Posudi mi smajl | Nora Verde

HEROIN

 

Pronalazim stare frendove na facebooku. Suluda stvar. Nekad sam bila uvjerena da ću zauvijek ostati izvan Mreže i tipkati po mobitelu, smišljati najpjesničkije sms forme. Jebi ga, i te smo se igračke zasitili prebrzo. Kao i jedni drugih.

Na dane ne volim Malu, klonim je se. Skužim da sam navikla na svoju samoću i soliranje. Nakon 48 sati provedenih s drugom osobom postajem zabrinuta za svoje rituale – porcija Jacka Johnsona prije spavanja, buljenje kroz otvoreni prozor na Trešnjevku i dimnjake toplane, kakanje u mraku s mp3 na ušima, jedenje češnjaka s kozjim sirom oko ponoći, sve to i tko zna što još čega se sad ne mogu sjetit…

Vrijeme k’o ludo piči kroz mozaik od mozga, srca, eona i ne nudi „sučevu nadoknadu“, nema milosti prema našim neobavljenim poslovima i zagubljenim kockicama. Ne jebe ga naša neuslišana mladost, naša nezavršena adolescencija, nerazriješene romanse… ‘Ko je uspio koga zgrabit i privezat za krevet ili srce – super, ‘ko nije – jebo je ježa. Pričam k’o šankerica, odvratno sam sarkastična i bezobrazna. Možete i pljunuti na ovu stranicu, ne bih vas osudila. Smijem sa sama sa sobom i sebi. Razvratna solerica ponovno masturbira na vaše slike sreće i blagostanja.

Najljepše u životu mi je bilo kad sam povukla prvu crtu dopa. Nisam više od četiri puta, kunem se. To je bilo to. Jednostavno, nisam imala muda za nastavak, a danas mi je žao. Ponekad mislim da sam ja zapravo bila pička prema Heroinu. Da. Ja prema njemu. Jer dao mi je toliko puno u te četiri pune crte što smo s družili. A ja sam, preplašena civilizacijskom propagandom, dala petama vjetra. Fejkerski pobjegla.

Bilo je predvečerje nekog dana u mjesecu travnju ‘99. Studentski dom, soba 86. Frend frendovog frenda. Sređivali smo zajedno grass. Ja da se zamantam, a on da ga spusti. Dopom me nudio pet-šest puta, ja sam ga smjerno odjebavala kao tetku koja ti za nedjeljne posjete tura u džep 100 kuna „da imaš“. Ne treba, govoriš, a Boga moliš da ne povuče ponudu.

Taj dan sam odlučila reći da dopu. Prvo smo otišli u dućan po nešto slatko, Venco je inzistirao. Sjećam se da smo se tako šarmantno zajebavali s prodavačicom plaćajući račun. Tražila sam ga da mi ostavi dop i da ode. Kad sam ostala sama, složila sam crtu, a prije svega sam namjestila muziku koja mi paše. Ne ide ništa bez koncepta kod mene. Stavila sam Bang & Blame R.E.M.-a. Pičilo je k’o blesavo, a na vrata mi je kucao Zdeslav, osjetio je da spremam neko sranje sebi učinit i eto ti njega, frajera i dušebrižnika, u vizitu. Odma je skužio spiku i počeo se derat. „Ne mogu virovat da ćeš to učinit!“ Svađali smo se k’o debili dok sam ja zaljubljeno stajala pred složenom crtom na stolu, k’o njuferica pred kurcem. Pokušavao je na sve načine.

„Zakleli smo da to nikad nećemo napravit“, pozivao se Zdeslav na neko zaboravljeno bratimljenje i zaklinjanje u njegovoj vikendici u Sevidu.

Bolio me kurac. Čula sam ga negdje u dalekoj pozadini. Grijeh je tako slatko mirisao, muzika je razbijala bubnjiće u komadiće sitne, jebeno nalik na mrvice shita spremne za posipanje na rolu. Srolala sam papirić iz omiljenog bloka Morning Glory, lagano se sagnula i povukla crtu do kraja. Prvu sekundu ništa, samo bezglavo iščekivanje, i onda toplina u glavi, grlu, cijelom tijelu. A onda, sestro, brate, učitelju – potpuno oslobođenje od svih sranja i pritisaka koje sam naložila u svom kaminu svijesti.

 

Čisto plavetnilo za kojim sam oduvijek čeznula i baš onaj tepih u kojem se Ewan McGregor aterira niz samog sebe k’o taksijem do Mezopotamije. Kristalna bistrina, sve alegorije jasnoće i razumijevanja same bitnosti svog postojanja. Blizu erotici, milina po cijelom tijelu, misli ne prebrze, podatne, emotivno inteligentnije nego ikada. Da me vidiš, ne bi nikad rekao… da sam prije pola sata zajahala samog đavla. Pametna akademska građanka, načitana do boli, suosjećajna i skrušena točno kad treba.

Što je to heroin radio meni, pitam se. Ovako emotivna kao što jesam, pa odvrnuto na 9. Korak od pucanja skroz na skroz, rimuje se s „oroz“, znam i nije slučajno. Pritisneš ga negdje u glavi, nekog dana, i odlučiš to jednom učiniti, protiv svih zakletvi, pravila samoodržanja u urbanoj džungli koja su ustanovili neki pametniji od tebe. Ziherašica sam i bilo me strah k’o stoku. Uostalom, svi vjerni i dragi drugovi moji napali su me k’o prljavu životinjicu. Prijetili su čak da će mi nazvat staru u Split. Jebote, kako ti najmiliji prijatelji mogu zaigrat pandursko kolo oko života…

 

NE, OVA KNJIGA NE PROPAGIRA PREZIR PREMA DROGI I OVISNOSTI. Boli me kurac hoćete li se bosti heroinom, kljukat multivitaminima ili ginkom, oćete pit pive, rakiju, štok. Ili ćete brijat na tofu, seitan, smeđu rižu, shitake gljive. Nije me briga ako i kombinirate ova dva pakla zajedno!

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.