Posudi mi smajl | Nora Verde

PRAONICA RUBLJA, THERION, USPOMENE

 

Sjedim u praonici rublja. Samoposluživanje, kažu. Nevjerojatno da i toga ima u našem malom gradu na Savi, srednjoevropskoj metropolici u kojoj se provincijalac može ludo zabaviti.

Odlučila sam čekat u prostoriji dok se moja košara bijele robe ne opere na 95. „Bez pretpranja“, zamolila sam dragu gospođu koja je ravnala ovim malim svemirskim brodom koji se sav tresao od brojnih mašina za pranje što su poskakivale vrteći svaka svoj bubanj. Unutra su jedno za drugim ulazili studenti i studentice iz doma koji je bio u blizini. Svatko sa svojom putnom torbom ili divovskim ruksakom u koji bi na brzinu potrpali svoje donje rublje, izraubane ručnike, majice, košulje i traperice za posebne prilike prema kojima su, vidjelo se to po blagom dodiru i pomnijem preslagivanju, gajili poseban respekt.

Ušao je frajer s dugom plavom kosom svezanom u rep, s par videokaseta u ruci. S mukom sam uspjela pročitati sitna slova na naljepnici: Therion, koncert. Jebote, sjetila sam se, pa to je švedski gothic metal bend koji sam nekoć obožavala i koji mi je snimio Belak u Zadru dok sam stanovala u studentskom domu. Belak je bio moj savjetnik za metal muziku, šta ćeš, uvijek sam prakticirala napajat se na izvoru! Pitam se di je sad taj wunderkind koji mi je u mraku na svojoj novoj RX07 Sonyjevoj liniji sa surround zvučnicima puštao mistične Norvežane, dok sam ja u beskraj fantazirala sjedeći na uredno složenom krevetu njegovog cimera.

A naše opasne godine taman su bile u najjačem jeku. Da bi naši starci uštedili što više love, mi smo odlučili živjeti u studentskom domu. Za sto kuna mjesečno dobivali smo vrhunsku zajebanciju, blizinu izvora trave, shita i cuge. Za mene bonkulovićku postojao je samo jedan mali problem koji sam premošćivala s nesmiljenom upornošću. Imali smo samo po jednu zajedničku kuhinju na svakom katu, s jednim štednjakom i sudoperom. I eto ti problema, malo popiješ, malo se napušiš i zgrabi te strašna glad. Meni nije bila ni najmanja frka kužinavat manistru sa šugom, dok mi se u ruci pjenila mala Bavaria.

 

Tablete nam je sređivao Đivo iz Dubrovnika.

Mjesecima nakon „sređivanja“ s pilsevima saznali smo odakle je nabavljao svoj šareni asortiman. On i ekipa saznali su da negdje iznad grada postoji napušteno skladište lijekova Crvenog križa u kojem je bilo na hrpe antidepresiva strane proizvodnje. Valiumi, hepovi i male bijele tabletice na kojima je bio utisnut natpis Roche. Dođeš u sobu br. 2 kod našeg kućnog ljekarnika i on ti, prema tvojim željama, odabere par komada. Popiješ jednu-dvije uz dvije velike pive i feeling ti je kao da si spržio jedan veliki joint. Važno je da dovoljno strpljivo čekaš. Ne da gledaš na sat svakih dva minuta i nakon dvaest pukneš i odeš opet kucat Đivu i srat da te ništa ne puca. On ti da još šačicu šarenih pikula, ti čvakneš još dvije, pa opet čekaš i misliš si koji kuraccccc… Dalje te više nema, jer su se negdje konačno srela ona dva zalutala pilsa s ovima koje si uzela prije po ure i tu ujedinjeni kreću u misiju zaborava tvog mozga. Ti se ne sjećaš sebe, sobe, nikoga i ničega, ni jedne emocije, misli, ni jednog jedinog detalja. Rupa duboka koliko i lonac svemira. Čudno ti samo što je CD kad si se probudila svirao na repeat na jednoj jedinoj pjesmi, „Beginning To see The Light“ Velveta…

Za podsjetnik o tome što se dogodilo sinoć odlazila sam na gornji kat prijateljici Svjetlani.

„Majko Svjetlana, što se jebote desilo?“ viknula bih ulazeći u njenu sobu.

„O, nestašna kćeri Vesna, si to ti. Ne znam kako bih ti rekla, ali jaaako si bila nestašna sinoć“, uspješno mi je Svjetlana glumila majku, dok je prijateljica i cimerica Jelena ponijela titulu njenog sina Milorada.

