Neparne ljubavi | Andrea Zlatar

SLIJED SLIKE

I

pazi, sav ćeš spasti sa štafelaja

II

život nije kao slika (gle kako ti kosa viri iz
okvira, i ruka ti opušteno visi). ne mogu se
odrediti rubovi uhvaćenom, ni pobjeglom – mislila sam –
dan za danom slažu se poput priče. svatko već poznaje kraj.
poznanstvo, prijateljstvo, i još dublje… ono što uđe u okvir
tako je nenadano naše, sasvim unutarnja slika.
zamisli, za dugo dugo godina reći ću ti, voljela
sam te jako. govorim ti to i sada, dok pričaš o novoj,
o novome, na zajedničkom uglu tuđih ulica.
to uopće nije potrebno našem prijateljstvu, zar ne?

III

netko je nekome bio model. ti meni: krajolik.
jer, još nemam pojam o tebi, tek sliku. ne znam još
što misliš: znam samo ono što si mi rekao. zato ti
prilazim razblaženih rubova, ovlaženih trepavica,
akvarelom a ne oštrinom riječi. da te ne bih pozlijedila,
da ne bih pogriješila crtajući tvoje biće.

IV

nečiji put završava u meni. kad tako hoću, vidokrug
običnoga povlači se u pozadinu (poznate su ti te slike,
sedamnaesto stoljeće, kule i stabla pri dnu pejsaža), i kad
jedino to hoću, pažljivo gledajući u smjeru (iz kojeg
dolazi, iz kojeg, možda, dolaziš) zgusnutoga krajobraza,
slika se ispunja iznutra. ucrtane su kuće, ljudi, život,
na samome rubu, u smjeru koji mi približava vlastitu
unutarnjost sama postajem predio čijim sam dijelom
htjela biti. doseg moga pogleda poklapa se s duljinom
toga puta. mjeriš nas jednakom mjerom. poznajem možda
blizinu, ali ne i dodir. neprestano crtaš
prazan prostor po mojoj duši.

V

prekrasna metež-slika, vrtlog-slika, pogubljena lica.
izvještaj tek slijedi.
ništa neće odletjeti, kažu mi, spavaj, ponovi netko.
začuđuju savršene podudarnosti, iste riječi, ista djela, kao
da smo doista… ne znam… vrućica, prevrtanje po krevetu,
mašta koja to više nije.
neprovjerljivi osjećaji, čista empirija, jednokratnost.