Neparne ljubavi | Andrea Zlatar

ŠTO JE ONA OSTAVILA ZA SOBOM, IZA SEBE

što je ona ostavila za sobom, iza sebe –
glavicu salate, uzetu iz hladnjaka, u celofanu
neispijeno čokoladno mlijeko, mali tetrapak
oprani tanjur, šalicu od kave, još nešto neodređeno, na
stolu, u sredini, nešto što nisam zapamtila
u sredini okruglog stola, tamo gdje je trebalo
biti cvijeće, barem
nekakvo cvijeće.
ostavila je za sobom tih svojih trideset šest godina,
zadnju zlovolju, sve što ju je oduvijek pratilo,
ranicu u uglu usana, i jednu, još dublju,
sasvim duboko, sve što je
ikada bila –
pulover sa zavrnutim rukavima,
naravno nejednako zavrnutim, naravno
uvijek neuredno ostavljena odjeća, puna ladica čarapa,
ona najdonja,
raspareni dijelovi svijeta koji je htio biti čist i uredan
onako kako su nas učili
onako kako je uvijek u tuđim
nedostižnim kućama
po ormarima složena bijela posteljina
po policama robnih kuća
majice u različitim nijansama
istoga
a ne, ne ono što uvijek pronalazimo, gaćice bez grudnjaka,
rasparene dokoljenke, nevolja i neželjenost,
neželjenost i nevolja ponovno
to što je ona ostavila za sobom
ne ono što bi htjela da drugi nađu
ili bi htjela da ne nađu ništa
izbezumljujuće naslage svega
bože i taj umor
koji ostaje samo njoj
poslije