Neparne ljubavi | Andrea Zlatar

PISMO

Znam, sada zalijevaš vrt. Upravo je to vrijeme,
jutro ili predvečer. Dvije su cijevi rastegnute vrtom,
gore i dolje, kroz njih po terasama teče voda. I ti trčiš,
dolje i gore, pojačavaš i smanjuješ mlaz, mijenjaš mu smjer.
Dotle raste portulak, ulazi nam u tanjure sa salatom,
loza se plete oko ruku. Rikula, limun i sve.
Stol već čeka na doručak i večeru. Vlaga ti se naslonila
na vrat, priljubila uz čelo, s ovlažene majice nestaje
plava boja i ti je polako svlačiš. Vruće je i sparno.
Ponovno i ponovno: tvoja majica, vrt, mačke te gledaju,
izbliza i izdaleka. Treba im ugrijati mlijeko,
po danu doliti vode. Treba upamtiti sve oblike, sve korake.
Treba odrezati traperice, namazati ti leđa kremom. Treba se
još razgovarati, još paradajza kupiti, još se jednom stići
okupati, još za dana, još se voljeti. Za dana, za noći.
Još ne ići, to nikako ne, ne ići. Znam, zalijevaš vrt,
svakoga jutra i svake večeri, pomalo. Prije noći i duboko
u nju. Pa te onda zatekne mrak, gore, na najvišoj terasi,
u najvišem mraku i ja više ne znam gdje. Tiho pitam
tvoje ime kroz mrak, sričem gdje-si? Upućujem ga
kroz mrak i hoću da mi se vrati, da se vratiš, da budeš tu.
Čemu služe usta, čemu ruke? Ujutro njima vežeš stabla,
režeš suvišne grane, otkrivenu me zakrivaš, pred zoru.
I opet teku te sitne kapljice, jedna za drugom,
po tvojem vratu, leđima, u zemlju. Ne plačem.