Posudi mi smajl | Nora Verde

KALAMITI JANE

 

U to vrijeme volila sam se igrat kaubojke, to je bila moja glavna rola.

Najdraža su mi bila beskrajna popodneva u kojima me baba puštala da jašem našu izmučenu magaricu Franicu. Kupili su mi bili igračku – opasač s koltom zapasanim na boku, punio se malim crvenim mecima napunjenim s mrvicu fosfora ili baruta. Franica je bila moj konj vrani, kaskajući po puteljcima između naših parcela u polju, isprobavala sam trikove iz romana Zanea Greya što sam ih u to vrijeme posuđivala u Gradskoj knjižnici i gutala u jednom danu.

Bila sam lezbijka u nastajanju a da to nisam ni slutila.

Indijanska ljeta, babin mi klobuk na glavi, naoružana do zuba, s Franicom jašem kroz puste drače i kamenje. Ona je spora, a meni to nikako ne paše, čitala sam u onim Laso romanima što sam ih nakupovala na kiosku da se za nama mora dizati oblak prašine. Jebi ga, gdje da nađem prašinu na otočkom kamenjaru, zato sam bila sretna i kad bi mi Franica onako za inat kopitom pljusnula u neku lokvu.

Moj filmski prizor bio je daleko od Doc Hollidayevog k’o Sanader od Kennedyja, ali nisam marila. Bila sam sretna, bila sam usamljeni jahač… Mašta u kompi s izmiješanim hormonima nadomještala je scensku uvjerljivost koje nije bilo. Furala sam se na šerife, čuvare zakona, moralne vertikale američkog Zapada. Tada još nisam znala da su zapravo pretili prevaranti skloni mitu i prljavoj igri. Dalmacija nije mjesto za mene, ta istina me je godinama kasnije pogodila u glavu, srce i muda. Možda sam samo malo voljela onu mitsku, boemsku i odmetničku Dalmaciju koja mi nije pljuvala u lice da sam pogrešna i koje me ljeti po uskim kalama nije mjerila od glave do pete s vječnim pitanjem upućenim mojoj pojavi: „Je li ovo muško ili žensko?“

Pušim travu. Volim žene. Ne navijam za Hajduk. Ne jedem bijeli kruh. Ne idem u crkvu ni nedjeljom ni blagdanom. Prezirem hitove Miše Kovača. Ne, Dalmacija definitivno nije bila mjesto za mene.

Kad sam bila mala, tukli su me. Vjerovali su da je batina iz raja izašla, a meni su već tada omrznule biblijske priče. Tukli su me jer su i njih tukli njihovi starci, stričevi, ujaci i braća. Zato što bih nešto „bezobrazno“ rekla, učinila, slagala.

Ne želim praviti neku patnicu od sebe, mučenicu, sačuvaj Bože. Nikad mi nisu slomili ruku, nogu ili izbili zub. Ali ostajale bi masnice i potezi kaiša po rukama i bedrima. Sutradan ujutro bih se u čudu razgledavala, diveći se tom magičnom fiziološkom procesu pretvaranja modrog u plavo, pa ljubičasto i na koncu u žuto. Ima dana kad mi se čini da nisam oprostila svojim tadašnjim dušmanima. Nisam od batina postajala bolja ni krotkija. Samo se u meni taložio bijes dok sam u svojoj glavi planirala pravedničku osvetu. Kad jednom budem velika, napisat ću knjigu, kovala sam plan.

„Ne znaš mučat kad triba, pusti ludonju“, govorila mi je baba dok bismo poslije stričevog lemanja zajedno vidale moje rane s potpisom njegove ručetine, koja mi je padala puno teže od materine. Nikad se nije ispričao, a za tim sam toliko čeznula. Poslije bih mjesec dana hodala po cijelom otoku plava od modrica, ali ponosita. Ni danas mi nije jasno zašto nakon što bi me prebio k’o vola u kupusu nisam uhvatila telefon, nazvala staru u Split i ispričala joj kako je ovaj prešao svaku granicu jureći za mnom po cijeloj kući i lupajući me kaišem po glavi i ramenima. Nekoliko bih minuta bila u prednosti, dok ne bih potrošila svu snagu, a on bi me na koncu dohvatio u špajzi, koja je bila moja posljednja točka bijega. Ta mala prostorija puna zimnice, staklenki slanih srdela, maslina i suhih smokava bila je slijepa ulica i slavodobitni kraj njegove potjere.

Zanimljivo je da nikada nije tukao vlastitu djecu. Žena mu nije dala. Zato sam tu bila ja – prokleto, jezičavo i prkosno dite koje je mogao nalupat kad bi zucnulo.

Kalamiti Jane je opet dobila batina. I neće začepit, neće baš svima u inat.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.