Posudi mi smajl | Nora Verde

GRADIM KULE, I TO JE POSAO

 

Dolazi ono vrijeme kad se magla navečer spusti po pustopoljini oko grada. Vozim se u autu kolege iz prijateljske redakcije. Na povratku smo s nekog domjenka, promocije, bog te pita čega… Kolega pita, ja mu odgovaram… Teško se koncentriram na razgovor, a još sam gora u vještini da to prikrijem.

Zurim kroz prozor u novogradnje koje niču oko ceste. Cijeli bijeli Zagreb-grad je veliko gradilište. Gradim kule u zraku – da ću biti sretna, okućit se tu negdje, sviti gnijezdo kakvo se pristoji čovjeku, ženi u mojim godinama… Sanjam da ću ženit Malu, biti joj netko suđen. Samu sebe častim utopijskom gozbom, pričam si bajku o happy endu u kojem završavam kao spisateljska zvijezda koja u dvosobnom stančiću u urbanoj vili sa svojom partnericom odgaja dvoje preslatke dječice. Curicu je ona rodila, spermu nam je poklonio jedan nesebičan hetero frend, a dečka smo usvojile. Ovisna sam još samo o sojinom mlijeku s okusom vanilije. Ostakljeni zidovi s pogledom na Sljeme, po stanu replike Fritz Hansenovih dizajnerskih stolova i stolica koje sam vidjela u nekom katalogu dok sam besciljno šetala Kačićevom.

Gradim kule u zraku, pa i to je posao. Nemam toliko frke s građevinskom dozvolom, ali nailaze brojni drugi problemi. Isplativost projekta, hipotekarni kredit, instalacije, vjera u Boga, neispravan gromobran kroz kojeg se spomenuti javlja. Odjebat ću paniku oko stana i umjesto za kvadrate dići ću hipotekarni kredit za osmijeh. Da mi iz najma prijeđe u trajno vlasništvo. Da ga imam „zapravo“. Nastavit ću igrat nagradne igre, izrezivat ću kupone i zaboravit na očekivanja. Nadat se najboljemu, rastezat sprave u teretani, doma slušat muziku k’o luda tinejdžerica.

Kolač od jabuka, nedjeljno popodne, ja i Mala pod dekicom – za tim čezne moja meka, štrudlasta duša što stenje pod cinizmom.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.