Neparne ljubavi | Andrea Zlatar

sve sam ti htjela dati, i noć koju je napuštala
snaga, i snagu koja je napuštala mene. mene
zaboravljenu, mene ispregnutu, nenaviklu na tijelo
koje se daje. sve bi trebalo ponoviti, od neizvjesnog
pokreta rukom kojim je pređena granica do rečenice
da ne možeš mijenjati svoj život. do mog prigušenog
trajanja, pa izmišljenog, pa tužnog. htjela sam te
rukom, rečenicom, tim istim poljupcem. htjela
sam te odsutnog, bliže oku, tebe prisutnog.
tvoj dlan, tvoj život, tvoje lice, zabrinuto pa
nasmiješeno. požurena budućnost, moja kosa
od jučer razasuta po jastuku. da li mi kosa paše uz
jastučnicu, pitala sam. svijetlo uz smeđe.
oči ti pašu uz dušu, to si rekao. svijetlo uz svijetlo. mi
svijetlimo jedno drugom, zamišljaj sa mnom
obestvarenu unutrašnjost: ovo nije naš svijet.
besramno i čeznutljivo, tako sam te htjela.
ispred, iza, ništa. papir, prostor, dobrota.