Bila je mršava, vižljasta, od sto vragova sačinjena cura iz Metkovića. Običavala je govoriti: „Imam jednu želju, da radim u Belju“ (s tim da Belje tada nije bilo ni blizu privatizacije). Voljela je igrati Igre s velikim I, zajebantske alegorije koje su trajale po cijelu godinu. Te smo se sezone igrale Obitelji…

Nakon što bismo se u sobi napušile, otišle bismo u dućan ispod našeg ganc novog Studentskog na Relji nakupovat Bavarije od 8% u limenci od pola litre. Majka Svjetlana bi autoritativno skočila s kreveta u sobi 86 i viknula: „Vesna, Milorade, spremite se, idemo u trgovinu.“ Mi dvije bismo skočile i dale se u trk. Po marketu bismo poslije trčale jedna za drugom s nekim pizdarijama u rukama, a majka bi nas autoritativno grdila: „Vesna, Milorade, spremite to na mjesto, ne može majka sve to platit.“ Ljudi bi se okretali i zagledali u nas. Bile smo ponosne kretenke u zakašnjelom pubertetu i bolio nas je kurac.

 

Ovog sam ljeta sasvim slučajno zalutala na staro mjesto zločina. Tražila sam jednodnevni smještaj u Zadru, gradu koji sam napustila prije pet godina u potrazi za slobodom? Ljubavlju? stalnim poslom sa stalnom prijavom, mirovinskim i socijalnim? Ne znam, da baš moram, odgovorila bih d) „zbog svega navedenog“.

Rekli su mi da Studentski ljeti iznajmljuje sobe turistima po cijenama hostela. Bila bih platila i petsto kuna samo da opet malo zavirim tamo. Totalka uzbuđena i malo unezvijerena, nisam mogla povjerovat da se vraćam tamo kao gost. Ušla sam u veliko, friško okrečeno predvorje gdje je nekoć stajao cafe-aparat i veliki, dugački radijator na kojemu bismo popodneva i večeri provodili u grupnoj zajebanciji. Pila bi se piva i kapučino iz automata, u mojem slučaju začinjen pivom i s tri pilsa iz Đivinog „Ormarića Hitne pomoći“. Moja mala privatna psihodelija. Kad bih se „sredila“, uhvatili bi me flashevi, miješala bih sve filmove koji bi mi u tom trenu pali na pamet, obična destrukcija, vječna zatelebanost u boemske fačice, popstarove i druge face iz glazbe, književnosti, umjetnosti…

Dakle, uđem ja tamo i naiđem na pravu pravcatu portu kakvu mi za svog vo(l)jevanja nismo mogli ni zamislit. Tamo neki penzioner, dobar dedica, daje mi ključeve i ja se uputim gore. Nevjerojatno, dobijem drugi kat – sobu 84!!! Malo mi je falilo da se vratim točno na točku svoje najdublje osjetljivosti.

 

Bila sam udaljena samo metar od našeg brloga i sama sam se sebi čudila kako sam se počela ježit na uspomene koje su me sustigle čim sam spustila crveni kofer na kotačiće u mali hodnikić sobe 84. Uvukla ključ u bravu, škljocnuo je, i ja sam ušla. Kad sam se raspakirala i ostala sama u staroj sobi, bilo mi je još ljepše i još teže. Skužila sam da k’o Ivica Kičmanović vraćam filmove na te dane. Bilo je potpuno jasno da sam zabludjela 33-godišnjakinja koja možda shvaća da stari i ful se toga straši, boji se prazne lezbijske postelje. Čuje zvukove suludog velegrada Zagreba na cesti noću, iza zatvorenih prozora, s dekom nabijenom na ludu glavu, i brije fobiju za fobijom. Želi imat napade panike, pa joj se to i desi.

 

Neki od vas bi mi s pravom mogli reći, neki i hoće: „Daj dođi sebi, ljudi su za to vrijeme ginuli na prvoj liniji, jecali usred srušenih kuća i života dok si se ti zajebavala.“

Brijali smo do ibera. Da se imamo čega sjećati jednog dana. Samo, danas mi se čini da smo malo pretjerali s nekim stvarima, od kojih se više i ne možemo sjetit svega kad prepričavamo. Ošle moždane stanice, jebi ga, objašnjavam samoj sebi povijest svog zaborava. Zato grickam češnjak s fetom namaza u jedanaest navečer, kad me spopadne bezumna glad. Mislim si – to će mi pomoći da malo povratim zagubljene godine i dane…

Prvo skidanje s bombona, onda s trave, pa s cigara, hrane, vegete, jesam li nešto zaboravila namjerno ili nenamjerno. Cuga se negdje provukla neopažena, c-c-c…

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.