Posudi mi smajl | Nora Verde

KUĆNI ROKENROLER

 

Da, malo me sram reći da sam oduvijek htjela bit muzičarka, i to ne bilo kakva, nego pjevačica s gitarom i svojim pjesmama. Da li solo ili u bendu, nije bitno, ma nije čak ni bilo važno da ja tu budem glavna, samo da doprinosim ekipi. O tome sam dan i noć maštala i od desete godine sakupljala svoju fonoteku od džeparca koji bih dobila. Mislila sam samo o kasetama, koliko ih imam, koliko ću ih imat i što ću sve presnimit s tada rijetkih CD-a i ploča. Moja opsjednutost glazbom većinu je mojih bližnjih opako nervirala. Išla sam im na živce najprije dugim monolozima i teoretiziranjem o brojnim pjevačima, pjevačicama, gitaristima, producentima i bubnjarima, albumima i svim ostalim ima… Neke sam bendove otkrivala sama, grozničavo iščitavajući glazbene novine i pokušavajući naučit što više. Trošila sam kišu para na kasete bendova o kojima sam maštala. Učila sam iz intervjua omiljenih muzičara. Čitala ih k’o Sveto pismo. Prečitavala sam Husove izjave po novinama, sve njegove omiljene bendove i albume nabavljala bih trkom čim bih čula da su mu „spasili mladost“. Tako sam prvi put saznala za Kinkse i Small Facese, koji me nisu oborili s nogu. Ali zato su mi se svidjeli Yardbirdsi… Stalno sam dolazila u taj mali CD-shop kraj tržnice gdje je frajer ilegalno presnimavao CD-e i ploče na kasete. Znao me čudno gledati kad bih u istom paketu naručila „Surfer Rosa“ Pixiesa, „Brothers In Arms“ Straitsa i „Waiting For The Sun“ Doorsa… Nekoliko pjesama me jako dizalo u to vrijeme. Najviše od svih Bowiejeva „Ashes To Ashes“, „Wish Fulfillment“ Sonic Youtha, „Creep“ Radioheada i jedna sasvim nevina stvar Doorsa – “Blue Sunday”.

Šesnaesti rođendan provela sam u starom, ali sigurnom ratnom skloništu na Firulama, gdje sam se frend i ja spustili s putnom torbom u kojoj je bila hrpa mojih kaseta i fascikla s pjesmama koje do tada još nitko nije bio pročitao. Otišli smo samo ja i on, njegovi starci i moja stara su ostali doma. Dolje je vladao ustrašeni duh zajedništva, ali bar smo bili sigurni. Ja sam putem na walkmanu iz protesta slušala Balaševića, u ime svih onih Srba koji nam nisu učinili ništa nažao, ali ih nitko ništa nije pitao. Odvojili smo se iza nekog zida, pucao je genijalan pogled na Šoltu, more i otoke ispred grada. Frane i ja slušali smo svaki svoje kasete…

Privatni glazbeni show odvijao se u mojoj sobi pet godina skoro svaki dan. Čekala bih da stara ode na posao. Gledala bih za njom, slušala škripanje vanjske kapije koja je našu vilu dijelila od vanjskog svijeta, pričekala bih jedno pola sata za slučaj da se vrati i zatekne me u sramotnoj pozi s gitarom. Par puta se to skoro i dogodilo, srce mi je lupalo k’o ludo, bio mi je ogroman stres. Sramila sam se, to je bilo nešto najintimnije što sam imala. Moja glazbena karijera u glavnini se odvijala kod kuće, iza dobro zaključanih vrata. Za publiku sam odabrala samu sebe.

Najgore bi mi bilo ljeti, ali ni po teškoj sparini, zabarikadirana u kući na +37, nisam odustajala od svojih sessiona. Obukla bih najtanje bokserice, skinula majicu i namjestila svoje sprave – stari gramofon sa zvučnikom koji sam posudila od Frane, kasetofon i gitaru s tri rasklimane debele žice, što raštimanija to bolja, ionako sam se palila na Sonic Youth.

Pokušavam se domislit koja me to frustra ili manjkavost dovela do tog žeđanja za pozornicom. Je li tužno što nisam ostvarila svoj san i što me nikad nitko nije vidio kako nastupam, što nikada nisam dobila pljesak, sasvim mali aplauz kakav može izazvati pristojno aplaudiranje desetorice ljudi. A dala bih se zaklet da sam talentiranija od najmanje 50% morona kojima u bradu guram svoj diktafon po službenoj dužnosti. Jebi ga, san je tu da se sanja, ja sam od onih koji vole neispunjene snove i čežnje, to me pali više od prstiju u mojoj pikici…

Ponekad noću sanjam da pjevam u studiju. U snu pred mikrofonom gledam kroz zamagljeno smeđe staklo studija u čovjeka preko puta – svog producenta. Ponekad mislim da je to otužno, drugi put mahnem rukom „Ma to je samo san“. „Zašto ne probaš nešto sama?“ pita me gitarist poznate domaće rock-grupe, čovjek kojeg znam s faksa i koji je uvijek nekako njušio moje sanjarije. Znao je da to želim makar nikada nisam izrekla naglas.

Zato sam se glazbi prikrala na jedini način koji sam znala. Piskaranjem, drkanjem na tuđa djela. Tako je lako gledati sve iz prikrajka, srati po tastaturi o tome kako je netko bio izvrstan, a onaj drugi potpuno razočarao interpretacijom. Biti jako pametan, naslušan, brzopotezan, opasan epitetima k’o šaržerima. A doma patetično navlačiti zastore i brijati sam pred sobom da si rock star. Strahovati da te netko ne vidi i ne ismije. Koji jad…

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.