Posudi mi smajl | Nora Verde

SESTRE I BRAĆO!

 

Ležim na leđima, ruke mi pod glavom, zurim kroz milimetarski procjep među škurama. Vidi se oblačno nebo i grane stabla što se miču u ritmu vjetra. Ne mogu vjerovat da noć počinje padati već prije pet popodne. Oduvijek se čudim tim sasvim običnim i prostim prirodnim mijenama.

Večeras će zima malko podsjetit na svoje kalendarske navade. Čula sam na vijestima i grijanje raspalila „na svu aštru“. Na televiziji Veljko Barbieri plete svoju ugodnu priču o „Jelovnicima izgubljenog vremena“. Puna su mi usta vode, a ručala sam prije sat vremena. Malo mi bude lakše kad krene sparivat grožđice, med i svinjetinu iz Apicijeve kuharice. Progresivna jesam, gastronomski radoznala – ta sam, ali suho voće s prasicom baš ne bih…

Nakon dobrog barbe Barbierija, koji bi skuvao i susjedovog goluba ljubimca na venecijanski, ide Saša Šekoranja sa svojim cvjetnim bulažnjenjima i glasićem dostojnim jednog cvjetoljupca. (O, eto ti integracije, Sveti Dorino, viteže od Manche…) Mislim si kako televizijski program u ovoj našoj zabiti baš dobro gazi stopama tipičnog pučanina. Za mene i meni slične sve su emisije oko ponoći. Kad pošten svijet spava i djeca su na sigurnom, tada je vrijeme za nas obožavatelje natprirodnog, pop-kulture, multimedije, vizualnih komunikacija… Za alter bratiju i indie snobove čiji su omiljeni CD-i „B strane i rariteti“.

Nisam se uklapala, jebi ga, ni prije petnaest godina, kad bi mater išla sa mnom u grad da mi kupi novu robu za jesen kad počne škola. Bez najava moja bi draga majka, razdragana i puna optimizma, ušla u dućan s nekom pičkastom (čitaj, ženstvenom) robicom i zgrabila strukiranu košuljicu i vešticu za svoje dite. Nije išlo, znala je ona negdje duboko u sebi tu strašnu istinu – da to prokleto dite oće sve naopako. „Ajde, molim te, samo probaj, meni za ljubav“, molila je ispod glasa, a ja, što ćeš, krenem na maškaradu u kabinu, umrem od smija i užasa istovremeno, namjestim gadljivu „nema šanse majko“ facu i izađem van.

Zato sad hladnih nogu i sjebane cirkulacije ležim u krevetu u iznajmljenom stanu, s 32 godine u osobnoj i 23 u srcu, i kusam svoje buntovništvo zalogaj po zalogaj. Krevet samo glumi krevet kao u niskobudžetnom filmu B-produkcije. To je postariji kauč kojemu se još solidno drže opruge.

„Imaš li koga“, pita me moja moja zabrinuta mati u telefonsku slušalicu jednom u tri mjeseca, kao po nekakvom bizarnom materinskom ciklusu. Nije menstrualni, ali krv svejednako curi na sve strane dok ja staloženo improviziram k’o najlažljiviji političar u kontakt-emisiji subotom ujutro. Kažem: „Ma ima nešto, ali još nije ozbiljno, mama.“

Jednog ljeta, pred skoro milijun godina, dok sam još bila na faksu, izmislila sam nekog Stjepana. Moja tadašnja ljubav poslala mi je razglednicu s ljetovanja na kojoj je napisala: „Puno pozdrava od Stjepana iz Dubrovnika“. Bilo je jako efektno i danima nakon toga živjela sam s majkom u posebnom skladu. Stalno me poslije pitala o Stjepanu: pa gdje radi, koliko ima godina, koliko smo skupa. Isprva je bio gušt lagati. Proživljavala bih i sama izmišljene detalje onako virtualno, pričajući, na trenutke bih povjerovala da stvarno imam dečka, da se ja i fantomski Stjepan nalazimo i actually hodamo…

Sve su te verbalne vratolomije iza mene, preostaje mi sve manje prostora za žongliranje, teren je sve manji, utakmica sve kraća, a sudačke nadoknade kao da i nema. Teče 90. minuta, noge ne slušaju i sudac me pušta da završim posljednji napad. Tako se osjećam, da. Zato što ću joj skoro, vrlo skoro morat objašnjavat zašto se ne udajem i nemam jutarnje mučnine. Što mislim sa svojim životom u 50-oj?

Hoće sve najbolje svome djetetu. Da negdje zbavim stan, muža i jednu malu „smišnicu“ da joj rodim. Preteško mi je to. Držim tu molbu zaključanu daleko od sebe, ali ipak me dohvati negdje oko ponoći nakon misaonih drama na Drugom programu HRT-a. Poslije dugo u noć smišljam rješenja, izlaze iz te zamršene matematičke operacije. Sebi sam dužna završiti ovu pripovijest, ispričati priču, s minimumom literarne discipline. Lezbijska literatura? Nisam sigurna. Počast Generaciji X, pa da, malko. Ali ipak najviše osobna priča, bez bježanja u zagrljaj klanova. Što će mi braća i sestre s kojekakvim savjetima o integraciji? Moja ljubav je moja stvar i odjebite!

Živjeti ispravno. Dogurati dalje od ponedjeljka navečer s odlukama. O.K., uspjela sam i više od toga. Kritično vrijeme prevrata je petak popodne, kada mi se misli dignu na oružje i izazovu revoluciju, događanje naroda.

Al’ o tome na nekom drugom mjestu, na nekoj drugoj stranici…

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.