Neparne ljubavi | Andrea Zlatar

BIVŠA

Mislila sam: unijet ću cvijeće u sobu i sve će biti
dobro: moja me soba čeka, čekala me cijelo ljeto.
Neće trebati raspremati torbe, odlagati odjeću, preslagivati
knjige. Primorsko mirisno bilje, i dva šipka –
to ću biti ja. Ali soba se nije otvorila, cvjetovi su se uvukli.
A ja, samo naizgled ja: čudne čeone bore, čaša, pa naočale.
Nešto se dogodilo s kosom, nešto s rukama.
Da, od mene ljeto uvijek napravi nešto drugo.
Sve je sada drugo: prijatelji, posao i kasno ljeto.
Jedino ti, na kojega ne smijem misliti. Samo reći
dobar dan i kako ste, pustiti da me poljubiš u obraz,
pa u drugi, jednom do dvaput godišnje, za sretnu ti
novu godinu želim, za sretne ti božićne blagdane, i
nakon dugoga puta, možda. Dugoga, kao što je i ovaj
bio dug, kao što se iz dana u dan sve više produljuje
i rasteže me, odjeljuje od tvarnih slika, od opipa.
Osjećam se isprano. Soba, odrastanje. Ljeto je
bilo žuto, zar ne?