Neparne ljubavi | Andrea Zlatar

ima dana koji su kao otoci (kako je lako
započeti tuđim početkom), ima dana koji su
kao rešetka ograde, direktni i duboko
unutra. takva slika: zgrada koja nestaje,
odvrnuta duša, nesumjerljiva onom što se
uistinu zbiva. nema usporedbe s otokom.
sastavljam nas od približnih osjećaja
i naopakih susreta. pa onda, čekanje:
kad će se napokon osušiti blato na nasipu,
i zatim nelagoda, običajnost. nutarnja kava,
zgodna zamjena između duše i slova,
samo ti ništa zapravo ne pitaš,
i onda opet ja. trebam, trebaš, to je pogrešno,
govorili su u školi. treba, samo impersonalno.
i čemu postavljati osobna pitanja?
nesigurnost, kao mahovina, prekrije me.
kad sam te zvala telefonom, kad sam te
slučajno vidjela, kad sam te namjerno
srela, pogled sam spustila i slušalicu sam
spustila i na drugu stranu ulice prešla sam
i u drugu sobu pobjegla – sam, smo ste.
uopće ne znam kako se gleda kroz tvoj prozor,
izvana ili iznutra. žvačem tuđe kaugume i
pijem iz tuđih čaša. pokušala sam te opisati
kao tamnu košulju i kretnje ruke kao u lutke.
pokušala sam ti pisati, ne jednom,
ne mehaničkom kretnjom. u tamnom rukopisu,
u svijetloj košulji, svijetlim očima.
niti kretnjom izazova, niti kretnjom
pravog izričaja. r je drhtavo; vidim, piše:
vibrant. mrzim te, drhtavo. vibrant, dakle.