Neparne ljubavi | Andrea Zlatar

Bože, učinio si to sa mnom tako nježno, neprimjetno i savršeno.
jer, kad dolazim do kraja, ne nalazim kraj. na podu još stoje ostaci doručka, višnja 87, preslikavaju se slova rukopisa. smije li to biti tako? taj mali unutarnji grč koji me nije mimoišao niti pri odlasku. jesam li već dva tjedna ovdje? kada mi dolaze ružni snovi, općeniti strahovi, negdje pred jutro, kažem sebi nemoj, čega se bojiš, ima onaj tko je s tobom, nemoj se bojati, još samo dva dana – sama.
čista mi nedjelja i moja mala budućnost, od utorka. dvije pruge kiše po zidu od krovnog prozora, na crnu škrinju, pored maminoga sata. moramo paziti da dobro mjerimo vrijeme. tamo je i kapetanova majica, i kapetan, sve.
sveto jutro, oprosti mi moju racionalnu tugu.