Neparne ljubavi | Andrea Zlatar

ne ozdraviti, ako se to može, niti dobro veče, niti
kostur razgovora, niti samo kostur, suvišni znak.
nekolicina ljudi, dvije riječi, toliko više osjećaja
nego slova. u svome bijegu ostajem nedostatna,
nedostatna sebi, nemilosrdna prema drugima.
uzalud rukama sklapam utrobu. htjela sam nešto
učiniti da ne nastradam, nasloniti se na vrata iznutra,
svom težinom. svaki udisaj zraka pretvoren u buku,
pomak vratnica, škripa.
besprizorni napor da se ukloni svijet.
slijepljena kosa, zalupljena vrata pred svime i iza svega,
treskom: vrata, i krik.