Neparne ljubavi | Andrea Zlatar

QUIS HIC LOCUS, QUAE REGIO, QUAE MUNDI PLAGA?

povrh svega pamtim jedno helensko podne, neparnu breskvu koja je meni preostala i okomito postavljeno nebo, prazni plavi prostor koji se smješta u nekoliko centimetara između naših lica. naginješ se prema, već si sasvim tu. kad korakneš unazad, kad se odmakneš od stijene, za tobom ostaje napeti zrak. topao i čvrst zrak, učvršćen prostor. sve drugo ostaje isto: okolina se sastoji od istrošenog jastuka za plažu i jarbola iza leđa. iz ovoga kuta vidim samo prostor tvog iskoraka, nabrano čelo i ponovo se pojavljuje jučerašnja sumnja. pred lukom šipanskom gospa motri ulaz u zaljev. nisam joj se usudila pogledati u oči. za ovakvu ljubav nikad nisam molila.
radije ću gledati u zemlju, u kamene ploče. iz njih raste terasasto trsteno. canossa. koji od tih umnoženih glasova da izostavim? koji da od doživljaja pretvorim u uspomenu? quis hic locus, quae regio, quae mundi plaga?
reci, ne reci. ona ima u rubovima očiju trag aviona koji se diže, niz plavičastih svjetiljaka olovno treperavih na usporednoj pisti, sutonsku izmaglicu koja poništava pažljivo zapamćene oblike. Kalamota se utopila u moru i sve postaje jednako plavo, jednako sivo. u grudvastim nakupinama od tla i vode nazirem samo žuta svjetla i po njihovu slijedu shvaćam. trsteno. canossa, znam. uobličuješ me u jasan osjećaj. čista sam. s tobom sam.
grad me dočekao sasvim drugačiji, ali spreman da nas prihvati. spreman za ovu jesen koja život čini izvjesnim, za ovu jesen koju nisam uspijevala prepoznati u jutarnjim naborima zraka. a svako si jutro rekao: vidiš li? vidim i volim te.