Neparne ljubavi | Andrea Zlatar

dolazim ne dolazim i nema me više
kao kad jutrom otvaram oči i odmah hoću pobjeći
nazad
penjem se do jave, nerazgovijetna
uz treći signal za točno vrijeme, uz prvu rečenicu vijesti
ponovno me više nema
neću se probuditi niti popodne, ne zanimaju me
tramvaji, ljetne rasprodaje u robnim kućama
povratak sebi moguć tek s nekoliko gutljaja odstajale kave
privremeno, ali važno: sigurnost u kupljenim novinama
koje nadoknađuju jutarnje kašnjenje, pa ipak,
hoću li uspjeti ući u to vrelo sunce, u dan
koji je otpočeo bez mene i nije primijetio da me nema
teško ću uhvatiti korak s vrućinom i odmaklim satom
tek noću, možda, kad sve ponovno bude izjednačeno,
izravnano u prostoru a tijela izgube granicu
među sobom