Posudi mi smajl | Nora Verde

CINIZMA DAJ NAM, GOSPODINE!

Subota navečer je i netko me zove da idemo u Global.

Oblačim se, ne dvojim oko odluke da se obučem najbrže što mogu.

…u tome trenu k’o da se spustim s periskopom u dubine… pa imam što i vidjeti… znaš već sve, prijatelju, sestro, brate… same old story… dekadencija, nezasitnost i bijeda, štono je s osobitom obiješću na usnama znala reći moja bivša… ufff…

Ipak se sve nešto ljigavo sporo, s osmejkom k’o lignja lešo spremam piti, plesati i zavoditi djevojke. Cinizam me nije uspio privezati za kućno ognjište, pa se oblačim, najbolje što znam, za brlog u kojem se tjelasaju gayevi… uglavnom muški… piči mjuza iz kasnih osamdesetih, meni pila na ramenu umjesto kamere i zamišljam kako preuređujem šank i DJ-pult; u umjetničkom smislu, naravno… to je to, bejbe… seljačija je svugdje, pa se i ovdje s naročitim žarom zavukla i partija do jaja…

Slušam sve te hitove iz osamdesetih i devedesetih, i imam osjećaj da sam iščašila zglob svakih pet minuta. Napijem se, onako s guštom da pobacam kockice makar u svojoj glavi, pa da mi konačno bude jasno zašto sam ovdje… Taj dragi, pijani, cinični mood će me spasiti, nadam se, onako utopljenički…