Neparne ljubavi | Andrea Zlatar

previsoko stojiš da bismo se mogli igrati.
i onaj kamen koji si bacio, predaleko –
u igrama djece postoje kazne: optrči oko kuće, odskači
na jednoj nozi do garaže, do stabla
pod prozorom. optrči oko mene, kažem ti.
molim te.
nikada se nećemo dodirnuti budeš li i dalje
brisao majicom naočale, tražio pauzu.
nema pauze, u igri nema pauze, inače nas
više nema. za večerom zagnjurila sam glavu u tanjur
s molima. čekam da mi pobijele zjenice,
da se izokrenu, sasvim ispadnu, da te više nema.
ni kada te stvore krugovi sunca iza stisnutih kapaka,
tebe sliku, prošlost moju, utvaru.
ni onda da te nema, ni kada te budem
željela vidjeti, da ne budeš tu.
osiguravam se ponavljanjima riječi,
litanijama i uvijek iznova pogriješim.
zazovem te istim imenom,
no to više nisi ti, niti sam više ja u odrazu tvojih
naočala. sama se moram odazvati
na spomen tvog imena,
obazreti se bolje oko sebe, nejasna, zamagljena.
makni rupčić, skini majicu, pogledaj me.
molim te.