Neparne ljubavi | Andrea Zlatar
I OVAJ DAN
I
ta siva kuća, krov u koji gledam. kosina bez pada, zauvijek zatvoreno oko, nečiji prozor. daske i vlaga, krov u koji gledam. izvana, iznutra, šutljiva slika nečijeg ništa. po pravilnome rubu nepravilni prsti traže prihvat, udubinu za dodir, prostor za svoj teret. ne vidi se ništa od praznine, nadsvođena rupa i prostor koji traži. gore? dolje? jedna me ruka još uvijek drži, pridržava odostraga. snaga je iscurila, na utrnulim jagodicama čekam prepoznavanje.
II
pribrojen izgubljenome, i ovaj dan, i ovaj dan. svjetlo hoće
reći: prigrli me, tu sam, uđi u mene. i ti stojiš na vratima jutra, nasmiješena opna iščekivanja. sve drugo vuče me nazad, postelja, tijelo, besanica, raspored posla i dogovori. tramvaji besciljno zvone ulicom, u kašnjenju koje me se jutros ne tiče. unaprijed izgubljen, ovaj dan. jedino je samoća dobivena, poklonjena kao kad samoj sebi kupim cvijeće.
III
polubijeli kruh i svježe mlijeko, suho sunce u siječnju i mjesec iznad grada. kukurijeci i mimoze u neobičnim buketima, neoprane ulice i prerano propupale ruže. siromaštvo, siromaštvo i strah.
to smeće zalijepljeno za rubove pločnika i zidove grada, za ulice koje odavno nisu oprane.
a odnekud dolazi svježi zrak, odnekud čisto nebo i kristalni zrak noći. u meni prekinuti treptaj sna, jedna potmula tuga i druga, potisnuta vedrina, svaka za sebe nalazi svoj izlaz. svaka sa mnom na cesti dijeli šetnju, duboko diše na pločniku. toplina koja izbija, nehotice, u minutama poslije podneva, kad sunce ukoso s katedrale gleda prema meni i pita me: jesi li vidjela ovaj dan, zašto ga jutros nisi voljela?
sunce koje me podsjeća na ljetos potrgane naočale i još mnogo toga.
Sadržaj
POČETAKpoznajem ovu kuću i dobro je sve
prostrana je naša soba
Bog je svijet razasuo kao naramak drva
previsoko stojiš da bismo se mogli igrati
Voće (I)
Voće (II)
pitao si jučer zašto te prestajem voljeti
In memoriam: Preimenovanje
Nebo
Upitnik
CIKLUS ČUDNOG PRIJATELJSTVA
Pisati o sreći
Slijed slike
beskonačno ću te odšutjeti
ne ozdraviti, ako se to može
Nedovršena, na francuski način
hodali smo mimo svijeta
ima dana koji su kao otoci
USUDILA SAM SE
Bože, učinio si to sa mnom tako nježno, neprimjetno i savršeno
sve sam ti htjela dati
Nebozemci
Quis hic locus, quae regio, quae mundi plaga?
ti znaš ono mjesto, moj vrat, dio gdje počinje rasti kosa
Pismo
Odlazak
Bivša
Strach-touha (I)
(II)
Neotposlana razglednica s južnih Alpa
I ovaj dan
dolazim ne dolazim i nema me više
sakupljaju se čekanja, zbrajaju nesanice
SONJA
*
GLEDANJE SEBE
gledala je svoje ruke, prste, nokte
Slika u vodi
Od čega živim
Što je ona ostavila za sobom, iza sebe
Samoprojekcija
Pokušaji
Lisboa 48 h
Kad je otišla
Gledanje sebe
Impresum