Neparne ljubavi | Andrea Zlatar

BIVŠA

 

Mislila sam: unijet ću cvijeće u sobu i sve će biti
dobro: moja me soba čeka, čekala me cijelo ljeto.
Neće trebati raspremati torbe, odlagati odjeću, preslagivati
knjige. Primorsko mirisno bilje, i dva šipka –
to ću biti ja. Ali soba se nije otvorila, cvjetovi su se uvukli.
A ja, samo naizgled ja: čudne čeone bore, čaša, pa naočale.
Nešto se dogodilo s kosom, nešto s rukama.
Da, od mene ljeto uvijek napravi nešto drugo.
Sve je sada drugo: prijatelji, posao i kasno ljeto.
Jedino ti, na kojega ne smijem misliti. Samo reći
dobar dan i kako ste, pustiti da me poljubiš u obraz,
pa u drugi, jednom do dvaput godišnje, za sretnu ti
novu godinu želim, za sretne ti božićne blagdane, i
nakon dugoga puta, možda. Dugoga, kao što je i ovaj
bio dug, kao što se iz dana u dan sve više produljuje
i rasteže me, odjeljuje od tvarnih slika, od opipa.
Osjećam se isprano. Soba, odrastanje. Ljeto je
bilo žuto, zar ne?

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.