao Dodola.

„Toooo!“ uskliknuo je Mima i podignuo šake u zrak. „Haaaa!“ skočio je i viknuo, skoro zaplesao.

„Bravo, stara!“ dođe do majke i prodrma joj ramena. „Pokušavam riješiti jedan problem već danima, nikad ne bih uspio bez tebe. Ti si genijalka! Ti i tvoj nepatvoreni majčinski instinkt!“ Glasno je poljubi u čelo.

„Budalo“, odgovori mu majka bez emocije i nastavi slagati dijamante.