Neparne ljubavi | Andrea Zlatar

STRACH-TOUHA (I)

 

Dođi, kažeš, i ja odmah krećem. Čekam cijelu večer
taj poziv, spremna. Još samo jakna i cipele. Da li baš te?
Da li bih se trebala ponovno namazati?
Da li mi se lice opustilo od čekanja?
Sada je prekasno za odustajanje. Poznat,
najpoznatiji put: dvije stanice tramvajem, desetak minuta.
Još stotinjak stepenica, samo da još udahnem zrak.
Otvaraš vrata prije zvona i ne mogu te gledati u oči.
Po nama pravilno razdijeljena svjetlost. I tebi i meni:
vrećica s kruhom, kutija sa sirom. A to potkrovlje,
to obrnuto nebo, s dnom kroz koje propadam.
Dok mi dodaješ vješalicu, dok te pitam za šlape,
dok me ti pitaš je li zahladilo. Uvlačimo se u šalice sa čajem,
unutra se razumijemo, žličicama dodajemo stanke.
Brinem se i ti to znaš. Volim te na mrvice,
na način male ptice. Želim bilo što: jednu točku,
jedno slovo, jedan redak da označi
ovaj iskorak iz vremena, ovo odbrojavanje
udaljenosti, u jednoj jasnoj ljubavi – nejasan strah.