Posudi mi smajl | Nora Verde

NJENE PJESME, NJENI SNOVI

Lud sam san usnula neku noć, pred dva dana, mislim. Sjedim s nekim ljudima, u turskom sjedu – da preciziram, i nešto smo pričali o emotivnom životu, tako mi sjećanje kaže. A najviše pamtim dio kad ja u trenutku glasno kažem: „onaj tko misli da je ljubav matematika – neka istupi iz kruga!?“ I u tom trenutku, k’o za vraga, k’o u skeču – iz kruga izlaze svi i ostajem sama. Uf! Davno nešto tako ludo, filmski, filozofski nisam sanjala.

Sanjam i dalje, intenzivno. Neku muziku, okupljanje u borovoj šumici. Spika, pijemo vino, pričam s Jakšom Kriletićem o glazbi i nekim životnim gluparijama. Tu se, poput hrvatskih manekenki, pretenciozno prešetavaju neke moje bodulske figure i mjesta: ide Umjetnica, ona je podrijetlom Korčulanka i moja velika ljubav, rodbina, moj dragi i ludi rođak s nekim svojim minijaturnim jointom koji mi nikako ne dodaje za cijelog sna. Tu je i želja da tebe, Mala, dovedem na otok koji si ti živo i šareno sanjala. Ipak, Kriletić, dugokosi mladi hedonist, jedan od najfeš hrvatskih saksofonista u ovom (strašnom) času naše rock-scene, glavni je protagonist tog sna i kroz njega, on je medij, you know, kroz njega se sve objavljuje. Sve što je važno i što caruje mojim životom. Uh, kakva laskava uloga za Jakšu…