Posudi mi smajl | Nora Verde

SAMA SVOJ CIRKUS

 

U polumračnom parkiću na Mažurancu sjedim na klupi. Mrak je pao pred sat vremena. Latentno se smrzavam i pokušavam ulovit koji dojmljiv redak. Blizu je Dramska akademija, možda padne koje zrnce kreative i na mene.

Nema drvenog stolića, tabakere, staklene pepeljare i vrhunskog Technicsovog sterea. Nema spisateljskog preseravanja tako tipičnog za neke među nama. Nema ničega od navedenog, ali ipak se preseravam. Stalno netko prolazi i smeta. iPod Shuffle vrti nove Kings Of Leon. Mame šeću malodobnu djecu. Uvjeti savršeni za poeziju, proza se teško probija. Mogla sam i ja gurati neko dijete u kolicima, upoznati čari roditeljstva. Mogla sam, mogla… Ali presebična sam do sada bila. Ni s kućnim ljubimcima se nisam iskazala. Kad sam bila mala, mačka nam je krepala od otrova za štakore u dvorištu, kanarinac pobjegao kroz prozor kupaonice dok smo zračili.

„I’m The End of The Family Line…“, pjevao je Morrissey. Jednom će se stvari promijenit. Željet ću odgajat dijete jednom. Usvojiti dječaka ili djevojčicu, da! Doći će to vrijeme. Vjerujem u tog boga. Do tada sam sama sebi majkom. I to je nešto, ima tu posla preko glave.

Sama svoj cirkus. Sama svoj koncert, show, svoj kušač ukusnih i neukusnih jela. Sama sebi pričam priče za laku noć.

 

Kurvanjski imam običaj.

Pred otvorenim facebookom, na kojem tupo gledam nečije slike s kućnog tuluma/sjedjeljke/preseravanke sjedim i uopće se ne činim spremna za ikakvu komunikaciju.

Ljudi se javljaju na chatu, ja ne odgovaram, čitam riječi kojima me pozdravljaju i pokušavaju zapodjenut jedan klasični četalački jam. Ne dam se ja, ne ide mi se u razgovor, umara me pritiskanje ionako otvrdnule tipkovnice (moram kupit novu, osjećam se već kao kopač krumpira dok pišem). Sve mi je glupo, svi su mi glupi i nedostojni ičeg. I ja sam si jeftina, prazna, melodramatična lezba koja po vas dan kuka i zapomaže, te sere ni oko čega. Recesija će nas sve požderat k’o kukavičja jajca. Provest ćemo mladost i rane zrele godine u kičastim, sladunjavim gay friendly lokalićima. Srčući šarene kokteliće i plešući na bezmudi trash electro. Hvatajući svaka svoju curu oko struka pod stroboskopskim svjetlima u Logicu, Funku, Gjuri… Međusobno se preplićemo u intimnim vezama. Malo nas je, sve se znamo i jebi ga, razmjenjujemo žene. Po broju vjerojatnosti sve se moramo jednom negdje sresti. U Puli, Rijeci, Zadru, Osijeku, Gospiću, Motovunu, Visu, Dubrovniku, Splitu, Zagrebu, Ljubljani…

Bavimo se izvedbenim umjetnostima, ekonomijom, pravom, dizajnom, marketingom, ali sanjamo o tome da zasnujemo malu žensku komunicu negdje u nekoj tolerantnoj i pitoresknoj hrvatskoj pripizdini. Podijelimo otkaze, raskinemo ugovore i odmetnemo se kako to od nas traže najnoviji izazovi 21. stoljeća. Starce ostavimo u potpunom, finalnom šoku. Posljednja igra leptira.

Tko su te cure o kojima pišem? Neke od vas pojma nemaju o svemu ovome. Sasvim ste normalne, uredne lezbe i nije vam jasno koji ja to kurac ovdje serem o nekom drogiranju, lokanju, opsjednutosti nezrelim rock and roll fetišima, traumama iz djetinjstva… Radite, bavite se sportom, idete na Gibonnijeve koncerte, tekme repke, kazališne predstave u Komediju. S curom sjednete u auto pa se vozite na wellness vikende u toplice, na Madonnin koncert u Ljubljanu. Ništa o ovome ne znate i nervira vas ovakav dnevnik jedne lezbe koja vama skoro ni po čemu nije slična. Znam, znam, malo sam prebolesna za vaš ukus.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.