Neparne ljubavi | Andrea Zlatar

I OVAJ DAN

I

ta siva kuća, krov u koji gledam. kosina bez pada, zauvijek zatvoreno oko, nečiji prozor. daske i vlaga, krov u koji gledam. izvana, iznutra, šutljiva slika nečijeg ništa. po pravilnome rubu nepravilni prsti traže prihvat, udubinu za dodir, prostor za svoj teret. ne vidi se ništa od praznine, nadsvođena rupa i prostor koji traži. gore? dolje? jedna me ruka još uvijek drži, pridržava odostraga. snaga je iscurila, na utrnulim jagodicama čekam prepoznavanje.

II

pribrojen izgubljenome, i ovaj dan, i ovaj dan. svjetlo hoće
reći: prigrli me, tu sam, uđi u mene. i ti stojiš na vratima jutra, nasmiješena opna iščekivanja. sve drugo vuče me nazad, postelja, tijelo, besanica, raspored posla i dogovori. tramvaji besciljno zvone ulicom, u kašnjenju koje me se jutros ne tiče. unaprijed izgubljen, ovaj dan. jedino je samoća dobivena, poklonjena kao kad samoj sebi kupim cvijeće.

III

polubijeli kruh i svježe mlijeko, suho sunce u siječnju i mjesec iznad grada. kukurijeci i mimoze u neobičnim buketima, neoprane ulice i prerano propupale ruže. siromaštvo, siromaštvo i strah.
to smeće zalijepljeno za rubove pločnika i zidove grada, za ulice koje odavno nisu oprane.
a odnekud dolazi svježi zrak, odnekud čisto nebo i kristalni zrak noći. u meni prekinuti treptaj sna, jedna potmula tuga i druga, potisnuta vedrina, svaka za sebe nalazi svoj izlaz. svaka sa mnom na cesti dijeli šetnju, duboko diše na pločniku. toplina koja izbija, nehotice, u minutama poslije podneva, kad sunce ukoso s katedrale gleda prema meni i pita me: jesi li vidjela ovaj dan, zašto ga jutros nisi voljela?
sunce koje me podsjeća na ljetos potrgane naočale i još mnogo toga.